Zapisi iz podzemlja

IX

Ja se, gospodo; naravno šalim, znajući da se neuspjelo šalim, ali sve se i ne smije uzimati kao šala. Ja se, možda, šalim škripeći zubima. Eto vi, na primjer, želite da odučite čoveka od starih navika i da ispravite njegovu volju u skladu sa zahtijevima nauke i zdravog razuma. Ali, otkud vi znate da je čovjeka ne samo moguće već neophodno tako popravljati? Po čemu vi zaključujete da čovjekova želja neminovno treba da se popravi? Jednom riječju: otkud vi znate da će takvo popravljanje donijeti čoveku stvarne koristi? I kad već otvoreno govorimo, zašto ste vi to tako sigurno ubijeđeni da je za čovjeka doista uvijek korisno da se ne suprotstavlja pravim, normalnim koristima, za koje mu garantuju razumni razlozi i aritmetika, i da je to zakon za cijelo čovječanstvo? To je zasad samo vaša pretpostavka. Recimo, da je to zakon logike, ali možda uopšte nije zakon za čovječanstvo. Vi, možda, mislite, gospodo, da sam lud? Dozvolite da se ogradim od kazanog. Slažem se da je čovjek, prije svega, stvaralačka životinja, osuđena da svjesno teži cilju i da se bavi inžinjerskim poslom, naime, da vječito i bez predaha krči sebi put kuda bilo. Ali čovjek možda i zaželi ponekad da vrdne u stranu, baš zato što je osuđen da krči taj put, a pored toga još i zato što aktivistu, ma koliko bio glup, ipak dođe ponekad misao: da put skoro uvijek vodi kuda bilo, i da glavna stvar nije u tome kuda put vodi, već u tome da samo vodi, kako dobrodušno dijete ne bi izbjegavalo inžinjerski posao i predalo se ubitačnoj ljenjosti, koja je, kao što je poznato, mati svih poroka. Neosporno je da čovjek voli da gradi i da krči puteve. Ali zašto on isto tako strasno voli rušenje i haos? To vi meni recite! O tome ja i želim da kažem nekoliko reči. Da ne voli on, možda, rušenje i haos (neosporno je da ga ponekad mnogo voli) zbog toga što se instinktivno boji da ne dođe do cilja i završi zgradu koju zida? Otkud vi znate, možda on voli zgradu samo izdaleka, a nikako izbliza; možda voli samo da je zida, a ne da živi u njoj, ostavljajući je, kasnije, aux animaux domestiques — mravima, ovnovima i tako dalje. Mravi, na primer, imaju sasvim drugi ukus. Oni imaju divnu i za vječita vremena nerazrušivu zgradu — mravinjak.

Poštovanja dostojni mravi su i počeli od mravinjaka, a s mravinjakom će sigurno i završiti, što služi na čast njihovoj postojanosti i pozitivnosti. Ali čovjek je lakomisleno i nezgodno biće, i možda kao šahist voli proces postizanja cilja, a ne sam cilj. I ko zna (niko ne može garantovati), možda se na ovoj zemlji sav cilj kome čovječanstvo teži sastoji jedino u neprekidnom procesu postizanja tog cilja, drukčije rečeno — u samom životu, a ne baš u cilju, koji, naravno, ne može biti drugo do dva puta dva jesu četiri, to jest formula, a dva puta dva četiri, gospodo, nije više život, već početak smrti. Čovjek se nekako uvijek plašio tog dva puta dva jednako četiri, a ja ga se i sada bojim. Čovjek, možda, samo to i radi što traži to dva puta dva četiri; prebrođuje okeane, žrtvuje život u tom istraživanju, ali se, kunem vam se bogom, uvijek nekako boji da ga nađe — stvarno pronađe. Jer osjeća da, čim to nađe, onda više neće imati šta da traži. Radnici po svršenom poslu bar dobijaju zaradu, idu u krčmu, zatim dospijevaju u policiju i eto ti zanimanja za čitavu neđelju dana. Ali kuda će čovjek? U njemu se uvijek opaža neka nelagodnost prilikom postizanja sličnih ciljeva. On voli postizanje, ali ne baš i da postigne, a to je, naravno, neobično smiješno. Jednom riječju, čovjek je komično sazdan — u svemu tome krije se neki kalambur. A dva puta dva četiri ipak je nesnosna stvar. To je, po mom mišljenju, prosto bezočna drskost. Dva puta dva četiri ponaša se kao mangup, ispriječilo vam se na putu podbočenih ruku, i pljuje na sve. Slažem se — dva puta dva četiri izvanredna je stvar; ali kad već sve hvalimo, onda je i dva puta dva pet ponekad isto tako divna stvar. I zašto ste vi tako čvrsto i egzaltirano ubijeđeni da je samo normalno i pozitivno jednom riječju, da je samo blagostanje korisno čovjeku? Da se razum ne vara u ocjeni koristi? Jer čovjek možda ne voli samo blagostanje? Možda on isto toliko voli i patnju? Možda mu je patnja isto toliko korisna koliko i blagostanje? A da čovjek ponekad neobično voli, strasno voli patnju, to je činjenica. I nema potrebe da to proveravate na svjetskoj istoriji; zapitajte samog sebe — ako ste čovjek i ako ste makar malo živjeli. Što se tiče mog ličnog mišljenja, voljeti samo blagostanje čak je nekako nepristojno. Ne znam da li je dobro ili rđavo, ali — ponekad slomiti nešto vrlo je prijatno. Iskreno rečeno: ja nisam ni za patnju niti za blagostanje. Ja sam… za svoj kapris, i za to da mi bude zagarantovan kad mi ustreba. Ja znam, na primjer, da se patnja ne dozvoljava u vodviljima. U kristalnom dvorcu ona se ne može zamisliti: patnja je sumnja i negiranje, a kakav mi je to kristalni dvorac u koji bi čovjek mogao da sumnja? Međutim, ja sam ubijeđen da se čovjek neće nikada odreći prave patnje, to jest rušenja i haosa. Jer, patnja je jedini uzrok i izvor saznanja. Iako sam u početku kazao da je saznanje, po mom mišljenju, velika nesreća za čovjeka, ipak znam da ga čovjek voli i da ga neće zamijeniti ni za kakva zadovoljstva. Saznanje je, na primjer, neizmerno uzvišenije od dva puta dva. Jer, poslije dva puta dva ne samo da ne ostaje više ništa da se radi, već ni da se saznaje. Sve što se tada još može činiti, to je — da se zapuše svih pet čula i zaroni u kontemplaciju. Mada se, doduše, i saznanjem dolazi do istog rezultata, to jest opet ne ostaje ništa da se radi, ipak čovjek može ponekad bar da išiba samog sebe, a to malo oživljava. Iako je nazadnjački, ipak je bolje nego ništa.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV