Zapisi iz podzemlja

Odvratna istina!

VIII

Doduše, nijesam brzo pristao da priznam tu istinu. Kad sam se śutradan ujutru probudio (a spavao sam nekoliko sati kao zaklan) i odmah se śetio celog jučerašnjeg dana — zaprepastila me je sinoćnja sentimentalnost sa Lizom i svi oni „jučerašnji užasi i žalosti”. Eto tako, spopadne čovjeka neko žensko rastrojstvo nerava. Fuj! — zaključio sam. Zašto sam joj samo tutnuo svoju adresu? Šta ću ako dođe? Uostalom, neka i dođe, vrlo važno… Samo, očigledno je bilo da najglavnija i najvažnija stvar nije u tome: trebalo je žuriti i po svaku cijenu spašavati svoj ugled u očima Zvjerkova i Simonova. Eto šta je bilo glavno. A na Lizu sam još tog jutra, u poslu, sasvim zaboravio.

Prije svega, treba odmah vratiti sinoćnji dug Simonovu. Odlučio sam se na očajnički korak: da pozajmim ravno petnaest rubalja od Antona Antoniča. Kao poručeno, on je tog jutra bio raspoložen i odmah mi je dao novac, na prvu molbu. A ja sam se tako obradovao da sam mu, potpisujući priznanicu, nekako smjelo i nonšalantno kazao da sam sinoć „lumpovao sa prijateljima u Hôtel de Paris; ispraćali smo druga, može se reći prijatelja iz đetinjstva, a on je, znate, veliki lumpadžija, razmažen i, razumije se, iz dobre porodice, poveće imanje, sjajna karijera, duhovit, mio, šegači se sa onim damama, razumijete; popili smo pola tuceta” i… I ništa: sve mi je to teklo sa jezika tako lako, slobodno, samopouzdano.

Kad sam došao kući, odmah sam napisao Simonovu pismo. I do danas uživam śećajući se zaista džentlmenskog, dobrodušnog i otvorenog tona mog pisma. Umješno, plemenito i, što je najglavnije, koncizno i jezgrovito — okrivio sam sebe za sve. Pravdao sam se time, „ako još imam prava da se pravdam”, što sam se. potpuno nevičan piću, opio još od prve čaše, koju sam (tobože) ispio još prije njihovog dolaska, dok sam ih očekivao u Hôtel de Paris, od pet do šest sati. Izvinjavao sam se samo Simonovu i molio ga da prenese moja izvinjenja svima ostalima – naročito Zvjerkovu, kojega sam, ,, śećam se kao kroz san”, čini mi se uvrijedio. Dodao sam da bih i lično došao, ali me boli glava i, što je najgore sramota me je. Naročito sam bio zadovoljan „izvjesnom lakoćom”, skoro nemarnošću (uostalom, potpuno pristojnom) koja se neočekivano ispoljila u mom peru i koja će im, bolje od svih mogućih razloga, odmah staviti do znanja da ja na „cijelu tu sinoćnju gadost” gledam dosta trezveno, da uopšte nijesam ubijen, kao što vi, gospodo, vjerovatno mislite, naprotiv, gledam na tu stvar onako kao što to odgovara džentlmenu koji duboko poštuje sebe. Jednom riječju, držim se besprekorno. „Čak se ośeća i neka aristokratska lakoća ophođenja”, uživao sam, ponovo čitajući pisamce. A sve to dolazi otuda što sam obrazovan čovjek! Drugi na mom mjestu ne bi znali da se ispetljaju, a ja sam se, eto, izvukao, i opet lumpujem, a sve zato što sam „obrazovan čovjek svog doba”. A možda je stvarno sve što se juče desilo posljedica pića. Hm… Ne, nije od pića. Dok sam ih čekao, od pet do šest, rakije uopšte nijesam pio. Slagao sam Simonova, slagao sam ga bezočno, i ni sada me nije stid… Uostalom, baš me mnogo briga! Glavno je da sam se izvukao. Stavio sam u pismo šest rubalja. zapečatio, i nagovorio najzad Apolona da ga odnese Simonovu. Kad Apolon doznade da su u pismu pare, postade učtiviji i pristade da ode. Pred veče sam izašao da prošetam. Glava me je još boljela i vrćelo mi se od sinoćnjeg lumpovanja i sveg ostalog. Ali, što je više osvajalo veče i više se smrkavalo, sve više su se mijenjali i brkali moji utisci, a za njima i misli. Nešto nije umiralo u mom biću, u dubini srca i savjesti; nije šćelo da umre i ispoljavalo se u tuzi koja me je pekla kao žeravica. Lunjao sam po najprometnijim trgovačkim ulicama, po Mješčanskoj, Sadovoj, pored Jusupovog vrta. Uvijek sam naročito volio da šetam po tim ulicama u sumrak, upravo kad tamo postaje sve gušća gomila raznih prolaznika, trgovačkog i zanatskog svijeta, do bijesa zabrinutog lica, koja se razilaze kućama sa dnevnog rada. Sviđala mi se baš ta sitničava svjetina i njena žurba — ta brutalna prozaičnost. Ovog puta me je ta ulična svijetina još više nervirala. Nikako nijesam mogao sam sa sobom da izađem na kraj. Nešto se stalno dizalo u duši bez prestanka i sa bolom, i nikako nije šćelo da se smiri. Vratio sam se kući potpuno rastrojen, kao da mi je neki zločin ležao na duši. Stalno me je mučila misao da će doći Liza. Čudio sam se što me od jučerašnjih spomena śećanje na nju nekako sasvim posebno i naročito muči. Sve ostalo sam do uveče uspeo da zaboravim; odmahnuo sam rukom na sve, i još uvijek sam bio potpuno zadovoljan svojim pismom Simonovu. Ali što se tiče Lize, tu nijesam mogao biti zadovoljan. I kao da sam se upravo zbog nje i mučio. „Šta će biti ako ona dođe?” mislio sam bez prestanka. Pa vrlo važno! Hm. Samo, gadno je to što će, na primjer, viđeti kako živim. Sinoć sam izigravao pred njom nekog junaka… a sad, hm! I jeste ružno što sam se tako zapustio. U stanu prava bijeda. I ja sam se juče riješio da u ovakvom odijelu idem na ručak! A iz divana od mušeme viri trava. A moj halat, koji se ne može obući! Sve same rite!… I ona će sve to viđeti; i Apolona će viđeti. Ta životinja će je sigurno uvrijediti. Pecnuće je, da bi meni napakostio. A ja ću se, naravno, po običaju ušeprtljati, počeću da se muvam pred njom, da se prikrivam peševima halata, počeću da se smiješkam i da lažem. Uh, što je odvratno! Ali, to još nije najveća gadost! Ima još nešto gadnije, podlije. Da, podlije! I opet, i opet treba da navlačim onu nečasnu lažljivu masku!… Kad sam došao do te misli, prosto planuh: „Zašto nečasna? Kakva nečasna? Ja sam sinoć govorio iskreno. I śećam se da se u meni probudilo istinsko ośećanje, pa sam htio da probudim i u njoj plemenita ośećanja. Što se isplakala, to je baš dobro, jer blagotvorno djeluje…”

Ali ipak, nikako nijesam mogao da se smirim. Cijele te noći, pošto sam se vratio kući već poslije devet sati, kad, po mom mišljenju, Liza nije mogla više doći, meni se ipak ona neprestano priviđala i, što je najglavnije, u jednoj istoj pozi. Upravo, od svega sinoćnjeg samo mi se jedan trenutak jasno ocrtavao: kad sam šibicom osvijetlio sobu i ugledao, njeno blijedo, iskrivljeno lice i mučenički pogled. Ah, kako je mrčen, neprirodan i iskrivljen osmijeh imala tog trenutka! Tada još nijesam znao da ću i poslije petnaest godina stalno viđeti pred sobom Lizu, upravo sa tim mrčenim, istrzanim i nepotrebnim osmijehom koji je onog trenutka imala na licu.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV