Zapisi iz podzemlja

IV

— Ha-ha-ha! Pa vi ćete poslije svega ovoga pronaći nasladu i u zubobolji! — povikaćete sa smijehom.
— A zašto da ne? I u zubobolji ima naslade — odgovoriću ja.
Mene su cio mjesec boljeli zubi, i ja znam da ima naslade. Naravno, tu se čovjek ne ljuti ćutke, nego ječi, ali to nije obično ječanje, već sa zluradošću i u toj zluradosti i jeste stvar. To ječanje i izražava nasladu bolesnikovu; da ne osjeća nasladu, ne bi ječao. Ovo je dobar primjer, gospodo, i ja ću ga razraditi. U tom ječanju dolazi do izraza, prije svega, za vašu svijest uvredljiva besciljnost vašeg bola; i sveukupna zakonitost prirode, koja se vas, naravno, savršeno ne tiče, ali od koje vi ipak patite — a ona ne pati. Dolazite do saznanja da, eto, nemate prijatelja, ali bol postoji; saznanja da ste vi, zajedno sa svim mogućim doktorima Vagenhajmima, potpuno rob vaših zuba; saznanja da, ako to neko zaželi, vaši će zubi prestati da vas bole, a ako ne zaželi, oni će vas boljeti još tri mjeseca; i da, najzad, ako se još niste primirili i još uvek protestujete, onda vam jedino ostaje to da radi lične utjehe samog sebe išibate ili da što bolnije izudarate svoj zid pesnicom — apsolutno ništa više.
Eto, dakle, od tih strašnih uvreda i podsmijeha neznano čijih i počinje najzad ona naslada koja ponekad ide do krajnjeg sladostrašća. Molim vas, gospodo, oslušnite jednom ječanje obrazovanog čovjeka devetnaestog stoleća koga bole zubi, prislušnite drugog ili trećeg dana bolovanja, kad počinje da ječi drukčije nego prvog dana, to jest ne samo zato što ga zubi bole, kad već ne ječi kao neki grub seljak, već kao čovjek kome obrazovanje i evropska civilizacija nisu tuđi, kao čovjek koji se „oslobodio zavičajne zemlje i narodnih principa”, kako se to danas kaže. Njegovi jauci postaju nekako odvratni, pakosno zlobni, i ne prestaju čitave dane i noći. I čovjek zna da od ječanja neće imati nikakve koristi, zna bolje od svih da uzalud muči sebe, a druge muči i nervira. Zna da je i ljudima pred kojima se previja i cijeloj njegovoj porodici već odvratno da ga slušaju, i da mu ni trenutka više ne vjeruju, i u sebi ośećaju da bi mogao i drukčije, prostije da ječi, bez rulada i izvijanja, i da se samo za inat i od pakosti izmotava.
Ali, eto, baš u tom saznanju i sramoti i jeste sladostrašće! „Ja vas, veli, uznemiravam, srce vam kidam, nikome u kući ne dam da spava. E baš i ne spavajte! Ośećajte i vi svakog trenutka da mene bole zubi. Ja za vas nisam više junak kao što sam ranije htio da izgledam, već prosto odvratan čovjek i prostak! Pa neka sam! Neobično mi je drago što ste me pročitali. Gadno vam je da slušate moje odvratno stenjanje? E pa lijepo, neka vam je odvratno! Ja ću vam sad još odvratniju ruladu izvesti!…” Zar ne shvatate ni sad, gospodo? E, izgleda da treba imati duboko razvijenu svijest i obrazovanje pa da čovjek razumije sve finese tog sladostrašća. Vama je smiješno? Vrlo mi je drago! Moje su šale, gospodo, naravno rđavog tona, neujednačene, smiješne, neuvjerljive. A to sve dolazi otuda što ja sam sebe ne poštujem. Zar svjestan čovjek može uopšte da cijeni sebe?

V

A zar može, zar može makar i najmanje da cijeni sebe čovjek koji je pokušao da u ośećanju svog poniženja nađe nasladu? Ja ovo ne govorim radi nekog otužnog pokajanja. Uopšte nisam nikad mogao da podnesem reči: „Oprostite, tatice, neću više”; ne zato što sam bio nesposoban da to rečem, već, naprotiv, upravo zato što sam bio i suviše sposoban za to, i te kako sposoban! Dešavalo se da se, kao za inat, upravo onda posipam pepelom kad nisam ni u snu ništa zgriješio. To je bilo odvratnije od svega. Tada bih se sa ushićenjem kajao, plakao, i, naravno, varao samog sebe, mada se nisam pretvarao, jer su gadosti nekako iz srca izvirale!

Za to se ni prirodni zakoni ne bi mogli okriviti, mada su me upravo ti zakoni stalno, cijelog života, najviše vrijeđali.

Odvratno mi je da se svega toga śećam, a i tada mi je bilo odvratno, jer bih koji trenutak poslije toga već sa zlobom shvatao da je sve to laž, odvratna, udešena laž, to jest sva ta kajanja, sva ta ushićenja i obećanja preporoda. Ako me zapitate zašto sam samog sebe tako kidao i mučio, odgovoriću: zato što mi je bilo isuviše dosadno da śedim skrštenih ruku, zato sam se i izmotavao. Zaista je tako! Posmatrajte, gospodo, sebe malo bolje, pa ćete uviđeti da je tako.
Izmišljao sam događaje i sam sazdavao život, samo da bih nekako poživio. Koliko mi se puta desilo da se, na primjer, nađem uvrijeđen ni zbog čega, hotimično; znam da nemam za šta da se ljutim, ali se napravim uvrijeđen, i dotle čovjek doćera da se na kraju zaista uvrijedi. Mene je cijelog života nešto vuklo da pravim takve ispade, tako da najzad nisam mogao da vladam sobom. Drugi put mi se prohtjelo da se na silu zaljubim, i to dva puta. Čak sam i patio, gospodo, uvjeravam vas. U dubini duše ne vjerujem da patim, skoro se podsmijevao sebi, ali ipak patim, i to doista patim; ljubomoran sam; van sebe od bijesa… A sve od dosade, gospodo, od dosade.

Inercija me je davila. Jer direktni, zakoniti i neposredni plod saznanja jeste inercija, to jest svjesna pasivnost — skrštenih ruku. O tome sam i ranije govorio. Ponavljam, naglašeno ponavljam: da su svi aktivni ljudi i javni radnici zato aktivni što su tupi i ograničeni. Kako se to objašnjava? Evo kako: zbog svoje ograničenosti, oni primaju najbliže i drugorazredne uzroke za osnovne, i tako se lakše od drugih ubijede da su našli tvrde temelje za svoju aktivnost, i onda se smiruju; — a to je glavno. Jer, da bi čojvek počeo raditi, treba da se prethodno potpuno umiri i da nema nikakvih sumnji.

A kako ću, na primjer, ja da umirim sebe? Đe su meni osnovni uzroci na koje ću se osloniti, đe su mi temelji? Odakle da ih nabavim? Vježbam se u mišljenju i, prema tome, kod mene svaki osnovni uzrok odmah povlači za sobom drugi, još elementarniji — i tako u beskraj. A to i jeste suština svakog saznanja i mišljenja! To su, izgleda, opet zakoni prirode. A šta je naposljetku rezultat? Pa, to isto. Sjetite se; maloprije sam govorio o osveti.(Sigurno se nijeste udubili i shvatili.) Kazao sam: čovjek se sveti zato što smatra da je to pravedno. Znači, našao je osnovni uzrok, naime — pravičnost. Prema tome, on je sasvim miran, i zato se sveti mirno i uspješno, ubijeđen da čini poštenu i pravednu stvar. Međutim, ja tu ne vidim nikakve pravičnosti, niti vrline; prema tome, ako počnem da se svetim, onda to činim samo iz inata. Inat, naravno, može da savlada sve moje sumnje i mogao bi uspješno da mi posluži umjesto osnovnog uzroka, baš zato što nije uzrok. Ali, šta da radim kad u meni nema ni inata! (Ja sam maločas baš od toga i počeo.) Usljed prokletih zakona saznanja, moj inat se raspada na atome. Tek pogledaš, a ono, predmet nestaje, razlozi se isparavaju, krivac se ne može pronaći, uvreda nije više uvreda, nego fatum, nešto kao zubobolja, za koju niko nije kriv — dakle, ostaje opet onaj isti izlaz: to jest izudarati zid što jače. I tako dižeš ruke od svega zato što nisi našao osnovni uzrok. A pokušaj, zanesi se svojim ośećanjem slijepo, nepromišljeno, bez osnovnog uzroka, odbacujući bar privremeno saznanje, omrzni ili zavoli samo da ne śediš skrštenih ruku, najdalje prekośutra počećeš da prezireš samog sebe zato što si očigledno samog sebe prevario.

Rezultat je: iluzija i inercija. O, gospodo, ja sebe možda samo zato i smatram pametnim čovjekom što cijelog života nisam mogao ništa ni da započnem ni da završim. Neka sam ja brbljivac, bezopasni i dosadni brbljivac, kao uostalom i svi mi. Šta da se radi kad je jedini zadatak svakog pametnog čovjeka — brbljanje, to jest svjesno presipanje iz šupljeg u prazno.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV