Luča mikrokozma

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851)

_sp-petar-ii-petrovic-njegos

 

 

 

 

 

 

 

Luča mikrokozma

Prvo izdanje je objavljeno u Beogradu, 1845.

POSVEĆENO

G. S. MILUTINOVIĆU

(Na Cetinju 1. maja 1845)

1

Da, svagda mi dragi nastavniče,
srpski pjevče nebom osijani,
zadatak je sm’ješni ljudska sudba,
ljudski život snoviđenje strašno!
Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
on sam sobom čudo sočinjava;
čovjek bačen na burnu brežinu
tajnom rukom smjeloga slučaja,
siromašan, bez nadziratelja,
pod vlijanjem tajnoga promisla,

2

On se śeća prve svoje slave,
on snijeva presretnje blaženstvo;
al’ njegovi snovi i śećanja
kriju mu se jako od pogleda,
bježe hitro u mračnim vrstama
u ljetopis opširni vječnosti;
samo što mu tamnijem prolaskom
trag žalosti na dušu ostave,
te se trza badava iz lanca,
da za sobom pronikne mračnosti.

3

Čovjek bačen pod oblačnu sferu
prima l’ ovđe oba začatija?
Je l’ mu ovđe dvostruka kolijevka?
Je l’ mu zemlja tvorcem određena
za nakazu kakvu tainstvenu,
al’ nagradu burnu i vremenu,
al’ rasadnik duhovnog blaženstva?
Ah, ovo je najviša taina
i duhovne najstrašnije bure –
ovoga su u grobu ključevi.

4

Koliko sam i koliko putah,
dubokijem zauzet mislima
u cvijetno lono prirodino,
hraneći se pitatelnim sokom
iz nje sise gole i prelesne,
mater štedru zapitiva smjelo
rad česa je tvorac satvorio:
radi l’ đece svoje mnogobrojne?
ali đecu za nje udovoljstva?
al’ oboje jedno rad drugoga?

5

No vremena pitatelnica mi,
okićena cvijetnim vremenom,
okrunjena sunčanim zrakama,
ali vlase cvijetne pletući,
bisernom ih rosom nasipljući
pri igranju svjetlokosih zv’jezdah,
– da dičnija na jutro izide
pred očima svoga vladaoca –
na sva moja žarka ljubopitstva
smijehom mi odgovara njenim.

6

Koliko sam i koliko putah
svod plavetni neba sveštenoga,
brilijantnim zasijat śemenom,
zaklinjao dušom zapaljenom
da mi svetu otkrije tainu:
ali ga je tvorac ukrasio,
veliku mu knjigu otvorio,
da tvar slavi tvorca i blaženstvo
al’ da čovjek na nje listu čita
ništavilo prekomjerno svoje?

7

S vnimanjem sam zemaljske mudrace
voprošava o sudbi čovjeka,
o zvaniju njegovom pred Bogom;
no njihove različne dokaze
nepostojnost koleba užasna:
sve njih misli najedno sabrane
drugo ništa ne predstavljaju mi
do kroz mrake žedno tumaranje,
do nijemog jednog narječija,
do pogleda s mrakom ugašena.

8

Snom je čovjek uspavan teškijem,
u kom vidi strašna priviđenja,
i jedva se opred’jelit može
da mu biće u njima ne spada.
On pomisli da je neke pute
od sna ovog osvobodio se;
ah, njegove prevarne nadežde:
on je tada sebe utopio
u sna carstvo tvrđe i mračnije
i na pozor strašni snoviđenja!

9

Hitrost mu je i lukavstvo dato
samo teke da je člen dostojni
na zemaljski sajam nesmisleni;
volje mu je osnov položena
na krilima nepostojanosti;
želja mu je strastih užasnijeh
pobuditelj, rukovođa sl’jepi;
zloća, zavist, adsko nasljedije,
ovo čojka niže skota stavlja, –
um ga, opet, s besmrtnima ravni!

10

U vremenom i burnom žilištu
čovjeku je sreća nepoznata –
prava sreća, za kom vječno trči;
on joj ne zna mjere ni granice:
što se više k vrhu slave penje,
to je viši sreće neprijatelj.
Naša zemlja, mati milionah,
sina jednog ne mož’ vjenčat srećom:
samovlacem kad postane njenim,
tad nazdravi čašom Herkulovom.

11

Naše žiznji proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit’ blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l’ pučini zabranit kipjeti?
ko l’ granicu želji naznačiti?

12

U čojka je jedan hram vozdvignut,
zla obitelj tuge i žalosti;
svaki smrtni na zemlji rođeni
ovom mračnom obitelju vlada
pod koje se svodom otrovnijem
mučenija vremena gnjijezde.
Ovo grko nasljedije ljudsko
čovjek čojku, čovjek sebi dava,
najsretnji ga iz ništa stvaraju
radi smrtne tužne armonije.

13

Čovjek organ dosta slabi ima
da izrazi svoje čuvstvovanje,
zato znake različite dava,
različita tjelodviženija,
umna čuvstva da objelodani;
no svi naši slabi izgovori
i sva naša slaba čuvstvovanja,
spram onoga što bi šćeli kazat,
nijemo su spletno narječije
i klapnjanje duše pogrebene.

14

S točke svake pogledaj čovjeka,
kako hoćeš sudi o čovjeku –
taina čojku čovjek je najviša.
Tvar je tvorca čovjek izabrana!
Ako istok sunce sv’jetlo rađa,
ako biće vri u luče sjajne,
ako zemlja priviđenje nije,
duša ljudska jeste besamrtna,
mi smo iskra u smrtnu prašinu,
mi smo luča tamom obuzeta.

15

O svevišnji tvorče nepostižni!
U čovjeka iskra bespredjelnog
uma tvoga ogleda se sv’jetla,
ka svod jedan od tvoje palate
što s’ ogleda u pučinu našu;
dan ti svjetlost krune pokazuje,
noć porfire tvoje tainstvene,
neponjatna čudestva divotah;
tvar ti slaba djela ne postiže,
samo što se tobom voshićava.

16

Pitagore i ti Epikure,
zli tirjani duše besamrtne,
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!
Vi ste ljudsko ime unizili
i zvanije pred Bogom čovjeka
jednačeć ga sa beslovesnošću,
nebu grabeć iskru božestvenu,
s kojega je skočila ognjišta,
u skotsko je seleći mrtvilo.

17

Budalama kad bi vjerovali,
poete su pokoljenje ludo.
Našu sferu da noć ne polazi,
bi l’ ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l’ toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda,
bi l’ umovi mogli blistat sv’jetli?
Svemogućstvo svetom tainom šapti
samo duši plamena poete.

18

Sve divote neba i nebesah,
sve što cvjeta lučem sveštenijem,
mirovi li al’ umovi bili,
sve prelesti smrtne i besmrtne –
što je skupa ovo svekoliko
do opštega oca poezija?
Zvanije je svešteno poete,
glas je njegov neba vlijanije,
luča sv’jetla rukovoditelj mu,
dijalekt mu veličestvo tvorca.

19

Divni pjevče srpske narodnosti,
bič si sudbe veće ispitao, –
svijet želji ne zna ugoditi.
Sudba ti je i moja poznata;
mislim, nejma podobne na zemlji:
do vratah sam iznika tartara,
ad na mene sa prokletstvom ,
sva mu gledam gadna pozorišta;
al’ na sudbu vikati ne smijem –
nadežda mi voljom tvorca blista!

20

Ja od tebe jošte mnogo ištem:
da postaviš u plamteće vrste,
pred očima Srpstva i Slavjanstva,
Obilića, Đorđa i Dušana,
i jošt koga srpskoga heroja;
da progrmiš hulom strahovitom
na Vujicu, Vuka, Vukašina,
bogomrske Srpstva otpadnike –
zloća njima mrači ime Srba,
tartar im je nakaza malena!

Sljedeća stranica

1 2 3 4 5 6 7 8

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=3979

Objavio dana Aug 1 2015. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV