Zapisi iz podzemlja

DRUGI DIO

Povodom mokrog snijega

Kad sam iz mraka zabluda

Plamenom riječju ubjeđenja

Palu dušu uzdigao;

I, puna duboke muke,

Ti prokle, kršeći ruke,

Porok koji te je okovao;

Kad si, kažnjavajući spomenima

Svoju zaboravnu savjest,

Pričala mi povijest

Svega što je prije mene bilo;

I odjednom, sakrivši lice,

Stidom i užasom ispunjena,

Briznula u plač

Ogorčena, potresena…

 

Iz poezije N. A. Njekrasova

I

Imao sam u to vrijeme svega dvadeset i četiri godine. Život mi je bio i onda neveseo, neuredan i usamljen do podivljalosti. Ni sa kim se nijesam družio, čak sam izbjegavao i da razgovaram, i sve više i više sam se povlačio u svoj kutak. Na dužnosti, u kancelariji, nastojao sam da nikoga ne gledam, i vrlo dobro sam opažao da me moje kolege ne samo smatraju za osobenjaka već me — čini mi se — gledaju sa odvratnošću. Padalo mi je na um: zašto se to nikome drugome, nako meni, ne čini da ga gledaju sa odvratnošću? Jedan od naših službenika imao je odvratno i strašno rošavo lice, čak nekog razbojničkog izgleda. Čini mi se, ja se ne bih usudio nikoga ni da pogledam kad bih imao tako neprijatno lice. Drugi je imao tako staru uniformu da je u njegovoj blizini prosto vonjalo. Međutim, nijedan se od te gospode se nije zbunjivao, ni zbog odela, ni zbog lica, niti zbog nekog moralnog nedostatka. Ni jedan ni drugi nijesu ni pomišljali da ih neko gleda sa odvratnošću; a da su i pomišljali, bilo bi im to svejedno; samo da starješine ne obraćaju pažnju na to. Sad mi je potpuno jasno da sam usljed svoje neograničene sujete, a možda i zbog strogih zahtijeva prema sebi, često gledao na sebe sa bjesnim nezadovoljstvom, koje se graničilo sa odvratnošću, pa sam zato svoje shvatanje pripisivao svakome. Ja sam, na primjer, mrzio svoje lice, smatrao sam da je odvratno, sumnjao sam da ima čak neki podao izraz, i zato sam se uvijek kad bih dolazio na dužnost na silu trudio da se držim što nezavisnije i da imam na licu što pametniji izraz, kako ne bi neko posumnjao da sam podlac. „Neka je lice i ružno”, mislio sam, „samo neka je plemenito, izrazito, i, što je najglavnije, neobično pametno.” Ali ja sam tačno i sa bolom znao da moje lice nikada neće moći da izražava sva ta savršenstva. I, što je strašnije, uviđao sam da moje lice potpuno glupo izgleda. Ja bih se, međutim, u duši potpuno pomirio i pristao čak i na podao izraz. Samo kad bi istovremeno smatrali da je moje lice izuzetno pametno.

U kancelariji sam, naravno, mrzio sve kolege od prvog do potonjeg — sve sam ih prezirao, a ujedno ih se nekako i bojao. Dešavalo se da bih ih odjednom smatrao boljim od sebe. Sve je to kod mene nekako iznenada ispadalo: čas sam ih prezirao, čas sam ih smatrao boljim od sebe. Obrazovan i solidan čovjek ne može biti sujetan bez neograničene strogosti prema samom sebi i u izvjesnim trenucima mora prezirati sebe do mržnje i bijesa. Ali, i kad sam ih prezirao, i kad sam ih smatrao boljim od sebe, ipak sam skoro pred svakim prolaznikom obarao pogled. Štaviše, vršio sam opite: da li ću izdržati pogled ovoga ili onoga na sebi? I uvijek sam prvi obarao oči. To me je mučilo do pomame. Isto tako sam se do ludila plašio da ne budem smiješan, i zato sam ropski obožavao rutinu u svemu što se tiče forme; sa ljubavlju sam se uklapao u opšti kolosjek i iz dna duše se bojao svake ekscentričnosti u sebi. Ali, kako sam mogao sve to da izdržim? Ja sam bio bolesnovośetljiv, kakav bi i morao biti obrazovan čovjek našeg doba. Druti su svi bili tupi, i nalik među se kao ovnovi u stadu. Možda se od svih činovnika samo meni činilo da sam kukavica i ropska duša, i to zato što sam bio obrazovan. Ali, ne samo da mi se činilo već je doista tako i bilo: bio sam kukavica i ropska duša. Priznajem to bez ikakvog snebivanja.

Svaki pristojan čovjek našeg doba mora biti kukavica i rob. To je — normalno stanje. U to sam duboko ubijeđen. On je tako sazdan i za to stvoren. I ne samo u naše vrijeme, zbog nekih: tako slučajnih okolnosti. već uopšte, ugledan čovjek uvijek mora biti kukavica i ropska duša. To je prirodni zakon za sve pristojne ljude na svijetu. Ako se nekom i desi da se napravi junak, neka se time ne tješi niti zanosi: ipak će pred drugima ustuknugi. To je jedini i vječiti izlaz. Junače se samo magarci i njihova kopilad, ali i oni samo do izvjesne mjere. Na njih, međutim, ne vrijedi obraćati pažnju zato što apsolutno ništa ne znače.

Mučila me je još jedna okolnost, i to: što niko ne liči na mene niti ja i na koga: „Ja sam sam, oni su svi zajedno”, mislio sam  i – razmišnjao.

Iz ovoga se vidi da sam bio još sasvim zelen.

Dešavale su se i suprotne stvari. Ponekad je bilo toliko odvratno ići u kancelariju da sam se mnogo puta vraćao bolestan sa službe.  Ali bi me, odjednom, iznenada obuzimao talas skepticizma i ravnodušnosti (kod mene je sve bivalo periodično), i tada sam se smijao svojoj netrpeljivosti i gadljivosti, korio sam sebe zbog romantizma. Čas mi dođe da neću ni s kim da govorim, a čas opet zaželim ne samo da razgovaram već i da se sprijateljim. Sva gadljivost prema ljudima nekako odjednom nestane. Ko zna, možda je nijesam nikad ni imao, već je sve to bilo namješteno, iz knjige? Sve do danas to pitanje nijesam riješio. Jednom sam se već sasvim sprijateljio s kolegama, počeo sam da ih pośećujem kod kuće, da igram preferansa, pijem votku, raspravljam o unapređenju…  Ali, dozvolite mi ovđe jednu digresiju.

Kod nas Rusa, uopšte uzev, nije nikad bilo glupih, njemačkih, a naročito ne francuskih romantičara fantasta, na koje ništa ne utiče — makar zemlja pucala pod njima i cijela Francuska umirala na barikadama, oni su uvijek isti, čak se ni radi pristojnosti ne mijenjaju, i vječito će pjevati svoje fantastične pjesme, tako reći do groba — zato što su budale. A kod nas, u Rusiji, nema budala, to se zna: po tome se mi i razlikujemo od raznih njemačkih zemalja. Prema tome, nema kod nas ni priroda fantaste u njihovom čistom obliku. To su izmislili naši tadašnji „napredni” publicisti i kritičari, jureći za Kostanžoglom i Petrom Ivanovičem i smatrajući ih po gluposti svojoj za naš ideal; oni su sve to izmislili i naturali našim romantičarima, smatrajući ih za iste takve fantaste kao što su bili oni u Njemačkoj i Francuskoj. Naprotiv, osobine našeg romantičara potpuno su suprotne svemu fantastično-evropskom, i nijedna evropska mJera ne vrijedi za njih. (Dozvolite mi da upotrijebim riječ „romantičar” — starinsku, dostojnu poštovanja, zaslužnu i svima poznatu.) Odlike našeg romantičara jesu: da sve razumije, sve vidi, i vidi često neuporedljivo jasnije nego što vide najpozitivpiji naši umovi; da se ni sa kim i ni sa čim ne mire, ali u isto vrijeme da ništa ne preziru; da sve zaobiđu, svakom da učine politički ustupak; da uvijek imaju u vidu koristan i praktičan cilj (nekakve državne stančiće, penzijice, zvjezdice), da gledaju taj cilj i pored sveg entuzijazma i tomova lirskih pjesmica, i da sačuvaju istovremeno u sebi do groba sve „divno i uzvišeno”, pa i sebe da sačuvaju u pamuku, kao neku juvelirsku stvarčicu, makar samo na dobro onog „divnog i uzvišenog.” Naš romantičar je širok čovjek, i najveći prepredenjak među svim prepredenjacima, uvjeravam vas u to… to znam čak i iz ličnog iskustva. Naravno, sve to, ako je romantičar pametan. Ma šta ja to govorim? Romantičar je uvijek pametan, htio sam samo da primijetim ovo: ako se ponekad i dešavalo da smo imali i lude-romantičare, to se ne uzima u obzir, zato što su oni još u cvijetu mladosti konačno postajali Njemci i, da bi bolje sačuvali svoju juvelirsku stvarčicu, naseljevali se tamo neđe u Vajmaru ili Švarcvaldu. Ja sam, na primjer, iskreno prezirao svoje zanimanje, a nijesam pljunuo i otišao samo po nuždi, zato što sam i sam śedio u kancelariji i dobijao za to novac. Dakle — pazite, ipak nijesam pljunuo. Naš romantičar će prije poluđeti (što se, uostalom, vrlo rijetko događa) no što će pljunuti na što bilo, i prije nego što osigura drugu karijeru; ni bubotkama ga ne možeš išćerati,  ano da ga odvijedeš u ludnicu kao „španskog kralja”, ali tek onda ako sasvim poludi. Kod nas, međutim, silaze s uma samo tanki i plavi ljudi. Nebrojeno mnogo romantičara kasnije dospijeva do značajnih činova. Neobična mnogostranost! I kakva sposobnost za najdisparatnija ośećanja! To me je i ranije umirivalo, a i sad isto tako mislim. Zato i ima kod nas tako mnogo „širokih priroda”, koje ni u najdubljem padu ne gubije svoj ideal — iako ni prstom nijesu makli za taj ideal i, mada su razbojnici i najveći lopovi, ipak iz dna duše poštuju svoj stari ideal, i neobično su pošteni ljudi. Da, gospodo, samo što kod nas najgori podlac može biti sasvim pošten i čak uzvišen po duši, a da istovremeno ostane podlac. Ponavljam, od naših romantičara, i to odreda, postaju tako poslovne hulje (riječ „hulja” uzimam od milja) i odjednom ispoljavaju takvo ośećanje stvarnosti i poznavanja posla da zabezeknuti starješina i publika samo cokću jezikom od zaprepašćenja.

Zaista je to zadivljujuća mnogostranost, i sam Bog zna šta će od nje biti i postati dalje, i šta nam obećava u budućnosti? A materijal nije rđav! Ne govorim to iz nekog smiješnog i pijanog patriotizma. Uostalom, vjerujem da vi opet mislite da ja sve ovo ismijavam. A ko zna, možda ste ubijeđeni u suprotno, naime — da ja stvarno tako mislim. U svakom slučaju, gospodo, meni će oba vaša mišljenja činiti čast, i primam ih sa zadovoljstvom. I oprostite mi za ovu digresiju.

Naravno, u prijateljstvu sa svojim drugovima nijesam izdržao, i vrlo brzo sam se posvadio, a pošto sam bio mlad i neiskusan, prestao sam čak i da im se javljam — preśekao sam sve. To mi se, doduše, samo jedanput desilo. Inače sam uvijek bio sam.

Kod kuće sam najviše čitao. Htio sam da spoljašnjim utiscima ugušim u sebi ono što je u meni kipjelo. A od spoljašnjih utisaka, za mene je bilo moguće jedino čitanje. Ono mi je, naravno, mnogo pomoglo — uzbuđivalo me, davalo nasladu, mučilo. Ali i ono bi mi s vremena na vrijeme strašno dojadilo. Ipak, želio sam da se krećem, i tada bih odjednom zaplivao u mračan, podzeman, odvratan sitan razvrat, ali ne u pravi razvrat. Moje sitne strasti su bile ljute, vrele od moje svakidašnje bolesne raadražljivosti. Nastupi su bivali histerični, sa suzama i konvulzijama. Ali, osim čitanja, nije bilo za mene nikakvog izlaza, to jest ničega u svijetu oko mene što bih mogao poštovati i što bi me privlačilo. Pored toga, obuzela bi me tuga; pojavljivala se histerična žeđ za protivrječnostima, za kontrastima, i tako sam se odao razvratu. Sve ovo uopšte nijesam kazao radi svog opravdanja… — A po duši rečeno, slagao sam! Upravo sam, htio da se opravdam. Ovu primjedbu činim, gospodo, za sebe. Neću da lažem. Dao sam riječ.

Odavao sam se razvratu samotan, noću, taino, bojažljivo, prljavo, i sa stidom koji me nije napuštao ni u najodvratnijim trenucima, već je upravo u tim trenucima postajao moje prokletstvo. Ja sam već tada nosio podzemlje u duši. Strašno sam se bojao da me ljudi nekako ne vide, ne sretnu, ne poznaju. A pośećivao sam razna sumnjiva mjesta.

Jednom, prolazeći noću pored jedne krčme, vidio sam kroz osvijetljen prozor kako su se neka gospoda kraj bilijara potukla takovima i kako su jednog izbacili kroz prozor. Drugom prilikom to bi mi bilo odvratno, ali tada je upravo naišao takav trenutak da sam pozavidio tom izbačenom gospodinu, toliko sam mu zavidio da sam čak ušao u kafanicu, u bilijarsku sobu; „Možda ću se i ja potući, pa će i mene izbaciti kroz prozor.”

Nijesam bio pijan, ali, šta ćete, eto do kakve histerije može čovjeka da dovede tuga! Ali, ništa nije bilo. Pokazalo se da nijesam sposoban ni kroz prozor da iskačem, i otišao sam bez tuče.

Na prvom koraku ubrisa me neki oficir.

Stajao sam kraj bilijara i nehotice mu prepriječio put; on je htio da prođe i zato me je dohvatio za ramena i ćutke — bez upozorenja i objašnjenja — sklonio me sa mjesta i prošao, kao da me nije ni primijetio. Ja bih mu i batine oprostio, ali nikako mu nijesam mogao oprostiti što me je odgurnuo, a uopšte me nije ni primijetio.

Ni sam ne znam šta bih sve dao za jednu pravu i istinsku svađu, pristojniju i, tako reći, književniju! Postupili su sa mnom kao sa muvom. Taj oficir je bio ogromna rasta, a ja sam čovjek mali i iscrpen. Uostalom, svađa je od mene zavisila: trebalo je samo protestovati, i mene bi, naravno, izbacili kroz prozor. Ali ja sam se prodomislio, i više mi se sviđelo da se… izgubim ozlojeđen.

Izišao sam iz kafane zbunjen i uzrujan otišao pravo kući, a śutradan produžio svoj sitni razvrat još plašljivije, utučenije i jadnije nego prije — skoro sa suzama u očima — ali ipak sam produžio. Uzgred da kažem, nemojte misliti da sam se uplašio od oficira iz kukavičluka: ja nikada nijesam bio kukavica u duši, iako sam se uvijek plašio u životu, ali, pričekajte sa ismijavanjem: i za to postoji objašnjenje, imam ja objašnješe za sve, u to budite uvjereni.

O, kad bi taj oficir bio od onih koji pristaju da izađu na dvoboj! Ali ne — on je bio upravo od one gospode (avaj! davno nestale) koja su više voljela da se obračunavaju takovima ili, kao poručnik Pirogov kod Gogolja, žalbama starješini. Na dvoboj nijesu izlazili, a sa meni sličnima, sa civilima. Smatrali bi dvoboj u najmanju ruku za poniženje; uopšte uzev, smatrali su dvoboj kao nešto što se ne može zamisliti, nešto slobodnjačko, francusko, iako su dosta vrijeđali druge, naročito ako su bili visokog rasta. Nijesam se uplašio iz kukavičluka, već zbog bijeskrajne sujete. Nijesam se uplašio ni oficirevog rasta, niti da će me dobro izudarati i izbaciti kroz prozor, fizičke hrabrosti bih ja imao, ali moralne snage nije bilo. Uplašio sam se da me niko od prisutnih — počev od drskog markera pa do potonjeg smrdljivog i bubuljičavog činovničića koji se tu motao — niko neće razumijeti, i samo će me ismijati ako počnem da protestujem i s njima da govorim književnim jezikom. Jer se kod nas o pitanju časti — to jest ne o samoj časti, već o pitašu časti (point d’honneur) ne može drugačije govoriti nako književnim jezikom. Na običnom jeziku ne pominje se „pitanje časti”. Bio sam potpuno ubijeđen (ośećanje stvarnosti uprkos romantizmu!) da će svi prosto pući od smijeha i da me oficir neće jednostavno, to jest neuvredljivo istući, već će me poćerati oko bilijara muvajući me koljenom, a onda se valjda smilovati i izbaciti me kroz prozor. Razumije se, u mom slučaju taj bijedni doživljaj se ne bi mogao samo na tome završiti. Kasnije sam često sretao tog oficira na ulici, i dobro sam ga upamtio. Ne znam samo da li je i on mene poznavao. Mora biti da nije; to sam zaključio po nekim znacima. A ja sam njega gledao sa bijesom i mržnjom, i to je tako trajalo… nekoliko godina! Moja mržnja je iz godine u godinu sve više rasla i jačala. Prvo sam počeo da se raspitujem izdaleka o tom oficiru. To je bilo dosta teško, jer nijesam nikog poznavao. Ali jednom ga je neko oslovio po prezimenu na ulici, dok sam ga ja izdaleka pratio, kao prikovan, i tako sam mu doznao prezime. Drugi put sam ga pratio do samog stana i tu sam, za deset kopejki, doznao od vratara: đe stanuje, na kom spratu, sam ili još s nekim itd. — jednom riječju, sve što se može doznati od vratara. Jednog jutra palo mi je na pamet da napišem pripovijetku i opišem tog oficira u satiričnom obliku, da naslikam njegovu karikaturu, iako dotad nijesam nikada pisao. Sa nasladom sam pisao tu pripovijetku. Izobličio sam ga, čak i oklevetao; u početku sam prezime tako udesio da se odmah moglo poznati, ali poslije sam zrelo razmislio, promijenio ime, i tako poslao priču u „Otadžbinske zapise”. Međutim, tada u časopisu još nije bilo satire, i moju pripovijetku nijesu objavili. Bilo mi je nebično krivo. Ponekad me je bijes prosto gušio. Najzad sam odlučio da svog protivnika pozovem na dvoboj. Napisao sam mu divno, privlačno pismo, moleći ga da mi se izvini; a u slučaju da odbije, otvoreno sam nagovestio dvoboj. Pismo je bilo tako napisano da bi oficir, kad bi iole shvatao „divno i uzvišeno”, obavezno potrčao da mi padne u zagrljaj i predloži prijateljstvo. I, kako bi to bilo lijepo! Kako bismo nas dvojica lijepo živjeli! „On bi mene štitio svojim dostojanstvenim pogledom, a ja bih njega oplemenio svojim obrazovanjem pa i… idejama, i mnogo štošta bi moglo biti!” Zamislite samo: od uvrede koju mi je nanio prošlo je bilo već dvije godine, i moj poziv na dvoboj ispao je najgluplji anahronizam, uprkos svoj vještini s kojom je bilo napisano moje pismo, koje je objašnjavalo i prikrivalo taj anahronizam. Ali, hvala bogu (i do danas sa suzama u očima zahvaljujem svevišnjem), nijesam poslao pismo. Koža mi se ježi kad se śetim šta se sve moglo izroditi da sam ga poslao. I odjednom… iznenada sam se osvijetio na najprostiji i najgenijalniji način! Iznenada mi je sinula svijetla misao… Ponekad sam praznikom izlazio poslije tri sata na Nevski prospekt i šetao po sunčanoj strani. Upravo, nijesam šetao, već preživljavao bezbrojne muke i poniženja, da mi se žuč izlivala; ali, to mi je, izgleda, i trebalo. Muvao sam se smiješno i jadno između prolaznika, i stalno sklanjao s puta čas generalima, čas gardijskim konjičkim oficirima, čas gospođama; u tim trenucima ośećao sam grčevite bolove u srcu, i vrele žmarke po leđima od same pomisli na izgled mog odijela i banalnost moje uzmuvane pojave. To su bile paklene muke, neprekidno i neizdržljivo poniženje od misli koja je prelazila u ośećanje da sam obična muva pred cijelim tim svijetom; odvratna i nepotrebna muva — pametnija od svih, od svih obrazovanija i plemenitija, to se već samo po sebi razumije — ali ipak muva koja se pred svima sklanja i koju svi ponižavaju i vrijeđaju. Zašto sam tovario na sebe tu muku, zašto sam išao na Nevski — ne znam? Nešto me je vuklo tamo kad god sam imao prilike da izađem.

Tada sam već počeo da ośećam plimu onih uživanja o kojima sam govorio u prvoj glavi. Poslije slučaja sa oficirom još jače me je počelo da vuče tamo: na Nevskom sam ga najčešće i sretao, tamo sam mogao da ga sa uživanjem posmatram. I on je o praznicima šetao tuda. Mada se, kao i ja, sklanjao pred generalima i dostojanstvenim osobama i isto tako se okretno muvao između njih, ipak je takve kao ja, pa i bolje od mene, prosto gazio; imao je pravo na njih, kao da je pred njim prazan prostor, i ni u kom slučaju se nije sklanjao s puta. Ja sam se opijao svojom zlobom gledajući ga i… uvijek mu se sa bijesom u duši sklanjao s puta. Mučilo me je to što čak ni na ulici nijesam s njim na ravnoj nozi. „Zašto se ti obavezno prvi sklanjaš?” dosađivao sam sebi obuzet bijesom, budeći se nekad prije tri sata ujutru. „Zašto baš ti, a ne on? Jer bar za to zakon ne postoji, to niđe nije napisano? Anu, neka bude podjednako, kao što obično biva kad se sretnu vaspitani ljudi: on ustupa polovinu puta i ti polovinu, i prolazite poštujući jedan drugog.” Ali nije bilo tako, već sam ja skretao, a on nije ni primjećivao da mu se sklanjam s puta. I odjednom me ozari divna misao. „A kako bi bilo”, pomislio sam, „da… se ne sklonim kad se sretnemo? Namjerno da se ne sklonim, pa makar ga i gurnuo; a, kako bi to ispalo?” Ta drska  misao tako me je malo-pomalo obuzela da mi nije davala mira. Stalno sam sanjao o tome, strasno, i za inat sve češće išao na Nevski da bih još jasnije zamislio kako će izgledati kad to budem uradio. Bio sam oduševljen. Sve više mi je ta namjera izgledala moguća i vjerovatna. „Naravno, neću baš sasvim da ga gurnem”, mislio sam, već unaprijed postajući dobar od radosti, „već onako, prosto se neću skloniti, sudariću se s njim, ali ne da zaboli, već onako, rame o rame, upravo toliko koliko je dozvoljeno u granicama pristojnosti; koliko on mene udari, toliko i ja njega.”

Najzad sam se konačno odlučih ,ali pripreme su mi oduzele vrlo mnogo vremena. Prije svega, za vrijeme izvođenja tog pothvata morao sam izgledati što pristojnije, naime, morao sam se pobrinuti za odijelo. „Za svaki slučaj, ako dođe do javnog skandala (a publika je na tom mjestu neobično fina: tu šeta grofica, pa knez D. i cijela književnost), treba biti lijepo ođeven; to imponuje, i odmah ćemo na izvjestan način biti izjednačeni u očima višeg društva.” U tom cilju uzeo sam platu unapred i kupio crne rukavice i solidan šešir kod Čurkina. Crne rukavice su mi izgledale solidnije i otmenije nego žućkaste, koje sam ranije priželjkivao. „Boja je suviše upadljiva i nekako suviše ističe čovjeka”, zato nijesam uzeo žućkaste. Lijepu košulju sa koštanim dugmadima odavno sam već bio nabavio — ali zbog šinjela sam dugo čekao. U stvari, on nije bio rđav, i bio je topao; samo, bio je postavljen vatom, a okovratnik je bio od rakuna, što je izgledalo već i suviše lakejski. Trebalo je po svaku cijenu promijeniti okovratnik, nabaviti dabrov, kao što nose oficiri. Zbog toga sam počeo da obilazim radnje i poslije nekoliko pokušaja naiđem na jeftinu njemačku dabrovinu. Iako se te njemačke kožice brzo otrcaju i dobiju veoma jadan izgled, u početku, dok su nove, izgledaju ipak sasvim pristojno; a meni je sve to samo i trebalo za jedanput. Upitao sam za cijenu: ipak je bilo skupo. Poslije ozbiljnog razmišljanja odlučio sam da prodam svoj stari okovratnik, a sumu koja mi je nedostajala, i koja je za mene bila krupna, riješio sam da izmolim od Antona Antoniča Sjetočkina, mog starješine, čovjeka smjernog, ozbiljnog i trezvenog, koji nikome nije davao novac na zajam, ali kome je jedna značajna ličnost mene naročito bila preporučila prilikom mog stupanja u službu. Strašno sam se mučio. Izgledalo mi je čudovišno i zazorno da tražim novac od Antona Antoniča. Dvije-tri noći nijesam oka sklopio — uopšte uzev, tada sam malo spavao, imao sam groznicu, srce mi je nekako podmuklo zamiralo, ili bi odjednom počelo da lupa, lupa…

Anton Antonovič se u početku začudio, onda se namrštio, zatim promislio, i dao mi ipak novac na zajam, pošto je prethodno uzeo od mene priznanicu s pravom da poslije tri nedjelje dana isplati dug od moje plate. Tako je, najzad, sve bilo gotovo; lijepa dabrovina zamienila je otrcanog rakuna, i ja sam počeo polako da pristupam djelu. Nijesam se mogao odlučiti odmah i nepromišljeno. Trebalo je tu stvar vješto i natenane udesiti. Priznajem da sam poslije mnogobrojnih pokušaja počeo da očajavam: nikako da se sudarimo, i to ti je! Ako se ja nijesam pripremao, i namjeravao — nije more slano! Učini mi se, evo, sad, sad ćemo se sudaritm, a kad pogledam — opet se ja sklonim, a on prođe i mene uopšte ne primijeti. Idući mu u susret, čak sam i molitve čitao, samo da mi bog da odlučnosti. Jednom sam se već sasvim bio riješio, ali sve se svršilo time što sam mu se zapleo među noge zato što sam u potonjem trenutku, na nekoliko santimetara od njega, izgubio smjelost. On je sasvim mirno prešao preko mene, a ja sam kao lopta odletio u stranu. Te sam noći bio u groznici i bunilu. Iznenada — sve se završilo da ne može biti bolje. Noću uoči tog događaja konačno sam odlučio da ne ostvarujem svoju štetnu namjeru, da se svega okanem, i s tom mišlju sam izišao na Nevski da vidim kako ću svega da se okanim… Odjednom, na tri koraka od mog neprijatelja, neočekivano sam se riješio, zažmurio, i — mi se snažno sudarismo rame u rame. Nijesam se sklonio ni za pedalj, prošao sam potpuno ravnopravno! On se čak nije ni osvrnuo, napravio se da ne vidi, ali se samo tako napravio, u to sam ubijeđen! I sad tvrdo vjerujem! Naravno, ja sam opet izvukao deblji kraj, jer je on jači, ali nije u tome stvar. Glavno je da sam postigao cilj, očuvao dostojanstvo, nijesam popustio ni za korak i javno sam pokazao da smo na ravnoj nozi, u društvenom smislu. Vratio sam se kući sa ośećanjem da sam se osvijetio za sve. Bio sam ushićen. Likovao sam i pjevao italijanske arije. Naravno, neću vam opisati šta se dogodilo sa mnom poslije tri dana; ako ste čitali moju prvu glavu „podzemlje”, možete se i sami dośetiti. Oficira su kasnije nekud premjestili; već nekih četrnaest godina nijesam ga vidio. Šta li sada radi, dragi moj? Koga li sada gazi?

II

Ali, prošlo je vrijeme mog sitnog razvrata i meni se od svega strašno smučilo. Navaljivalo je kajanje, a ja sam ga ćerao, i suviše mi se smučilo. Malo-pomalo, ja sam se i na to navikao. Na sve sam se navikavao, upravo, nijesam se baš navikao, već nekako dobrovoljno pristao da podnosim. Međutim, ja sam imao izlaz koji je sve mirio povući se u „sve divno i uzvišeno”, naravno, u snovima. Sanjario sam strahovito mnogo, po tri meseca uzastopce, ne izlazeći iz svog ćumijeza i, vjerujte mi, u tim trenucima nijesam ličio na onog gospodina koji je u pometnji svog zečjeg srca prišivao švapsku dabrovinu na jaku svog šinjela. Odjednom sam postajao junak. Mog gorostasnog poručnika ne bih tada ni u pośetu primio. Nijesam mogao čak ni da ga zamislim. Kakvi su bili moji snovi i kako sam se mogao zadovoljiti njima – teško mi je sada da objasnim, ali tada sam se time zadovoljavao. Doduše, ja se još i danas djelimično zadovoljavam. Snovi su me naročito slatko i snažno obuzimali poslije razvrata — i to sa kajanjem i suzama, proklinjanjem i oduševljavanjem. Preživljavao sam trenutke takvog zanosa i sreće da u duši, kunem vam se, nijesam ośećao ni kaplju sarkazma. Imao sam vjeru, nadu i ljubav, U tome i jeste stvar što sam tada slijepo vjerovao da će se sve nekim čudom i spoljnim okolnostima odjednom razvedriti i raširiti, da će se ukazati preda mnom horizont djelatnosti koja mi odgovara, blagotvorne, divne i, što je najvažnije, djelatnosti sasvim određene (kakve upravo nikad nijesam znao — ali glavno je, sasvim određene). I tad bih se odjednom pojavio u božjem svijetu, maltene na bijelom konju i sa lovorovim vijencem na glavi. Drugorazrednu ulogu nijesam mogao ni da zamislim, zato sam u stvarnosgi mirne duše primao potonju. Ili junak ili gad, sredine nema. To me je i upropastilo — što sam se u blatu tješio time da sam u drugo vrijeme junak, a junak je iskupljivao prljavštinu. Običnog čovjeka je, dakle, sramota da se prlja, a junak stoji i suviše visoko da bi se mogao uprljati — prema tome: može se prljati.

Zanimljivo je da su me plime „svega divnog i uzvišenog” obuzimale i za vrijeme razvrata, i to baš onda kad sam bio na samom dnu nailazile su kao usamljeni talasi, kao da podsjećaju na sebe i ne iskorjenjuju razvrat, naprotiv, kao da ga još oživljuju svojim kontrastom i zato dolaze baš u punoj mjeri koliko je potrebno za dobar sos. Taj sos se sastojao iz protivriječnosti i patnji, iz bolne unutarnje analize; i sve te velike i male muke davale su mom razvratu neku pikantnost, čak i smisao jednom riječju, potpuno su ispunjavale dužnost dobrog sosa. Sve je to imalo čak i izvjesnu dubinu. Zar bih ja i mogao pristati na banalan, prosto pisarski sitni razvrat i podnijeti svu tu prljavštinu! Šta bi me tada moglo sablazniti u tom razvratu i mamiti me noću na ulicu! Ne, gospodo, ja sam imao plemenit izgovor za sve…  A koliko sam ljubavi, gospodo, koliko sam ljubavi preživljavao u svojim snovima, u tom „povlačenju u sve divno i uzvišeno”, doduše, fantastične ljubavi, koje se nikad nijesu prenele pa nešto ljudsko u stvarnosti, ali toliko je mnogo bilo te ljubavi da zatim nijesam ni ośećao potrebu da je u stvarnosti izlijem: to bi bila suvišna raskoš.

Sve se, uostalom, srećno svršavalo lijenim i opojnim prelaskom na umjetnost to jest prelazom ka krasnim oblicima života i bitisanja, potpuno završenim, ukradenim od pjesnika i romantičara, i prilagođenim raznoraznim zahtjevima. Na primjer, likujem nad svima; razumije se, svi su preda mnom pali u prašinu i primorani da dobrovoljno priznaju sve moje vrline a ja im onda svima opraštam. Zaljubljujem se kao čuven pjesnik i komornik, dobijam nebrojene milione, i odmah ih poklanjam ljudskom rodu, a istovremeno ispovijedam pred cijelim narodom svoje sramote koje, naravno, nijesu prosto sramote, već sadrže u sebi veoma mnogo „divnog i uzvišenog”, nečeg manfredovskog. Svi plaču i ljube me (inače bi bili budale), a ja odlazim bos i gladan da propovijedam nove ideje, i pobjeđujem nazadnjake kod Austerlica. Zatim odjekuje marš, objavljuje se amnestija, papa pristaje da iz Rima ode u Brazil; zatim bal za cijelu Italiju u vili Borgeze, na obali jezera Komo, pošto se jezero Komo za taj slučaj prenosi u Rim; zatim scena u žbunju, itd., itd, — tobože ne znate!

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV