Zapisi iz podzemlja

VI

O, kad bi moj nerad bio posljedica ljenosti! Gospode, kako bih ja tada sebe poštovao! Poštovao bih sebe upravo zato što bih bio u stanju makar lijen da budem. Imao bih makar jednu osobinu bar naizgled pozitivnu — osobinu u koju bih i sam vjerovao. Na pitanje: ko si? odgovarao bih: lijenština; to bi bilo izvanredno prijatno čuti o sebi. Dakle, konkretno određeno, znači o meni bi se imalo šta reći. „Lijenština!” pa to je zvanje i poziv, to je prava karijera! Ne šegačite se, to je odista tako. Ja tada s pravom postajem član najistaknutijeg kluba i jedina mi je briga da stalno poštujem sebe. Poznavao sam jednog gospodina koji se cijelog života ponosio time što se razumijevao u vinu zvanom lafit. Smatrao je to za svoju pozitivnu osobinu, i nikad nije posumnjao u sebe. Umro je ne samo mirne savjesti već pobjedonosno i zadovoljno, i bio je sasvim u pravu.

A ja bih u tom slučaju izabrao sebi ovakvu karijeru: bio bih ljenjivac i žderač, ali ne običan, već, recimo, takav koji saosjeća u lijepome i uzvišenome. Kako vam se to dopada? Meni je to odavno lebdjelo pred očima. To „lijepo i uzvišeno” strašno mi je nažuljilo mozak u toku mojih četrdeset godina, ali zato što sam ovako proživio četrdeset godina, a da sam lijenština — o, onda bi drukčije izgledalo! Pronašao bih odmah odgovarajuće zanimanje, i to: da pijem u zdravlje sveg lijepog i uzvišenog. Ja bih u svakoj prilici našao povod: da prvo prolijem suzu u pehar, a zatim da ga ispijem u zdravlje svega lijepog i uzvišenog. Sve bih na svijetu onda pretvorio u lijepo i uzvišeno, u najodvratnijem i nesumnjivom đubretu pronašao bih lijepo i uzvišeno. Postao bih plačljiv kao mokar sunđer. Na primjer, umjetnik je naslikao portret slikara Ge. Odmah bih ispio u zdravlje umjetnika koji je naslikao portret Geov, zato što volim sve „lijepo i uzvišeno”. Ili, pisac je napisao „Kako ko hoće”; odmah bih ispio u zdravlje „koga hoćete” zato što volim sve što je „lijepo i uzvišeno”. Zahtijevao bih za to poštovanje prema sebi i proganjao bih one koji me ne bi poštovali. Živio bih mirno, umro bih pobjedonosno — pa to bi bila divota! Prava divota! I takav bih trbuh pustio i trostruki podvoljak zaradio, i tako bih crven nos dobio — da bi svaki prolaznik rekao gledajući me: „E, ovo vrijedi! Ovo je zbilja pozitivno!” Vi, gospodo, mislite šta hoćete, ali takve pohvale je ipak prijatno čuti u našem vijeku odricanja.

VII

Ali, sve su to samo pusti snovi. O, recite mi ko je to prvi kazao, ko je prvi objavio da čovjek samo zato čini pakosti drugome što ne poznaje svoje prave interese; a kad bi ga prosvijetlili, otvorili mu oči da vidi svoje prave, normalne interese, čovjek bi odmah prestao da čini pakosti, odmah bi postao dobar i plemenit, zato što bi kao prosvijećen čovjek, shvatajući svoju pravu korist, upravo u dobru vidio svoju ličnu korist — a poznato je da nema čovjeka koji bi mogao svjesno raditi protiv svojih interesa — prema tome, počeo bi tako reći po neophodnosti da čini dobro. O, nevinašce! O, čisto, bezazleno dijete! Prije svega, kad je to bilo, u toku proteklih milenijuma, da čovjek radi samo iz lične koristi? A šta da radimo s milionima činjenica koje svjedoče da su ljudi svjesno, to jest potpuno shvatajući svoju pravu korist, potiskivali tu korist u drugi plan, i srljali drugim putem, na rizik, „na sreću”, iako ih niko nije ćerao tuda, već kao da su upravo šćeli da izbegnu ukazani put, pa su zato tvrdoglavo i svojevoljno krčili drugi put, težak i besmislen, pipajući u pomrčini. Znači da im je tvrdoglavost i svojevoljnost bila prijatnija od ma kakve koristi…

Korist! Šta je to korist? Možete li se poduhvatiti da sasvim tačno odredite u čemu je upravo čovjekova korist? A šta ćemo ako se desi da ljudska korist, ponekad, ne samo što može već i mora da se sastoji u tome da čovjek nekad poželi sebi zlo, a ne korisno? A ako je tako, ako je takav slučaj moguć, onda cijelo pravilo ide do đavola. Šta mislite, ima li takvih slučajeva? Vi se smijete? Smijte se, gospodo, samo odgovorite: da nema i takvih koji ne samo što se ne
uklapaju nego se i ne mogu uklopiti ni u kakvu klasifikaciju? Jer vi ste, gospodo, koliko je meni poznato, cio svoj spisak čovjekovih koristi uzeli kao srednju vrijednost iz statističkih podataka i naučno-ekonomskih formula. Jer za vas su koristi: blagostanje, bogatstvo, sloboda, mir, i tako dalje, i tako dalje, tako da bi čovjek koji bi svjesnog ustao protiv tog spiska bio, po vašem mišljenju, a naravno i po mome, mračnjak, ili i potpuno lud čovjek, zar ne?

Ali, evo šta je čudnovato: zašto se uvijek dešava da sve te statistike, mudraci i ljubitelji ljudskog roda, prilikom određivanja ljudskih koristi stalno zaobilaze jednu korist? Čak je ne uzimaju u obzir onako kako bi trebalo, a od toga zavisi cio proračun. To još ne bi bila velika nevolja — prosto bismo uzeli tu korist i unijeli je u spisak. Ali, u tome i jeste sva nevolja što ova čudnovata korist ne ulazi ni u jedan spisak niti u klasifikaciju! Ja imam, na primjer, jednog prijatelja…
Eh, gospodo, pa on je i vaš prijatelj — uostalom, kome on nije prijatelj! Kad se sprema da uradi nešto, taj gospodin će vam odmah krasnorječivo i jasno izložiti kako mora postupiti po zakonima razuma i istine. I ne samo to, govoriće vam uzbuđeno i strasno o pravim, normalnim ljudskim interesima, s podsmijehom će prekorjeti kratkovide glupake koji ne shvataju ni svoju korist ni pravi značaj vrline, i — tačno poslije četvrt sata, bez ikakvog naročitog povoda sa strane, već upravo po nekom unutarnjem impulsu koji je jači od svih njegovih interesa — postupiće sasvim suprotno, to jest otvoreno će ustati protiv onoga o čemu je govorio: i protiv zakona razuma, i protiv lične koristi — jednom riječju, protiv svega…

Upozoravam vas da je moj prijatelj tipična ličnost i zato je nekako teško samo njega kriviti. Eto, u tome i jeste stvar, gospodo. Ne postoji li, doista, nešto što je svakom čovjeku draže i važnije od njegovih najvećih koristi, ili (da ne narušavamo logiku) postoji li nekakva najkorisnija korist (upravo ona zaobiđena o kojoj smo sad govorili), važnija i korisnija od svih drugih koristi, zbog koje je čovjek, ako zatreba, gotov da ustane protiv svih zakona. Odnosno, protiv razuma, časti, mira, blagostanja jednom riječju, protiv svih onih divnih i korisnih stvari — samo da bi postigao tu osnovnu i najkorisniju korist koja mu je draža i važnija od svega.

— Ali, ipak korist — prekidate me vi.

— Dozvolite da se objasnimo — nije riječ ovđe o kalamburu, već o tome što je ta korist upravo po tome zanimljiva što ruši i lomi neprestano sve naše klasifikacije i sve sisteme koje su ljubitelji ljudskog roda stvorili radi ljudske sreće. Jednom riječju, smeta svemu. Ali prije nego što vam kažem koja je ta korist, hoću lično da se kompromitujem i zato drsko izjavljujem: da su svi lijepi sistemi i sve te teorije koje ukazuju čovječanstvu na njegove prave i prirodne interese, tvrdeći da bi čovječanstvo, kad bi insistiralo na tome da dostigne te interese, odmah postalo dobro i plemenito — da su sve te teorije, zasad, po mom mišljenju, čista algebra!

Da, algebra. Jer, zastupati tu teoriju preporoda čovječanstva pomoću sistema njegovih ličnih interesa, to je, po mom mišljenju, skoro isto što i tvrditi, na primjer, po Beklu, da čovjeka oplemenjuje civilizacija, da na taj način postaje manje krvoločan i sve manje sposoban za rat.
Po logici, izgleda da je doista tako. Ali čovjek toliko voli sisteme i apstraktne zaključke da je u stanju hotimično da unakazi istinu, gotov je da se ogluši i postane slijep za činjenice, samo da bi opravdao svoju logiku. Uzeo sam ovaj primjer zato što je i suviše izrazit. Pogledajte oko sebe: krv se potocima proliva, i još nekako veselo kao da je šampanjac. Evo, pogledajte naš devetnaesti vek, u kome je živeo i Bekl. Pogledajte Napoleona — i onog velikog i ovog sadašnjeg. I śevernu Ameriku — vječni savez. I, najzad, karikaturu od države — Šlezvig- Holštajn.

Šta li civilizacija oplemenjuje u nama? Civilizacija stvara u čovjeku samo mnogostranost osjećanja i apsolutno ništa više. A tokom razvitka te mnogostranosti čovjek će, možda, i dotle doćerati da će pronaći nasladu i u prolivanju krvi. Jer to se njemu već dešavalo! Jeste li primijetili da su najsuptilniji krvoloci bili skoro svi odreda najcivilizovanija gospoda, kojima razne Atile i Stenjke Razini nisu dorasli ni obuću da čiste, a to što nisu tako jako upadljivi kao Atila i Stenjka Razin, to je samo zato što se često srijetaju, što su suviše obični i oči su na njih navikle. U svakom slučaju, čovjek je od civilizacije postao, ako ne još krvoločniji, a ono sigurno gore i odvratiije krvoločan nego što je bio ranije. Ranije je gledao u krvoproliću pravičnost i mirne savjesti je tamanio onoga koga je trebalo; a mi se danas, iako krvoproliće smatramo za gadost, ipak tom gadošću bavimo, i to još i više nego ranije.

Šta je gore? — Odlučite sami. Kleopatra je, kažu (izvinite što uzimam primjer iz rimske istorije), voljela da zabada zlatne čiode u dojke svojih robinja i nalazila je nasladu u njihovim jaucima i grčevima. Reći ćete da je to bilo, relativno uzevši, u varvarsko doba; da je i sad varvarsko doba zato što se (govoreći relativno) i sada zabadaju čiode; da i sad čovjek, iako je već naučio da ponekad jasnije gleda nego u varvarsko doba, još ni izdaleka nije navikao da postupa onako kako mu govore razum i nauka. Ali, vi ste ipak potpuno ubijeđeni da će se čovjek neminovno naučiti kad sasvim nestanu stare rđave navike i kad zdrav smisao i nauka potpuno prevaspitavaju i normalizuju čovječju prirodu. Vi ste ubijeđeni da će čovjek tada sam prestati da griješi dobrovoljno i da će, takoreći
htio-ne htio, prestati da dijeli svoju volju od svojih normalnih interesa. I ne samo to — tada će, kažete vi, nauka urazumiti čovjeka (mada je to, po mom mišljenju, luksuz) da u stvari nema ni volje ni kaprisa, i da ih nikad nije ni imao, — da je nešto slično klavirskoj dirci, ili čepu na orguljama, i da, pored toga, u svijetu još postoje i prirodni zakoni; te sve što on radi ne biva po njegovoj volji, već nekako samo od sebe, po prirodnim zakonima. Znači, treba samo otkriti te prirodne zakone, i onda čovjek neće odgovarati za svoje postupke i živjeće neobično lako. Svi ljudski postupci biće tada, naravno, proračunati prema tim zakonima, matematički, kao u logaritamskim tablicama do 108.000, i biće uneseni u kalendar ili, još bolje, pojaviće se dobronamjerne knjige slične današnjim enciklopedijama, u kojima će sve biti tačno proračunato i označeno, tako da na svijetu neće više biti ni postupaka ni zbivanja.

— Tada će (sve ovo govorite vi) nastati novi ekonomski odnosi, sasvim gotovi, izračunati sa matematičkom tačnošću, te će za tren oka nestati sva moguća pitanja upravo zato što će se na njih dobiti svi mogući odgovori. Tad će biti izgrađen kristalni dvorac… Tada… Jednom riječju, tada će dolećeti ptica Kagan… Naravno, uopšte se ne može garantovati (ovo sad ja govorim) da tada neće, na primjer, biti strašno dosadno (jer šta će čovjek raditi kad sve bude izračunato po tablici), ali će zato sve biti neobično trezveno i razumno. Naravno, šta sve čovjek neće izmisliti od dosade! Jer, i zlatne čiode zabadaju od dosade, ali to sve nije ništa. Gadno je to (i ovo ja govorim) što će se tada, ne lezi vraže, ljudi i zlatnim čiodama radovati. Jer čovjek je glup, fenomenalno glup. To jest, nije uopšte glup, ali je toliko nezahvalan da se ništa nezahvalnije ne može zamisliti.

Ja se, na primjer, neću nimalo začuditi ako se ođednom, sasvim iznenada, usred tog budućeg razumnog i trezvenog života, pojavi neki džentlmen ne baš plemenite ili, bolje reći, nazadnjačke i podsmješljive fizionomije, i, podbočenih ruku na kukovima, kaže nama svima: „A kako bi bilo, gospodo, da odgurnemo cijelu ovu razumnu trezvenost nogom u prašinu, samo zato da bi svi ovi logaritmi otišli do đavola, a mi opet da živimo po svojoj glupoj volji?” Ovo još ne bi bilo ništa, ali zlo je u tome što će sigurno naći sljedbenike: tako je čovjek stvoren. A sve je ovo posljedica ništavnog uzroka o kome, čovjeku izgleda, nije vrijedno ni govoriti: naime, što čovjek uvijek i svuda, ma ko bio, voli da radi onako kako on hoće, a nikako onako kako mu diktiraju razum i korisnost. Čovjek može željeti i protiv svoje lične koristi, a ponekad to neminovno i mora (ovo je moja ideja), jer svoje sopstveno voljno i slobodno htijenje, svoj vlastiti, makar i najapsurdniji kapric, naša fantazija, ponekad raspaljena do ludila — sve to upravo i jeste ona prećutna, najkorisnija korist, koja se ne uklapa ni u kakvu klasifikaciju, i koja sve sisteme i teorije vječito ruši u paramparčad. I kako su samo izmislili ti mudraci da je čovjeku potrebna razumna i korisna želja? Zašto su uvrćeli u glavu da je čovjeku neminovno potrebna razumna i korisna želja? Čovjeku treba samo jedno: samostalna volja, pa ma koliko ga ta samostalnost koštala i ma čemu vodila. A i ta volja, đavo bi je znao…

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV