Zapisi iz podzemlja

IX

I u dom moj, smelo i slobodno,

Kao prava domaćica uđi!

(Iz iste pjesme)

Stajao sam pred njom kao ubijen, zaprepašćen, odvratno zbunjen, i izgleda da sam se smiješio, nastojeći svim silama da se pokrijem peševima dronjavog pamučnog halata u dlaku onako kako sam tu nedavno, duševno klonuo, zamišljao. Pošto je odstojao pred nama jedno dva minuta, Apolon iziđe, ali meni nije bilo lakše. Najgore je bilo to što se i ona odjednom neobično zbunila, što ja nijesam mogao očekivati. Naravno, zbunila se gledajući mene.

— Śedi — rekao sam mahinalno i primakao joj stolicu uza sam sto, a ja śedoh na divan. Ona odmah poslušno śede gledajući me razrogačenim očima, i sigurno je nešto očekivala od mene. Ta naivnost očekivanja dovodila me je do bijesa, ali se uzdržah. Umjesto da se pravi da ništa ne primećuje, kao da je sve to obično, ona… — I ośetih nejasno da će mi za sve to skupo platiti.

— Zatekla si me, Lizo, u čudnovatom položaju — počeh ja mucajući, znajući da tako upravo ne treba početi.

— Ali nemoj slučajno pomisliti — povikah videći kako je odjednom pocrvenjela — da se ja stidim svoje sirotinje!… Naprotiv, ja sa ponosom gledam na nju. Siromah sam i plemenit… Jer može čovjek biti siromah i plemenit — mrmljao sam. — Nego… hoćeš li čaja?

— Ne… — zausti ona.

— Pričekaj!

Skočih i otrčah do Apolona. Trebalo je nekuda se izgubiti.

— Apolone, — počeh da šapućem brzo i grozničavo bacajući pred njega sedam rubalja, koje sam stalno držao u pesnici evo tvoje plate, dajem ti je; ali zato me moraš spasti: odmah trči i donesi iz kafane čaja i deset dvopeka. Ako nećeš da ideš, prosto ćeš me unesrećiti! Ti ne znaš kakva je to žena… To je sve! Ti možda nešto misliš… Ali ne znaš kakva je to žena!… Apolon, koji je već bio seo za rad i metnuo naočare, ne ostavljajući iglu, prvo pogleda poprijeko novac, a zatim, ne obraćajući na mene nikakvu pažnju i ne odgovarajući mi, produži da petlja s koncem koji je udijevao. Čekao sam blizu tri minuta, stojeći pred njim sa rukama skrštenim à la Napoléon. Sljepoočnice su mu bile mokre od znoja, ośećao sam da blijedim. Ali se, hvala bogu, sigurno sažalio kad me je pogledao. Pošto je svršio s koncem, on polako ustade s mjesta, polako odmače stolicu, polako skide naočare, polako prebroja novac i, pošto me najzad zapita preko ramena da li da uzme cijelu porciju, polako iziđe iz sobe. Dok sam se vraćao Lizi, usput mi je palo na pamet: kako bi bilo da pobjegnem, ovako u halatu, kud me oči vode, pa kud puklo da puklo? Śedoh ponovo. Ona me je gledala uznemirena. Ćutali smo nekoliko minuta.

— Ubiću ga! — viknuh odjednom i snažno lupih pesnicom o sto, da je mastilo pljusnulo iz mastionice.

— Ah, šta govorite! — uzviknu ona i uzdrhta.

— Ubiću ga, ubiću! — vrištao sam udarajući po stolu sasvim pomanitao, mada potpuno svjestan kako je glupo biti u takvom nastupu.

— Ti ne znaš, Lizo, kako mene taj dželat muči. On je moj dželat… Otišao je sad po dvopek; on… I odjednom briznuh u plač. Bio je to nastup. Kako me je bilo stid zbog toga jecanja, ali  nijesam mogao da se uzdržim.

Ona se uplaši.

— Šta vam je! Šta vam je! — uzvikivala je vrteći se oko mene.

— Vode! Daj mi vode! Eno tamo! — promrmljah slabim glasom, potpuno svjestan u sebi da bih mogao i bez vode, i bez mrmljanja slabim glasom. Ali ja sam izigravao, što se kaže, da bih spasio obraz, mada je nastup bio stvaran. Ona mi dade vode, gledajući me sva izgubljena. U tom trenutku Apolon unese čaj. Meni se odjednom učini da je taj prozaični čaj strašno nepristojan i mizeran poslije svega što se desilo, i pocrvenjeh. Liza je gledala u Apolona sa strahom. On iziđe i ne pogledavši nas.

— Lizo, ti me prezireš? — rekoh ja gledajući je netremice, dršćući od nestrpljenja da doznam šta ona misli.

Ona se zbuni i ne umijede ništa da odgovori.

— Pij čaj! — rekoh joj ljutito. Ljutio sam se na sebe, ali, naravno, ona je imala da podnese. Strašna zloba protiv nje uzavre odjednom u mom srcu, činilo mi se da bih je prosto ubio. Kako bih joj se osvetio, zakleo sam se u sebi da neću progovoriti s njom ni jedne riječi za sve vrijeme.

„Ona je uzrok svemu”, mislio sam.

Naše ćutanje trajalo je već jedno pet minuta. Čaj je stajao na stolu, nijesmo ga ni okusili: toliko sam bio bijesan da za inat nijesam htio da počnem da ga pijem, da bih je time još više doveo u nepriliku; a njoj je ionako nezgodno bilo da ona počne. Nekoliko puta me je pogledala u žalosnoj nedoumici. Ja sam uporno ćutao. Glavni mučenik bio sam, naravno, ja, zato što sam bio potpuno svjestan koliko je odvratno niska moja zlobna glupost, ali u isto vrijeme nikako nijesam mogao da se savladam.

— Ja hoću… otuda… sasvim da odem — zausti ona, da bi nekako prekinula ćutanje, Ali, mrčenica, upravo o tome nije trebalo govoriti u tom ionakom glupom trenutku, i to i bez toga glupom čovjeku kao što sam ja. Srce mi se steže od žalosti zbog njene neumješnosti i nepotrebne otvorenosti. Ali, nešto odvratno ugušilo je u meni tu žalost; čak me je još više naoštrilo: eh, neka propadne sve na svijetu! Prođoše još pet minuta.

— Da vam ne smetam ja? — poče ona plašljivo, jedva čujno, i poče da ustaje.

A ja, čim sam vidio tu prvu varnicu uvrijeđenog dostojanstva, prosto zadrhtah od bijesa i odmah planuh.

— Reci mi, molim te, zašto si došla k meni? — počeh gušeći se i ne obraćajući pažnju na logični red u svojim riječima; htio sam sve odjednom da iskažem, nadušak, i zato nijesam pazio od čega da počnem.

— Zašto si došla? Odgovaraj! Odgovaraj! — viknuh, skoro van sebe. — Onda ću ja tebi reći, draga moja, zašto si došla. Došla si zato što sam ti one noći govorio tužne riječi. Raznježila si se i opet poželjela tužne riječi. E, onda znaj da sam ti se tada prosto rugao. I sad ti se podsmijevam. Šta drhtiš? Da, rugao sam se! Mene su prije toga uvrijedili, za ručkom, oni što su priej mene tamo k vama došli. Ja sam došao tamo k vama s namjerom da izudaram jednog od njih, oficira, ali mi nije pošlo za rukom, nijesam ga zatekao. Trebalo je, dakle, iskaliti uvredu na kome bilo, ti si se našla tu i ja sam na tebi iskalio svoju ljutnju i ismijao te. Mene su drugi ponizili, pa sam i ja htio da ponizim. Mene su kao krpu zgazili, pa sam htio da nekom pokažem snagu… Eto šta je u stvari bilo, a ti si mislila da sam došao naročito da tebe spašavam, ne li? Ti si to mislila? Jesi li to mislila?

Znao sam da će se, možda, zbuniti i shvatiti pojedinosti, ali sam isto tako znao da će vrlo dobro razumjeti suštinu. Tako je i bilo. Liza poblijeđe kao krpa, šćede nešto da reče, usne joj se bolno iskriviše, ali kao da su je śekirom pośekli — pade na stolicu. I sve vrijeme poslije toga slušala me je otvorenih usta, razrogačenih očiju i dršćući od užasnog straha. Cinizam, cinizam mojih riječi ju je satro…

— Da te spašavam? — nastavio sam skočivši sa stolice i šetajući gore-dolje po sobi; — čega da te spašavam? Pa ja sam, možda, gori nego ti. Što mi nijesi skresala u lice onda kad sam ti držao pridiku: „A zašto si ti došao ovamo k nama? Da držiš moralne pridike?” Vlasti, vlasti sam tada bio žedan, bila mi je potrebna scena, tvoje suze, poniženje, histerija tvoja — eto šta mi je onda trebalo! A poslije, nijesam ni sam to izdržao, zato što sam ništavilo, uplašio sam se kao budala, i đavo bi znao zašto sam ti dao adresu. Kasnije sam te, prije nego što sam došao kući, grdio na pasja kola zbog te adrese. I već sam te mrzio, zato što sam te slagao. Zato što volim samo na riječima da se poigram, da posanjarim, a u stvari, znaš li šta želim: da vas sve đavo odnese! Eto to želim! Meni je mir potreban. I ja bih cio svijet prodao za kopejku, samo da me ne uznemirava. Kad bih bio u dilemi da li svijet da propadne ili da ja čaj ne pijem, ja bih kazao, neka svijet propadne, samo da bih ja uvijek čaja pio! Jesi li to znala? Ja znam da sam ja hulja, podlac, sebičnjak i lijenština. Drhtao sam evo tri dana od straha što ćeš ti doći. I znaš li šta me je za ova tri dana naročito uznemiravalo? To što sam onda izigravao junaka pred tobom, a poslije ćeš me viđeti u pocijepanom odijelu, ubogog, odvratnog. Maločas sam ti rekao da se ne stidim svoje sirotinje; e, sad znaj da se stidim, više od svega, i bojim se nje više od svega, više nego krađe; zato što sam toliko sujetan da se ośećam kao da su mi kožu odrali pa me i sam dodir vazduha boli. I zar je moguće da još ni sada ne shvataš da ti ja nikad neću oprostiti što si me zatekla u ovom poderanom halatu i u trenutku kad sam nalijetao na Apolona kao zlo pseto. Čudotvorac koji vaskrsava posrnule, bivši junak, nasrće kao šugavo pseto na svog slugu, a ovaj mu se podsmijeva! Ni one suze koje maloprije kao postiđena žena nijesam mogao pred tobom da zadržim, ni njih ti nikad neću oprostiti. Ni ovo priznanje ti nikad neću oprostiti! Da — ti, ti ćeš mi za sve to platiti, zato što si se našla pored mene, zato što sam hulja, i najgadniji, najsmješniji, najsitničaviji, najgluplji i najzavidljiviji od svih zemaljskih crva, koji uopšte, ni po čemu, nijesu bolji od mene, ali koji se, đavo će ih znati kako, nikada ne zbunjuju, a ja ću eto cijelog života dobijati zvrčke od svake gnjide, to je moja sudbina! I šta se mene tiče što ti ništa od svega ovoga nećeš razumijeti? I šta je meni stalo do tebe i do toga da li ti tamo propadaš ili ne? Shvataš li ti koliko ću te mrzjeti sad pošto sam ti sve ovo kazao, zato što si tu bila i sve čula? Jer čovjek se samo jednom u životu tako ispovijeda, i to samo u histeriji!… Šta hoćeš još? Zašto. poslije svega, još uvijek ćutiš tu preda mnom, mučiš me i ne odlaziš?

I tada se iznenada desila čudnovata stvar.

Ja sam toliko navikao da mislim i zamišljam po knjigama i da sve na svijetu vidim onako kako sam to ranije, u sanjarenju izmislio, da nijesam u prvi mah ni razumio tu čudnovatu okolnost. A evo šta se desilo: uvrijeđena i zgažena, Liza je razumjela više nego što sam ja zamišljao. Ona je iz svega toga razumjela prije svega ono što žena uvijek prije svega shvati, ako iskreno voli, naime: da sam i ja nesrećan.

Ośećanje bojazni i uvrede na njenom licu smijenio je izraz tužnog čuđenja. A kad sam počeo da nazivam sebe podlacem i huljom, i kad mi potekoše suze (ja sam celu tu tiradu izgovorio sa  suzama), njeno lice se iskrivi od grča. Šćela je u jednom trenutku da ustane i da me zaustavi; a kad sam završio, nije obratila pažnju na moje uzvike „šta ćeš ovđe, zašto ne odlaziš” — već na to da je meni moralo biti vrlo teško da sve to rečem. A bila je tako uplašena i jadna, i smatrala je sebe beskonačno nižom od mene. I otkud je onda smjela da se ljuti i vrijeđa? Odjednom je skočila sa stolice i u nekom neodoljivom ośećanju, cijelim bićem žudeći da me zagrli, ali još uvijek ne smijući da se makne s mjesta, pruži mi ruke… Tada se u meni sve preokrenu. Tada ona polete k meni, obisnu mi se o vrat i zaplaka. Ni ja više ne izdržah, i zajecah kao što još nikad nijesam…

— Ne mogu biti… dobar! Ne daju mi… — jedva izgovorih; zatim se odvukoh do divana, padoh ničice i četvrt sata sam grcao u pravoj histeriji. Ona se privila uz mene, zagrlila me, i obamrla u tom zagrljaju. Ali, cijela stvar je u tome što histerija mora da prođe. I gle (ja pišem najodvratniju istinu), ležeći ničice na divanu, čvrsto zagnjurena lica u otrcani kožni jastuk, počeo sam pomalo, izdaleka, nekako nehotice, ali neodoljivo da ośećam kako će mi biti nezgodno da opet dignem glavu i pogledam Lizu pravo u oči. Čega sam se stidio? — Ne znam, ali me je bilo stid. Sinulo je u mojoj uzrujanoj glavi da su se sad uloge konačno promijenile, da je sad ona junakinja, a ja ono uniženo i zgaženo biće kakvo je ona bila one noći prije četiri dana. I sve mi je to palo na pamet još dok sam ležao ničice na divanu.

Bože moj! Je li moguće da sam joj tada pozavidio? Ne znam; ni do danas još ne mogu to da riješim, a onda sam, naravno, još manje mogao da shvatim. Znao sam samo to da bez vlasti i tiranije nad bilo kim ne mogu da živim… Ali rezonovanjem se ništa ne može objasniti, prema tome ne treba ni rezonovati. Ipak se savladah i podigoh glavu — morao sam je jednom dići… I do danas sam ubijeđen da je, baš zato što me je bilo sramota da pogledam Lizu, u mom srcu tada odjednom planulo i buknulo drugo ośećanje… ośećanje gospodarenja i posjedovanja. U očima mi sinu strast i ja čvrsto stisiuh Lizine ruke. Kako sam je mrzio, i kako me je nešto vuklo k njoj u tom trenutku! Jedno ośećanje je pojačavalo drugo. To je skoro ličilo na osvetu!… Na njenom licu prvo se pojavi nedoumica, čak i strah, ali samo za trenutak. Ona me, sva ushićena, vatreno zagrli.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV