Zapisi iz podzemlja

Bilo je sasvim nemoguće, na primjer, zadržati njegovu platu dva ili tri dana. On bi napravio takvo čudo da prosto ne bih znao đe da se đenem. Ali tih dana sam bio na sve toliko ozlojeđen da sam odlučio da kaznim Apolona i da mu dvije nedjelje ne dam platu. Odavno već, još od pre dvije godine, kanim se da to uradim — samo da bih mu dokazao da se ne smije praviti tako važan sa mnom, i da mogu uvijek, samo ako hoću, da mu ne izdam platu. Odlučio sam da mu ne govorim o tome i naročito sam ćutao da bih pobijedio njegovu gordost i naćerao ga da prvi povede riječ o plati. A kad zatraži, ja ću izvaditi iz fioke sedam rubalja, pokazaću mu da ih imam i da sam ih naročito odvojio, ali eto „neću, prosto neću da mu izdam platu, i neću zato što ja tako hoću”, zato što sam gospodar i što je to „moja volja”; zato što je grubijan; ali ako me učtivo zamoli, onda ću se, možda, smilostiviti i dati mu novac; inače će još dvije nedelje čekati, tri nedjelje, pa i čitav mesec dana…

Ali uprkos mom bijesu on je ipak pobijedio. Ni četiri dana nijesam izdržao. Počeo je onako kako je uvijek počinjao u sličnim slučajevima, a sličnih slučajeva je već bilo, probao sam i to (da vam rečem: znao sam sve unaprijed, znao sam napamet njegovu podlu taktiku); počinjao je time što bi uperio u me veoma strog pogled i gledao me netremice po nekoliko minuta, i to naročito kad me dočekuje ili ispraća iz kuće. Ako bih ja, na primjer, izdržao njegov pogled, ili bih se pravio da ga ne primjećujem, on bi, kao i uvijek, ćutke pristupao daljim mučenjima. Iznenada tek, bez ikakve potrebe, ušao bi u moju sobu, tiho i lagano, kad ja šetam ili čitam, stao bi kraj vrata, stavio jednu ruku iza leđa, ispružio nogu i uperio na mene svoj pogled, ali sada ne strog, već pun prezrenja. Ako bih ga zapitao iznenada šta želi, ne bi mi ništa odgovorio, i dalje bi me gledao netremice još nekoliko trenutaka, nekako naročito stisnutih usana i značajna izgleda, pa bi se onda polako okrenuo u mjestu i lagano otišao u svoju sobu. Poslije dva sata opet bi izišao, i pojavio se preda mnom. Dešavalo se da ga od bijesa i ne pitam šta hoće. Tada bih prosto, oštro i zapovjednički, i ja digao glavu i počeo isto tako da ga posmatram netremice. Gledali bismo se tako minut-dva; i najzad bi se on okrenuo, lagano i dostojanstveno, i opet otišao na dva sata. Ako me ni to ne bi urazumilo, već bih i dalje ćerao inat, on bi odjednom počeo, gledajući me, da uzdiše dugo i duboko, kao da tim uzdahom tačno mjeri dubinu mog moralnog pada. I, naravno, svršavalo se najzad njegovom potpunom pobijedom: ja sam bjesnio i vikao, ali ono oko čega se vodila borba sam morao da ispunim.

Ovoga puta, tek što je počeo uobičajeni manevar „strogih pogleda”, ja odmah pobješnjeh i nasrnuh na njega. I bez toga sam već bio i suviše razdražen.

— Stoj! — viknuh u nastupu bijesa kad on polako i ćutke poče da se okreće, sa jednom rukom na leđima, da bi otišao u svoju sobu. — Stoj! Vrati se, kad ti kažem! — Mora da sam tako neprirodno dreknuo da se on okrenuo i počeo da me gleda sa izvjesnim čuđenjem. Ali je i dalje ćutao, i to me je naročito ljutilo.

— Kako smiješ da ulaziš k meni bez pitanja i da me gledaš tako? Odgovaraj!

Pošto me je gledao mirno jedno pola minuta, on ponovo poče da se okreće.

— Stoj! — zaurlah ja i pritrčah mu. — Da se nijesi makao s mjesta! Tako. Sad odgovaraj: zašto si ulazio i zašto tako gledaš?

— Ako imate sad nešto da mi naredite, moje je da izvršim — odgovori on pošto poćuta, tiho i odmjereno vrskajući, podiže vjeđe, i mirno klimnu glavom lijevo i desno — sve to sa strahovitom mirnoćom.

— Ne pitam te, ne pitam te za to, dželate! — povikah dršćući od bijesa. — Reći ću ti sam, dželate jedan, zašto dolaziš ovamo: vidiš da ti ne izdajem platu, a sam iz gordosti nećeš da se pokoriš i da zamoliš — eto, zbog toga dolaziš, da me tim svojim glupim pogledima kažnjavaš i mučiš, a ne slutiš, dželate, koliko je to glupo, glupo, glupo, glupo, glupo!

On opet pokuša da se ćutke okrene, ali ja ga uhvatih.

— Slušaj! — vikao sam. — Evo para, evo vidiš (izvadio sam novac iz stočića); tačno sedam rubalja, ali ih nećeš dobiti, nećeš ih dobiti dokle god ne dođeš i učtivo, priznajući krivicu, ne zamoliš od mene oproštaj. Jesi l’ čuo?

— To ne može biti! — odgovori on sa nekim neprirodnim samouvjerenjem.

— Biće! — vikao sam. — Dajem ti časnu riječ — biće!

— I nemam za šta da molim oproštaj, — produži on kao da uopšte ne primjećuje moje vikanje — jer, eto, vi ste mene nazvali „dželatom” i ja za to mogu uvijek da vas tužim policiji za uvredu.

— Idi! Tuži! — urlao sam. — Idi odmah, ovog trenutka! A ipak si dželat! Dželat! Dželat!

Ali, on me samo pogleda, zatim se okrenu i, ne slušajući više moje dozive, lagano iziđe i ode u svoju sobu ne okrećući se.

„Da nije Lize, svega toga ne bi bilo!” zaključio sam u sebi. Zatim, pošto postojah minut-dva, dostojanstveno i svečano, ali sa rijetkim i jakim lupanjem srca, odoh sam k njemu iza pregrade.

— Apolone, — rekoh mirno i razgovjetno, ali ipak gušeći se — idi odmah, bez oklijevanja, po policajca.

On je u to vrijeme već bio sio za svoj sto, metnuo naočare i uzeo nešto da šije. A kad ču moju naredbu, odjednom pršte u smijeh.

— Idi odmah, ovog trenutka! Idi, jer i ne slutiš šta će inače biti.

— Vi zaista nijeste pri zdravoj pameti — primijeti on polako šuškajući i ne dižući glavu, i udijevajući konac u iglu. — I ko je to čuo da čovjek sam protiv sebe ide po policiju? A što se tiče zastrašivanja, samo se badava kidate, zato što — ništa od svega neće biti.

— Idi! — vrištao sam ja hvatajući ga za rame. Ośećao sam da ću ga odmah udariti.

Nijesam ni čuo da su se u tom trenutku, iznenada, vrata iz predsoblja tiho i polako otvorila, i da je neko ušao, zaustavio se i u nedoumici počeo da nas posmatra. Ja pogledah, pretrnuh od stida, i požurih u svoju sobu. Tamo se uhvatih obijema rukama za kosu, prislonih glavu na zid, i obamrijeh u tom stavu.

Poslije minut-dva začuše se Apolonovi spori koraci.

— Tamo vas nekakva žena traži — reče gledajući me naročito strogo, zatim se skloni i propusti Lizu. Nije htio da ide, i posmatrao nas je sa podsmijehom.

— Odlazi! Odlazi! — naređivao sam mu sav izgubljen. U tom trenutku moj zidni časovnik se

nateže, prošišta i otkuca sedam sati.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV