Zapisi iz podzemlja

XI

Na kraju krajeva, gospodo, najbolje je ništa ne raditi! Najbolja je kontemplativna inercija! Prema tome, neka živi podzemlje! Iako sam kazao da iz dna duše zavidim normalnom čoveku, ali u prilikama u kojima ga vidim ne želim da budem ono što je on (mada neću prestati da mu zavidim. Ali, ne, podzemlje je u svakom slučaju korisnije). Tamo se bar može… Eh! Pa ja i sad brbljam! Lažem, jer dobro znam, kao dva puta dva, da uopšte nije podzemlje najbolje, već nešto drugo, sasvim drugo, za čim čeznem, ali ne mogu nikako da nađem. Neka ide do đavola podzemlje! Evo šta bi bilo najbolje: kad bih ja sam vjerovao makar i trunku u ovo što sam sad napisao! Kunem vam se, gospodo, da ne vjerujem ni u jednu riječ od svega ovoga što sam sad napisao!

Upravo, ja i vjerujem, ali u isto vreme, ni sam ne znam zašto, ośećam i slutim da lažem kao Ciganin!

— Pa zašto ste onda pisali sve to? — pitate vi.

Strpao bih ja vas na jedno četrdeset godina u podzemlje, bez ikakvog zanimanja, i poslije četrdeset godina navratio bih da vidim šta je s vama bilo. Zar je moguće ostaviti čovjeka bez posla i samog punih četrdeset godina? — A zar nije sramota i poniženje — možda ćete reći vi klimajući prezrivo glavom — to što govorite! Vi žudite za životom, a sami rješavate životna pitanja logičkom zbrkom. I kako su dosadni i drski vaši ispadi, a istovremeno se tako bojite! Govorite gluposti i zadovoljni ste time; govorite drsko, a neprekidno strahujete zbog toga i tražite izvinjenja. Uvjeravate nas da se ničega ne bojite, a istovremeno se ulagujete. Uvjeravate nas da škripite zubima od bijesa, a istovremeno komedijašite da biste nas nasmijali. Znate da vaše dośetke nijesu duhovite, ali ste, očigledno, veoma zadovoljni njihovom književnom vrijednošću. Vama se, možda, stvarno nekada dešavalo da stradate, ali vi uopšte ne poštujete svoju istinu, izlažete je ruglu, iznosite je na pijacu… Vi stvarno hoćete nešto da rečete, ali iz bojazni krijete posljednju reč; zato što nemate odlučnosti da je rečete, samo ste kukavički nestrpljivi. Razmećete se saznanjem, a vječito ste neodlučni jer, iako vam um radi, srce vam je razvratom pomračeno, a bez čistog srca nema potpunog i pravilnog saznanja. A kako ste tek drski i dosadni! Kako se namećete, kako se benavite! Laž, laž i samo laž!

Razumije se, sve ove reči ja sam sam izmislio. To je isto tako plod podzemlja. Ja sam tamo punih četrdeset godina prisluškivao kroz rupicu vaše riječi. Ja sam ih sam izmislio, jer sam samo to i izmišljao. Nije čudo što sam ih i napamet naučio i što su čak književni oblik dobile… Ali, zar je moguće, zar je moguće da ste vi doista toliko lakovjerni pa uobražavate da ću ja sve to objaviti, i još dati vama da čitate? I još nešto me buni: zašto ja vas nazivam „gospodo”, zašto vam se obraćam kao pravim čitaocima? Ovakva priznanja kakva ja namjeravam da iznesem ne objavljuju se, niti se daju drugima na čitanje. Ja bar u sebi nemam toliko čvrstine, i ne smatram da mi je potrebna. Samo, znajte: zasjela mi je u glavu neka fantazija, i ja hoću da je ostvarim po svaku cijenu. Evo u čemu je stvar: U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima,najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih svaki pristojan čovek ima podosta. Čak se i ovo događa: ukoliko je čovjek pristojniji, utoliko tih stvari ima više. Bar ja sam se tek nedavno odlučio da se śetim nekih svojih ranijih doživljaja a dosad sam ih uvijek i sa izvjesnim nemirom izbjegavao.

A sada, kad ih se ne samo śećam već sam čak odlučio i da ih zapišem, hoću da ispitam: može li čovjek makar sam pred sobom biti potpuno iskren a da se ne uplaši od istine? Uzgred da kažem: Hajne tvrdi da su tačne autobiografije skoro nemoguće, i da čovjek, pišući o sebi, uvijek laže. Po njegovom mišljenju, Ruso je, na primjer, sigurno lagao u svojoj ispovijesti, i to namjerno lagao, iz sujete. Ja vjerujem da je Hajne u pravu; vrlo dobro znam kako čovjek može ponekad samo iz sujete da natovari na sebe čitave zločine, i vrlo dobro razumijem tu sujetu. Ali, Hajne je sudio o čoveku koji se ispovijeda pred svijetom. Ja, međutim, pišem samo za sebe, i jednom zasvagda izjavljujem: ako i pišem tako kao da se obraćam čitaocima, to činim samo forme radi, jer mi je tako lakše da pišem. Ovđe se radi o formi, samo o praznoj formi — a čitalaca neću nikad imati. To sam već i kazao… Neću uopšte ni o čemu da vodim računa u redakciji svojih bilježaka. Neću da unosim red u sistem. Čega se śetim, to ću i zapisati. Ali vi biste me, na primjer, mogli uhvatiti za riječ i zapitati: ako zaista ne računate na čitaoce, zašto onda pravite sami sa sobom takve ugovore (i to još na hartiji!), naime, da nećete unositi red i sistem, već ćete zapisivati sve čega se śetite itd, itd? Zašto se onda objašnjavate?

— Pa eto tako — odgovaram ja.

Ovđe je, doduše, u pitanju cijela psihologija. Možda sam ja prosto kukavica. A možda namjerno zamišljam pred sobom publiku da bih se pristojnije ponašao kad budem zapisivao. Uzroka može biti hiljadu. I još nešto: zašto baš želim da pišem? Ako nije za publiku, onda bih se mogao u mislima svega śećati, ne bilježiti na hartiju.

Da, gospodo, ali na hartiji ispada nekako svečanije. U tome pak ima nečeg sugestivnog: biću kritičniji prema sebi, a i stil će se poboljšati. Pored toga, možda će mi od zapisivanja zaista biti lakše. Evo, sad me, na primjer, naročito tišti jedan davnjašnji spomen. Sjetio sam se toga još pre neki dan, i otad me neprestano progoni kao dosadan muzički motiv koga se ne mogu otresti. A, međutim, treba da se otresem. Takvih uspomena imam na stotine, ali s vremena na vrijeme tek iskrsne poneki i onda me tišti, Odnekud vjerujem: ako ga zapišem, otarasiću ga se. Zašto da ne pokušam?

Najzad, meni je dosadno, jer nikada ništa ne radim. A ovo zapisivanje stvarno liči na neko zanimanje. Kažu da čovjek od rada postaje dobar i pošten. Eto, dakle, imam bar izvjesnu šansu. Danas pada snijeg, skoro mokar, žut, prljav. Juče je isto tako padao, i prije neki dan takođe. Čini mi se da sam se povodom mokrog snijega i sjetio priče koje ne mogu da se otresem. Prema tome, neka ovo bude pripovijetka povodom mokrog snijega.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV