Sto godina smijeha i samoće otvorilo dućan

„Bez oca sam ostao vrlo rano“, priśećao se Branko Ćopić. „Umro je kad su mi bile četiri godine, 1919, kad je selom harao pravi pomor od španske groznice. Imao je tada trideset pet godina. Bio je mobilisan u austrougarsku vojsku, kao i moji ujaci. Ranjen u onim groznim bitkama na Karpatima i kući se vratio kao invalid u desnu ruku. A moj stric Nidžo je, opet, bio srpski dobrovoljac: tako su dva brata ratovala u stvari jedan protiv drugog. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure, i čuo prve ratne priče. U našoj porodici pomrlo je ni sam ne znam koliko muškaraca, žena i djece. Masovnop je svijet odlazio i po ostalim selima, pa se smrti više i nije pridavala posebna pažnja; tako je nekako i očeva smrt prošla a da ga nisam dobro ni zapamtio. Sjećam se živo samo jednog prizora. Bile su gladne godine, mi ovrhli žito te je zrnje s pljevom još bilo neprovijano. Da nam neko ne bi noću krao žito, otac je spavao na gumnu, a ja pored njega. Gledali smo zvijezde. Pitam ja: ‘Šta je gore?’, a on odgovara i natenane obnjašnjava. Eto, toga detalja se sjećam. Kasnije me djed o tim stvarima temeljito podučavao:

– Vidiš, gore je nebo, i ono je za Zemlju vezano nekim kukava i lancima. Zapnu nebo za Zemlju i ono se tako drži!

I ta mi je djedova ‘geografija’ sve do današnjih dana uvjerljiva nego ona da Zemlja lebdi u vasioni, pa se okreće, pa ovo, pa ono… I danas mi se to čini komplikovanim, a djedova kosmička objašnjenja mnogo su mi bliža i jednostavnija: Zemlja kao pogača, nebo odozgo kao sač i tako, eto, mi tu negdje između živimo i nalazimo svoje mjesto pod suncem.“

***

76040A blago sunce kasnog ljeta raskošno je obasjavalo raštrkane krovove Hašana, rječicu Japru i plavičasti Grmeč u daljini kad se jedan tršavi, svjetlokosi đetić, uplašen i nesigurna koraka, zaputio čak u Bihać da tamo traži svoje mjesto pod tim istim suncem. Imao je jedanaest godina i suznim pogledom opraštao se od dobro znanih i dragih predjela, od Mihalića brda, na kome je groblje sa humkama oca Vida i đeda Radeta, od majke Soje, mlađeg brata Rajka, sestre Smiljke, strica Nidža, ujaka… Od tada pa ubuduće pratiće ga tuga i usamljenost, preplakaće mnoge noći, a taj čarobni „svijet leptirova i medvjeda“ pretočiće u jedinstvene stranice jugoslovenske i srpske književnosti. Bez zaštitničkog đedovog gunja, u mnoštvu drugih dječaka i đevojčica koji će se rugati njegovom seljačkom porijeklu, odjeći i siromaštvu, on će, grdno se uplašivši, prvi put u životu viđeti i takva čudesa kao što su kuće na sprat, voz, bioskop i…

„Prvi neprijatan doživljaj u bihaćkom internatu bila je posjeta nužniku koji je imao kotlić s vodom“, pričao je Ćopić o davnoj 1926. godini. „Zatvorim se unutra i popnem na šolju. Da bih se za nešto pridržavao, uhvatim se za lanac kojim se pušta voda. Uto, ispod mene, riknu i zahuča mlaz vode, a ja kao bezglav skočih, pograbih gaće i pantalone objema rukama i istrčah u hodnik, pa na glavna vrata i, u trku vezujući gaće i pantalone, jurnuh ulicom preko mosta na Uni, pretrčah ga i sakrih se u žbunju u parku.

Kad malo povratih dah i dođoh sebi od šoka, provukoh se kroz šiblje do same obale Une i otuda sam zurio je li voda već potopila čitav internat. Ali tamo se, izgleda, ništa nije događalo.

Skupim svu hrabrost i polako se vratim do internata. Vidim: đaci sasvim mirno izlaze i ulaze, pa uđoh i ja i, kao slučajno, prođoh hodnikom pored nužnika. I gle, u hodniku ni kapi vode. Dok sam stajao i razgledao, iz nužnika opet nešto riknu, a ja odskočih cijela dva metra. Kad evo ti moga druga Alekse, izlazi otud i mirno zakopčava kaiš na pantalonama, i tek mi je on te večeri objasnio mehanizam strašne vodene rike.“

Posle bihaćke gimnazije Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banja Luci, Sarajevu i Karlovcu. A zatim…

 

***

Slika8„Čvrsto odlučim da idem u Beograd i upišem se na Filozofski fakultet. Sjednem i napišem pismo svom dobrom drugu i vršnjaku Milošu Bajiću, koji je već živio u Beogradu. (Riječ je o docnije poznatom slikaru i profesoru Likovne akademije, ocu filmskog reditelja Darka Bajića – prim. novinara). Molio sam ga da mi nađe bilo kakav smještaj i pomogne mi da se upišem na fakultet. I tako sam u jesen 1934. stigao u Beograd. Prvu noć sam proveo ispod Brankovog mosta i tu noć nikada nisam zaboravio. Pisao sam anegdote za ‘Jež’ pa po objavljivanju dobijem dvadeset, trideset dinara, a od toga živimo Bajić i ja. Onda Miloš crta nekog, pa opet kapne neka para, a i Siniša Paunović, književnik i novinar ‘Politike’, znao bi nam dati banku, za nas čitavo bogatstvo!

Sve vrijeme studija stanovao sam u studentskom domu (u današnjem Bulevaru kralja Aleksandra), uredno išao na predavanja, polagao ispite i neumorno pisao priče. Želio sam da neku od njih po svaku cijenu objavim u ‘Politici’ jer bi to značilo i veliki književni uspjeh. Međutim, bila je to mučna i teška rabota, pet priča mi je odbijeno, objavljena je tek šesta, ‘Samrtno ruvo Soje Čubrilove’. E, to je značilo moju pobjedu i moj ulazak u literaturu. I kako sam tada postao pisac profesionalac, tako je ostalo cijeloga života. Ali da ne bi Miloša Bajića, bogami, ne bi bilo ništa od mene. Zdušno me pomagao, dijeleći sa mnom i dobro i zlo: što je za mene učinio, nikada mu ne mogu zaboraviti,. Niti nadoknaditi.

Najveća radost mi je bila kad mi je Živko Milićević, književnik i urednik ‘Politike’, poslije, kako rekoh, pet pokušaja obećao da je šesta priča biti štampana, i to 8. maja 1936. godine. Taj datum sa zapamtio za čitav život. Imao sam dvadeset jednu godinu…

Zaredao ja onda da objavljujem priče u ‘Politici’, mjesečno po dvije, čak i tri: za sledećih pet godina, do rata. Štampano ih je gotovo 150. Malo-pomalo. Shvatiše moji seljaci da ne pišem priče o njima i njihovom životu kako je njima po volji:

– Jeste li čuli kako nas nagrdi onaj Sojin školarac Branko? Opisao i naše brade i opanke, tuče, svadbe i krađe, pa i konje i goveda. Klonite se vi, ljudi, njega i bježite čim ga vidite…

Ali drugačije je mislio moj komšija u Hašanima Lazo Ugarčina, samouk seljak koji je bio pečalbar u Americi. Otuda je donio Sveto pismo i čitavog ga popušio zavijajući u otrgnute listove prosti seljački duvan. Ipak, on je rado i čitao, ne propustivši nijednu moju priču u ‘Politici’. Upitam ga:

– Striče Lazo, kako ti se dopadaju moje pisarije?

– Dobre su, lijepe, samo reci mi, molim te, zašto su u tebe sva goveda šarena. Kod nas ih je malo. Eto, ja nemam nijedno šareno govedo. Nemaš ni ti, ni ostale komšije.

Pregledah kasnije nekoliko posljednjih pripovijedaka i zaista, u jednoj nađoh šarenu kravu, u drugoj šareno tele, u trećoj dva šarena vola… Auh, počeo sam da se ponavljam i upadam u šablon. Pronađoh i da mi je svaki seljak neobrijan, nebo uvijek plavo, potok stalno zamišljeno žubori… Od tada sam stalno pazio da se ne ponavljam, sjećajući se cijeloga života korisnih primjedbi komšije Laze.“

***

Za dvije godine, 1938. i 1939, poznati beogradski izdavač Geca Kon objavljuje čak tri knjige priča Branka Ćopića, od kojih je jedna namijenjena đeci. Sljedeće, 1940. godine, kad Branko završava Filozofski fakultet, njegove pripovijetke izdaje i Srpska književna zadruga, i to na svesrdnu preporuku inače stroge Isidore Sekulić.

„Tih godina dobijem i tri veoma značajne nagrade: Akademije sedam umjetnosti, nagradu ‘Milan Rakić’ i Nagradu Srpske kraljevske akademije. Koverat s Rakićevom nagradom predala mi je Isidora Sekulić, koja je prorekla da ću pisati i pjesme. Zavalim se potom u fotelju pored svog zaštitnika Živka Milićevića. Još ne vjerujući da sam zaista dobio tako zamašnu sumu novca, krišom sam počeo brojati pare. Nisam stigao ni do pola, kad me Živko gurnu u rame i prijekorno zašišta:

  • Ama brate, kud si za brojat ćeš kasnije. E, baš se vidi da si seljak: prodao čova konja, pa se sad prebrojava da mu džambasi nisu podvalili! “

A taj “seljak” bio je, što vjerovatno nijesu pretpostavljali ni njegovi zemljaci ni vjerni čitaoci, višestruko obrazovan i  skroman intelektualac. Ostalo je zapamćeno kako je Ćopić, ozbiljan i zamišljen, napamet govorio cijele pasuse iz Starog i Novog zavjeta, iz djela Servantesa, Gogolja, Čehova, Kočića, Andrića, Lorke, Krleže, Jesenjina, kao i narodne književnosti – koju je veoma volio i izvrsno poznavao.

Naravno, ono po čemu se Ćopić pamti jeste neponovljiva duhovitost, koja se ogleda kako u njegovoj književnosti tako i u načinu života. Smijao se i i zasmijavao dok god je snage za to imao.

Evo jedne takve zgode:

“Dođem s grupom pisaca na književnu priredbu i u Bileću. Domaćini nas povedu da razgledamo fabriku potkovica. Meni se posebno svidjele potkovice za magarce, pa mi sine kako da podvalim svom kumu, književniku Dušanu Kostiću: poslaću mu poštom magareću potkovicu na dar! Ljubazni domaćini mi objašnjavaju:

  • Druže Branko, možete dobiti dvije ili četiri potkovice, jer se magarci potkivaju u dvije ili u sve četiri noge… Koliko, dakle, trebate potkovica?
  • Dajte mi dvije- kažem, a u sebi sve mislim kako ću darivati i drugog kuma Skendera Kulenovića. Poslije desetak minuta eto ti čovjek nosi paketić i postavnica na kojoj piše: ‘Trebovanje: Dvije magareće potkovice broj pet za lične potrebe druga Branka Ćopića…’

 

Tako u arhivima fabrike osta za vjačna vremena nemila dokumentacija. Udesiše me Bilećani.”

 

***

Ali dođoše godine kad je olovka postajala sve kraćeg daha: i to baš ona najobičnija grafitna koju je odvajkada koristio pišući na savijenom koljenu u đačku svesku. Ćutnje mu postaše sve učestalije, a jedanak i muk još jače privi sudbinska i egzistencijalna pitanja.

branko_copic_03Od tada je sve češće odio do Brankovog mosta – onog đe je prve svoje beogradske noći bio; ali to je sad bilo tako davno, nekakva mu se neslućena smetnja na put ispriječila. Saobrazno tome poče sve mračnije i umornije pisati: ” Počelo je crno sjeme smutnje da sije. Oduvijek sam bio protiv razbijačkih pohoda, znao sam kamo vode i do čega bi nas mogle dovesti… Vraćanje u izmišljene dane slave vuče nas samo nazad. To je pubertetsko i kafansko jadikovanje, koje se najzad završava razbijenim tikvama i teškim mamurlukom. U brobi protiv mržnje, trudeći se da što dublje proniknem u njenu bit, obišao sam sprženu zemlju Kataloniju, vidio vrtove Granade, tamu frankistične Doline mrtvih… Lutao po golanskim brdima, gdje po stazama i oko provaljenih bunkera plaze ogromne zmijurine. Oprezno sam gazio pješčanom pustinjom Sinaja, gdje podmuklo čekaju ili mine ili one male Kleopatrine kobre – kad te bocne, više te nema. I pitao se tad: gdje je zemlja bez mržnje, gdje je ta bašta sljezove boje? U srcu svakog od nas ili negdje iza tanke linije horizonta – baštu sljezove boje treba tražiti, a konačno ćeš se vratiti ‘domu starom’. Domovina je ipak, ma gdje bila, to gnijezdo – da se čovjek vrati i da u njoj pravi baštu sljezove boje…”

Krajem 1983. godine žali se prijatelju: “Nešto se na mene napopastilo. Od moga pisanja ništa neće biti. Šta je, tu je – dućan se zatvara. Jednostavno – nemam riječi, pogubile su se, nestale…”

Samo tri mjeseca kasnije, 26. marta 1984. godine, u posljednjem danu života, napisaće: “Branko Ćopić sam je kriv za svoju smrt…” A konačna rečenica, poslije toliko hiljada rečenica koje je ispisala njegova duša, glasi: “Zbogom lijepi strašni živote…”

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4449

Objavio dana Nov 15 2015. u kategoriji Ličnosti, Naš jezik, Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV