Zapisi iz podzemlja

Śutradan sam opet bio spreman da sve to smatram za glupost, poslijedicu nervoze i, što je najglavnije, za — preuveličavanje. Oduvijek sam bio svjestan te svoje slabe žice i ponekad sam se nje jako bojao: „sve ja preuveličavam, zato i stradam”, ponavljao sam sebi svaki čas. „Međutim, Liza će možda ipak doći.” To je bio refren kojim su se završavala sva moja tadašnja rezonovanja. Teško me je to uznemiravalo da sam ponekad padao u jarost. „Doći će! Sigurno će doći”, vikao sam jureći po sobi. „Ako ne danas, ono śutra, ali će me sigurno naći! Takav je prokleti romantizam čistih srdaca! O, kakva gadost, o kakva glupost i ograničenost živi u tim, poganim sentimentalnim dušama’! I kako da ja to ne razumijem, kako da ne shvatim!”— ali tu sam se zaustavljao čak strašno zbunjen.

„I kako je malo riječi potrebno”, mislio sam uzgred, „kako malo idile (i još izvještačene, knjiške i izmišljene), pa da se odmah preokrene cio čovjekov život po svojoj volji. Eto, šta znači nevinost! Svježina duhovne njive!” Ponekad mi je dolazila misao da ja odem do nje, „da joj sve ispričam” i zamolim da ne dolazi k meni. Ali pri samoj pomisli na to u meni bi buknuo takav bijes da bih, čini mi se, prosto zgazio tu ,,prokletu” Lizu, kad bi se odjednom naminula kraj mene — uvrijedio bih je, pljunuo, ošamario i išćerao.

Međutim, prođoše jedan, dva, tri dana, a ona ne dođe i ja počeh da se smirujem. Naročito bih se junačio i fantazirao iosle devet sati. Čak sam počinjao da sanjarim, i to dosta slatko: „Ja, na primjer, spašavam Lizu upravo time što dolazi k meni i razgovaram s njom… Vaspitavam je, obrazujem. Naposljetku primećujem da me ona voli, strasno voli. Ali ja se pravim da ne razumijem. (Doduše, ne znam zašto da se pravim, verovatno da bude ljepše.) Najzad se ona,zbunjena, divna, sva uzdrhtala, i jecajući baca meni pred noge, govori da sam njen spasilac i da me voli više od svega na svijetu. Ja sam zaprepašćen, ali… — „Lizo”, rečem joj, „zar misliš da nijesam primijetio tvoju ljubav? Sve sam vidio i pogodio, ali nijesam smio prvi da posegnem za tvojim srcem zato što sam ranije uticao na tebe i bojao se da, možda, iz zahvalnosti ne primoraš sebe da odgovoriš na moju ljubav, da silom izazivaš u sebi ośećanje kojeg možda nema u tvojoj duši; a ja to nijesam htio, zato što je to… despotizam… To bi bilo nedelikatno. (Jednom riječju, tu sam zaplivao u izvesnu evropsku, žorž-sandovsku, neizrecivo plemenitu prefinjenost.)

Ali sada, sada si — moja. Ja sam te stvorio, ti si čista, divna, — prekrasna ženo moja! I u dom moj, smjelo i slobodno, Kao prava domaćica uđi” Zatim počnemo nas dvoje da živimo, putujemo u inostranstvo, itd., itd. Jednom riječju, meni samom je najzad sve to bivalo gadno da sam sam sebi jezik plazio. „Pa neće nju, ,kalašturu’, ni pustiti”, mislio sam. „Izgleda da njih ne puštaju često u šetnju, pogotovo uveče. (Meni se odnekud stalno činilo da ona mora doći uveče.) Doduše, ona mi je rekla da se još nije sasvim prodala, da je tamo pod naročitim uslovima, znači, hm! Đavo da je nosi, doći će, obavezno će doći!”

Dobro je bilo što me je u to vrijeme Apolon razonođavao svojim grubim ispadima. Prosto me je izvodio iz strpljenja! To je bila moja rak-rana, bič koji mi je proviđenje poslalo. Ja i on se peckamo već nekoliko godina i ja sam ga mrzio. Gospode bože, kako sam ga mrzio! Čini mi se da nikoga u životu nijesam tako mrzio kao njega, naročito u izvjesnim trenucima. To je bio sredovječan čovjek, uobražen, koji se pomalo bavio krojačkim zanatom. Ne znam zašto me je prezirao, i to preko svake mere, i gledao na mene sa visine, što nikako nijesam mogao podnijeti. Doduše, on je na sve gledao sa visine. Dosta je bilo samo da pogledate njegovu bijelu, glatko začešljanu glavu, tršavu ćubu koju je pravio na čelu i mazao zejtinom; ozbiljna usta, uvijek u obliku ižice — pa da odmah ośetite da pred sobom imate stvorenje koje je uvijek bilo samouvjereno. To je bio strašan pedant, najveći od svih koje sam ikad sreo u životu; i to pedant sa sujetom koja bi, valjda, priličila samo Aleksandru Makedonskom. Bio je zaljubljen u svako svoje dugme, u svaki svoj nokat — nesumnjivo zaljubljen, to se odmah viđelo. Ponašao se prema meni sasvim despotski; nevjerovatno rijetko je govorio sa mnom, a kad bi se desilo da me pogleda, onda me je gledao netremice, veličanstveno samouvjerenim i vječito podsmješljivim pogledom, koji me je ponekad dovodio do pomame. Vršio je svoju dužnost tako kao da mi čini veliku milost. Uostalom, on skoro ništa nije radio za mene, čak nije ni smatrao da nešto treba da radi. Nema sumnje da me je držao za potonju budalu na ovome svijetu, a što me je „držao kod sebe”, to je bilo samo zato što je od mene dobijao svakog mjeseca platu. Pristajao je da „ništa ne radi” kod mene za sedam rubalja mjesečno. Ponekad je moja mržnja prema njemu išla tako daleko da sam sav ceptio od bijesa samo kad bih ga vidio kako hoda. Ali, naročito mi je bilo odvratno njegovo šušketanje. Jezik mu je bio nešto duži no što treba, ili nešto slično, i zbog toga je stalno šušketao i vrskao, i time se, izgleda, neobično ponosio, uobražavajući da mu to daje mnogo važnosti. Govorio je tiho, odmjereno, sa rukama na leđima i pogledom oborenim u zemlju. Naročito bih pobjesnio kad bi on počeo da čita psaltir u svom kutu iza pregrade. Mnogo sam borbi izdržao zbog tog čitanja. A on je strašno volio da čita, uveče, tihim, ujednačenim glasom, otežući, baš kao da čita opijelo. Zanimljivo je da je tako i završio: sad za platu čita psaltir nad pokojnicima i, pored toga, trebi pacove i pravi krem za obuću. Ali, ja ga nijesam mogao oćerati, kao da se hemijski sjedinio sa mojim bićem. Uostalom, on ne bi ni za šta na svijetu pristao da ode od mene. Ja nijesam mogao da živim u namještenoj sobi: moj stan je bio moja zasebna kuća, moja ljuštura, futrola u koju se skrivam od cijelog čojvečanstva, a izgledalo mi je, đavo bi znao zašto, da Apolon pripada tom stanu, i čitavih sedam godina nijesam mogao da ga oćeram.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV