JEZIK JE DUŠA JEDNOG NARODA

Riječi Čedomira Bogićevića na promociji knjige ,,Priručnik za crnogorski jezik” autorke Bosiljke Kankaraš

 

„Svaki narod bez jezika nema sebe ni svog lika“,  pjeva crnogorski pjesnik Branko Banjević.

Na lingvističkoj mapi i kulturološkoj povjesnici crnogorske književnosti, poetike i lingvistike, u svim njenim oblicima, javilo se jedno izuzetno djelo. Njega je autorica Bosiljka Kankaraš skromno nazvala priručnikom, polazeći od temeljnog principa crnogorskog kodeksa, zasnovanog na helenskom nasljeđu -ničeg premnogo. To je crnogorski panoptikum,  to je povjesnica, dubina, etika, lingvistika, fonetika, morfologija, to je sintaksa, to je dijaliektika razvoja crnogorskog jezika, na ravnoj osnovi književnog i narodnog. To može da napiše samo čovjek koji mnogo zna. Ja bih tu knjigu sa odgovornošću nazvao  Himnom etici, vazda slobodnih crnogorskih brda.

Aristotel je govorio da jedno djelo ima harmoniju sa estetičkog stanovišta kada ono u ravnome skladu spaja strast i moral. Takvo djelo je mogla da napiše samo divna Bosiljka, vođena čisto emocijom i strašću za istraživanjem, kao enzimom za svaki kulturološki projekat.

portret BatovTamo gdje nema emocija, nema razuma. Samo su naučni sudovi zasnovani na emocijama dostojni poštovanja. Kada bi se stvaralo po razumu, ništa u ljudskoj povjesnici ne bi nastalo. Ovakvo djelo odslikava harmoniju,  ono je plod ogromnog znanja, jer, po Emersonu, jezik je polovina ljudskog bića, to znači polovina prirode i socijalne egzistencije i esencije, polovina ljudske civilizacije, polovina kulturološke istorije čovječanstva, to je polovina ljudskoga roda. Jezik ne odslikava samo kulturološku dimenziju i genealogiju jednoga naroda,  već živu snagu naroda, kako kaže Ivo Andrić. A taj crnogorski jezik je živa snaga crnogorskog naroda jer je nastao na pitanju:  Je li vjera? i odgovoru: Jeste, vjera je.

Vjera odslikava svu dubinu crnogorskoga nasljeđa, jer je nastala na bistroj pameti, zdravome razumu, na poštenome srcu i zadatoj riječi. A tu zadatu riječ nose  kao osobenu vrlinu veličanstvenoga moralnog kodeksa. Zadata riječ je osnova ljudske civilizacije. Ona je temelj Opštega imovinskog zakonika za knjaževinu Crnu Goru. Zadata riječ je fundament crnogorski pravni spomenik.

Kada se kaže vjera, onda se otvaraju sva vrata srca, otvara se sigurnost, toplina ognjišta, otvara se crnogorska stima, zaloga, vjera na kojoj počivaju svi etički i pravni odnosi civilizacije, kojoj nije dostojna britanska književnost na čelu sa Šekspirom i „Mletačkim trgovcem“, čiji glavni junak smatra da mu data riječ čitavog života bude gospodar.

A kod Crnogoraca upravo je zadata riječ temelj sveukupnog kodeksa, na njoj počiva jedan samorodni jezik, autohtoni, samobitni, samostalni crnogorski jezik.

Zašto su te riječi takve kakve jesu i zašto je semantika crnogorskog života, zasnovana na principu Đe je riječ tu je i glava , stvorila tu osebujnost izraza, kakve nemaju drugi narodi? U pogrešnom pravcu su išli lingvisti koji su smatrali da je crnogorski jezik posebiti jezički izraz jednog naroda, koji nije imao nominalno ime svoga književnog i narodnog jezika. Zato je crnogorski jezik sa pravom, kako kaže autorica, zakopan 1850. u Bečkim pravilima južnoga narječja, a ta osnova južnoga narječja je crnogorski govor, odnosno jezik koji je uzet za podumijent srpskohrvatskom.

Iz toga zakopanog blaga Bosiljka vadi zlatnike, bisere i svu ljepotu i supstrat čudesnoga jezika, a kada se vraćamo na riječ koja stoji na početku svakoga ljudskoga uma i na početku Kurana i Biblije, riječ je zalog da se čovjek prevariti neće.

Zašto insistiram na etici crnogorskog jezika koja je u riječi vjera, a koja je zapravo  zadata riječ? Kada je kaže Crnogorac ili Crnogorka  u zadatu riječ je sami Bog. Kada zada takvu riječ, odnosno vjeru, onda je čvrst  i siguran u svaku ljudsku rabotu. Vjera je osobina sveukupnog karaktera crnogorskog bića. Na vjeru i slobodu ukazivao je Sveti Petar Cetinjski: „Naša vrata slobode nek’ su sva slobodom ištećem čovjeku otvorena“.

Tu otvorenost sociolozi i sociolingvisti smatraju uzvišenom, kao što smatraju i da je albanska besa –  crnogorska vjera. Riječ je najuzvišenija ustanova ljudskoga roda! Crnogorska vjera je najveličanstvenija pravna ustanova civilizacije.

U Crnoj Gori: nasledno, običajno pravo, roditeljski obraz, poštenje,  ne mogu se naći u civilizaciji.  Valtazar Bogišić bio je na mukama  pa mu je knjaz Nikola, odnosno Jefto Nikolić,  pojašnjavao semantiku čudesnih pravnih običaja: Šta je tetkinstvo, postojbina, osobina, nepogib, stega, uglava, stimadur… Takve ustanove, koje su po semantici jedinstvene i autohtone, čine civilizaciju etičko-pravnog roda kulturološke povjesnice crnogorske.

Kad se vraćamo na neke morfološke  izraze ovih osnovnih pojmova dolazimo do riječi  pravice koja stoji na temelju  rečnika u poglavlju  historijsko-etnografske književne povijesne studije gospođe Bosiljke.

Htio sam da ovim transverzalama: etika, sloboda, pravda, podvučem jedan temeljni supstrat  crnogorskoga jezika, zasnovan na riječi vjera, a iz te vjere izrastaju svi stubovi originalnog jezika.

Zato, kada se bude pripremao sledeći korak, nakon ustavnog nominovanja jezika, mora se biti oprezan.  Jezik je veliko povijesno nasljeđe, koje je zaboravljeno i koje počiva u tmini. Nalazi se u našem biću, treba ga otkrivati, jer je zbog zaboravljenosti ostao van interakcije društvenoga života. Tanka je oštrica noža između takozvanog  govora i takozvanog jezika. Nema niko pravo da zaključa  ontologiju naše dubine jezičke i da kaže: da je anahrono, prevaziđeno, da pripada prošlosti, to nije živi ontoolški jezički izraz , to nije interakcija društvenog života.

Moja preporuka onima koji budu standardizovali  jezik je da ne odreknu slobodu nikome da daju paralelizam, ono što je bilo i što nam je oduzeto, a javlja se kod starih pisaca.

Ta lingvistička sloboda mora biti data pod načelom Upotrijebi jezički izraz za koji smatraš da odražava načelo – Zbori kao što govoriš, u suprotnom ništa nećemo saznati o dubini našeg jezika.

Ukoliko ne otkrijemo izvore i ne sačuvamo identitet pod najezdom globalizacije i evropske integracije,  koja je čista asimilacija, pod načelom hegemonizma, neće nas biti. Interakcija znači utapanje  manjeg u veće, i to je legitimno, ali mali treba da brani i odbrani samorodnost. Svaki dan u svijetu nestaje 600 jezika civilizacije, što je kulturološki zločin.

Bosiljka zna da je blago zakopano i đe počiva i ona to fino kazuje  kako i na koji način da se emanira ta egzistencija čudesnoga samorodnoga jezika, koji u pravnim spomenicima  crnogorskog naroda ima osebujan i izraziti smisao, koji crnogorskom jeziku daje pravo da se nazove samostalnim jezikom, a ne posebitim jezičkim izrazom.

Zbog toga, iz toga blaga izvlači dragulje koji su najljepši istočnik u ogrlici  crnogorskog đerdana, kojim se kiti znameniti crnogorski jezik.

Odajem počast djelu i autorici,  jer to može da stvori samo autor kojeg nosi strast i etika. Za naučno istraživanje  i za ovakav poduhvat, koji je samo skromno nazvan  priručnikom. To je panoptikum koji treba da se nađe u svim školama  i univerzitetima.

Zahvaljujući hrabrosti opstao je crnogorski narod  i etika i egzistencija, jer je hrabrost  bila okrenuta slobodi, poštenju, vjeri, riječi. U tom smislu hrabrost je temelj svakog stvaralačkog čina.

Periklova opomena kaže: Tajna slobode počiva u hrabrosti, jedan narod je samo slobodan onda kada zasnuje svoje samoodređenje putem jezika.

Neka nama ovo Bosiljkino djelo bude opomena da ne izgubimo pamćenje, jer ćemo izgubiti život.

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=3081

Objavio dana Apr 6 2015. u kategoriji Književna kritika, Kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV