Međa

_sp-psiholoski-recnikNije nepoznanica da nekakav raskorak obilježava stanje života a time i svijesti našeg podneblja. Mnogo je pisano i mnogo govoreno o uzrocima i povodima ovog ali, na žalost, malo je toga razlučeno i objašnjeno. Ma bio čovjek i genijalnog uma, on sebi ne može napraviti jasnu predodžbu o porijeklu zla uopšte. Samim tim ne može spoznati korijene zla u svojoj okolini; ako bi se jednom zlo objasnilo u svojoj srži ne bi ga više ni bilo, te se i ne bi znalo šta je dobro. Razaranje i razdor ako zađu pod znak pitanja – oni će dovijeka tu i ostati dok pojam gradnje ima karakter borbe kad se u obzir uzme prokleta potreba za uništenjem. Od veće koristi nije jalova i konformistička priča o spoznanju mrčenog stanja stvari već treba govoriti o izgradnji novog, ali ne napamet već u skladu sa običajem i unapređujući ga.

Pitanje srušenog mosta ima samo jedan odgovor: gradnju novog – u međuljudskom smislu ovo predstavlja nužan i neminovan korak. U nekom pogledu i lak; pošto se svakim danom rađa čovjek sa novim pogledom i sa novom skopošću; u materijalnom smislu ova gradnja  porušenog donosi ipak samo blijedu kopiju jer je građeno nešto po uzoru na nešto – a ma to bila i potpuno vjerna kopija, kopija je. Sve kopije su blijede. Uspostavljanje ljudskih veza je uvijek nešto drugačije. Ali ovđe kod nas  postoji problem koji je poprilično učestao.

Pojam međe je odvajkada značajan termin svakoj trezvenoj analizi društva i čovjeka. Čovjekova svijest je neku vrstu sloma i preporoda (po mišljenju nekih preloma) doživjela riječju „Moje“. Prva međa je čovjeka samog prema društvu kojim je oblikovanje njegovog  Ja počelo. Dakle, u pitanju je neophodna stepenica u procesu oličenja čovjeka kao čovjeka, a kako svaki čovjek, nako budala, u sebi nosi glupost onda on ište i ponavljanje istorije u nekom ispreskakanom i muklom smislu. Omeđenje čovjeka nije nužno obilježje zla i srdžbe čovjeka ali isprepadanog i nezrelog jeste. Želja za „širenjem“ i „očuvanjem“ međe je ono đe su se mržnja i srdžba respektivno ulegle u ograničenu psihologiju. Prirodno se nameću, u našoj situaciji termini nameđe i razmeđe. Ovaj drugi je vrlo prirodan jer označava ono što je zbog nametnutih granica tu đe jeste i čemu nije data sušinska sloboda već je tuđim interesima smješteno neđe. Nameđe je termin koji sam sam uveo, ili bolje reći on se meni nametnuo jer: jedna je stvar živjeti u prostoru oivičenom tuđom rukom a druga živjeti na samoj međi. To je neka vrsta duhovnog ropstva koja ima raznolikih pa čak i oprečnih uzroka. Instinu govoreći, to obilježava prelazno stanje ljudi koji, iz kojeg već razloga, žele da napuste ograničenu  svijest te u duhovnom smislu radije primaju na se nekakav oblik izopštenja zbog odbijanja djelimične ljudske otuđenosti. Koje od ova dva stanja je moralnije, teško je reći pošto je izbor između dva zla; jedno promoviše gradnju i omeđenje dok drugo rušenje i ujedinjenje. Mladom čovjeku prirodnije pada druga mogućnost, i u njoj traži rješenje svakog pitanja; ali rušenje samo po sebi uvijek otvori put ološu. Ista podijeljenost koja je imala jedan oblik može poprimiti samo drugi.

Crna Gora se uvijek nosila sa ovim problemom te i ne čudi što se u njoj dobro mogu pročitati određeni poremećaji koji cio region more. Lalić je u Ratnoj sreći, probem međaške svijesti vrlo pitko izložio, istodobno je prikazao komunistički slijed koraka u cilju prevazilaženja takvog stanja. Kao što je pokazano današnjim stanjem – komunisti su pokušali riješiti ovu boljku beskompromisnim guranjem problema pod tepih.

U jednom aktuelnom problemu je, izvitopereno gledajući, najljepše ovaploćenje pređe pomenute međaške svijesti; najljepše pošto je najistinitiji oblik problema a svaka istina u sebi nosi iskru ljepote.

 

Riječ je o jezičkom problemu bivše Jugoslavije.

Sljedeća stranica

1 2

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4493

Objavio dana Nov 29 2015. u kategoriji Naš jezik. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV