Zapisi iz podzemlja

II

Sad ću vam ispričati, gospodo, bez obzira na to da li vi to želite ili ne — zašto nisam umio da postanem čak ni insekt. Reći ću vam otvoreno i svečano da sam mnogo puta želio da postanem insekt. Ali, čak ni toga nisam bio dostojan.
Kunem vam se, gospodo, da je snažno saznanje — bolest, prava i istinska bolest. Za svakodnevni ljudski život bila bi dovoljna i obična svijest, to jest, za polovinu ili četvrtinu manja od one porcije koja sljeduje obrazovanom čovjeku našeg nesrećnog devetnaestog veka, čovjeku koji, pored sveg ostalog, ima i tu nesreću da stanuje u Petrogradu, najapstraktnijem i najfantastičnijem gradu na cijeloj kugli zemaljskoj. (Ima gradova fantastičnih i nefantastičnih.) Sasvim bi, recimo, bilo dovoljno onoliko svijesti sa koliko žive svi takozvani iskreni ljudi i aktivisti. Kladim se da vi mislite kako ja ovo pišem samo iz razmetljivosti, da se malo našalim na račun aktivista, štaviše, iz ružne razmetljivosti zveckam sabljom kao moj oficir. Ali, gospodo, ko se može hvaliti svojim bolestima, i još se razmetati
njima? Uostalom, šta ja to govorim? Svi to čine: upravo se hvale bolestima, a ja ponajviše.
Nećemo se prepirati; moje oponiranje je besmisleno. Ali. ja sam ipak tvrdo ubijeđen da je ne samo snažna svijest već i svako saznanje — bolest. U to tvrdo vjerujem. Ali da ostavimo to na trenutak. Recite vi meni ovo: zašto mi se uvek dešavalo da u trenucima, upravo u onim trenucima u kojima sam bio najsposobniji da pojmim i osjetim sve finese „lijepog i uzvišenog” — kako se to kod nas nekada govorilo — ne samo da ih nisam osjećao već sam činio tako ružne stvari koje… jednom riječju, koje možda svi čine, ali koje su se meni kao u inat dešavale baš onda kad sam bio najsvjesniji da ih nikako ne bi trebalo činiti? Ukoliko sam više saznavao o dobru i o svemu „lijepom i uzvišenom”, utoliko sam dublje tonuo u svoju žabokrečinu i bio sve više sklon da se potpuno zaglibim u nju.
Ali, glavna stvar je bila u tome što se sve to nije u meni odigravalo nekako slučajno, već kao da je upravo tako moralo biti. Kao da je to bilo moje normalno stanje, a ne bolest ili nedostatak, tako da sam, naposletku, izgubio volju da se borim protiv toga. Svršilo se time što sam počeo da vjerujem (a možda sam zaista i povjerovao) da to i jeste moje normalno stanje. A koliko sam u početku muka prepatio u toj borbi! Nisam vjerovao da se to i drugima dešava, i zato sam to cijelog života skrivao u sebi kao tajnu. Stidio sam se toga (a možda se još i sada stidim) i dotle sam doćerao da sam ośećao neku tajnu, nenormalnu i podlu nasladu od toga što sam, vraćajući se po ružnoj petrogradskoj noći u svoj ćumez, bio potpuno svjestan da sam, eto, i danas opet učinio neku gadost, da se to uopšte ne može popraviti, i u sebi sam se potajno jedio, kidao,
mučio i cijedio sebe toliko da se čemer pretvarao u neku sramnu prokletu slast i, najzad, u pravu duboku nasladu. Da, da, u nasladu, u nasladu. To kategorički tvrdim. Ja sam i počeo da govorim zato što hoću sigurno da doznam imaju li i drugi ljudi takve naslade.

Objasniću vam: naslada u ovom slučaju dolazi od suviše jasne svijesti o svom poniženju; od toga što i sam ośećaš da si došao do kraja; da je to rđavo, ali drugačije i ne može biti; da nemaš izlaza i da nikad nećeš postati drugi čovjek; a kad bi i bilo još vremena i vjere da se preporodiš u nešto drugo, ti sam sigurno ne bi htio to da učiniš; a kad bi i poželio, i tada ne bi mogao ništa učiniti jer, u stvari, nemaš u šta da se preporodiš.
A glavna i krajnja konsekvenca iz svega toga je da se sve to dešava po normalnim i osnovnim zakonima snažne svijesti, i po inerciji koja direktno potiče iz tih zakona; prema tome, tu ne samo što se ne možeš preobraziti već uopšte ništa ne možeš učiniti. Znači, snažna svijest te dovodi do zaključka: u pravu si što si podlac, kao da je za podlaca utjeha ako sam ośeća da je stvarno podlac.
Ali dosta… Eh, koliko sam napričao, a šta sam objasnio?…Čime se objašnjava naslada? Ali ja ću objasniti. Ipak ću dovesti stvar do kraja. Zato sam i uzeo pero u ruke… Ja sam, na primjer, strašno samoljubiv. Bolesno ośetljiv i lako uvredljiv. Kao grbavac ili patuljak, ali je, bogami, bilo trenutaka bih se možda obradovao ali bi mi neko i šamar opalio.
Ozbiljno vam kažem: sigurno bih umio pronaći i tu neku vrstu naslade — naravno, nasladu očajanja, ali u očajanju se i nalaze najvatrenija uživanja, naročito kad si potpuno svjestan bezizlaznosti svog položaja. A kad dobiješ šamar, tek onda će te pritisnuti saznanje kako su te zgazili. I što je glavno — obrni, okreni, mozgaj, uvijek ispada da sam prije svega ja kriv za sve i, što je najgore, kriv bez krivice, tako reći po zakonima prirode. Prvo, zato što sam pametniji od svih ljudi svoje sredine. (Stalno sam smatrao sebe za pametnijeg od svoje okoline i ponekad sam se, vjerujete li, čak stidio toga. U najmanju ruku, cijelog života sam gledao nekako u stranu, nisam mogao da gledam ljudima pravo u oči.)
Dalje, kriv sam i zato što, kad bi u meni i bilo velikodušnosti, imao bih samo više muke, svjestan njene potpune beskorisnosti. Sigurno ne bih umio ništa da uradim sa svojom velikodušnošću: ne bih mogao ni da oprostim siledžiji zato što me je, možda po zakonima prirode, udario, a prirodnim zakonima se ne može praštati, niti šamar zaboraviti, jer iako se radi o prirodnim zakonima, ipak uvreda ostaje — uvreda.
Najzad, kad bih, recimo, i htio da ne budem uopšte velikodušan, već da se, naprotiv, osvetim nasilniku što me je uvrijedio — ne bih mogao ni za šta da mu se osvetim, zato što se, sigurno, ne bih odlučio da bilo šta uradim, kad bih čak i mogao. A zašto se ne bih odlučio? O tome želim da rečem posebno riječ-dvije.

III

Kako postupaju ljudi koji umiju da se osvete i, uopšte uzev, da se brane? Kad njih, recimo, obuzme ośećanje osvete, onda za to vrijeme u njihovom biću i ne ostaje ništa drugo sem tog ośećanja. Takav gospodin gura pravo k cilju kao pobjesnjeli bik opuštenih rogova, i samo ga, valjda, zid može zaustaviti.
(Unaprijed da rečemo: pred zidom takva gospoda, naime iskreni ljudi i javni radnici, iskreno ustuknu. Za njih zid nije prepreka, kao na primjer za nas koji mislimo, odnosno ništa ne radimo, on nije razlog za vraćanje s puta, razlog u koji mi što mislimo obično ne vjerujemo, ali kome se uvijek mnogo obradujemo. Ne, oni ustuknu sasvim iskreno. Zid djeluje na njih kao nešto umirujuće što konačno oslobađa, a možda i kao nešto mistično. Ali o zidu kasnije.)
A takvog iskrenog čovjeka ja smatram za pravog, normalnog čovjeka, kakvog je željela da vidi i sama nježna mati priroda kad ga je već rado začela na zemlji. Takvom čovjeku ja do bola zavidim.
On je glup, to je nesumnjivo; ali, ko zna, možda normalan čovjek i mora biti glup? Možda je to čak i vrlo lijepo. Ja sam utoliko više ubijeđen u tu, tako da rečem, sumnju, jer ako bismo, na primjer, uzeli antitezu normalnog čovjeka, naime čovjeka veće moći saznanja, koji, naravno, nije nastao iz krila prirode, već iz retorte (ovo je, gospodo, skoro misticizam, ali ja i to pretpostavljam) onda bi taj čovjek iz retorte tako ustuknuo ispred svoje antiteze da bi sam sebe, svojom snažnom sviješću, svjesno smatrao za miša, a ne za čovjeka. Neka je to i miš sa većom snagom saznanja, ali bi ipak ostao miš; a ovđe imamo čovjeka, pa prema tome… i tako dalje. A što je najglavnije, on sam sebe smatra za miša; niko ga za to nije zamolio; a to je važan momenat. Da pogledamo sad tog miša u akciji. Zamislimo, na primjer, da je i on uvrijeđen (a on je skoro uvijek uvrijeđen) i želi da se osveti. U njemu se može nakupiti još i više zla i mržnje nego u u l’homme de la nature et de la vérité. Gadna i niska želja da vrati zlom za uvredu njega, možda, još više grize nego u l’homme de la nature et de la vérité zato štou l’homme de la nature et de la véritézbog svoje urođene gluposti prosto smatra svoju osvetu za pravičnu, a miš zbog snage svog saznanja tu pravičnost odriče.

Najzad, dolazi do samog djela, do akta osvete. Nesrećni miš je pored prve i osnovne gadosti već stigao da nagomila oko sebe u vidu raznih pitanja i sumnji još toliko drugih gadosti. Pod jedno pitanje podveo je toliko drugih, neriješenih, da se i mimo njegove volje oko njega gomila nekakva nesrećna kaša, neko smrdljivo blato, koje se sastoji od njegovih sumnji, uzbuđenja i, najzad, od otpljuvaka kojima ga zasipaju praktični radnici, svečano poređani oko njega u vidu sudija i diktatora, koji mu se grohotom smiju. Razumije se, njemu jedino ostaje da na sve mahne svojom šapicom, i da sa osmijehom pretvornog prezrenja, u koje i sam ne vjeruje, šmugne u svoju rupicu. A tamo, u svom odvratnom i smrdljivom podzemlju, uvrijeđeni, išamarani i ismijani miš odmah zapada u hladnu, otrovnu i, što je najglavnije, vječitu zlobu i mržnju.

Četrdeset punih godina śećaće se do posljednjih, najuvredljivijih sitnica svoje uvrijede, i svaki put će sam dodati neke još sramotnije pojedinosti, zlobno nervirajući i dražeći sebe svojom ličnom fantazijom. Stiđeće se, doduše, svoje fantazije, ali ipak će se svega priśećati, sve će prenijeti, izmisliće nevjerovatne stvari o sebi pod izgovorom da su se i one mogle desiti — i ništa nikom neće oprostiti. Možda će početi i da se sveti, ali sve nekako na parče, sitnicama, iza leđa, inkognito, ne vjerujući ni u svoje pravo da se osveti, niti u uspjeh te osvete, i znajući unapred da će od svih svojih pokušaja da se osveti on sam prepatiti sto puta više od onoga kome se sveti — jer se taj, možda, neće ni počešati. I na smrtnom odru će se svega śetiti, i to sa nagomilanom kamatom za sve proteklo vrijeme…

Međutim, upravo u tom hladnom, mrskom poluočajanju, u toj poluvjeri, u tom zbog nevolje svjesnom pokopavanju samog sebe živog na četrdeset godina u podzemlju; u toj na silu stvorenoj, pa ipak donekle sumnjivoj bezizlaznosti svog položaja, u cijelom tom otrovu nezadovoljenih želja, potisnutih u dubinu, u cijeloj toj groznici kolebanja, zauvek donešenih odluka poslije kojih, trenutak kasnije, opet dolazi kajanje — upravo u tome i jeste srž one čudnovate naslade o kojoj sam govorio. Ona je toliko tanana, ponekad toliko teško dostupna saznanju, da malo neinteligentniji ljudi, ili prosto ljudi sa jakim nervima, neće razumjeti ni trunku te naslade. „Možda neće razumjeti ni oni — dodaćete vi sa osmijehom — koje nisu nikad šamarali” i tako ćete mi fino nagovijestiti da sam ja u svom životu možda i dobio šamar, pa sad govorim o tome iz iskustva. Kladim se da tako mislite. Ali, umirite se, gospodo, ja nisam dobijao šamare, iako mi je sasvim svejedno šta ćete vi o tome misliti. Ja, možda, žalim što sam za života malo druge šamarao. Ali dosta, ni riječi više o toj, za vas neobično zanimljivoj temi.

Nastavljam o ljudima sa jakim nervima, koji ne shvataju izvjesnu utančanost naslada. Iako ta gospoda, u izvjesnim prilikama, na primjer, riču iz sve snage kao bikovi, i mada im to, recimo, služi i na čast, ali, kao što sam već rekao, pred nemogućim se odmah umiruju. A nemoguće je — kameni zid. Kakav kameni zid? Pa, razumije se, prirodni zakoni, zaključci prirodnih nauka, matematika. Čim ti, na primjer, dokažu da si postao od majmuna, nema šta da se mrštiš, već primi činjenicu onakva kakva je. Ili, kad ti dokažu da tebi jedna kap tvog rođenog sala u stvari mora biti draža od sto hiljada tebi sličnih bića i da u tom zaključku, najzad, nalaze rješenje sve takozvane vrline i obaveze i ostala buncanja i predrasude — onda i to primi kao fakat, jer šta se tu može drugo kad su dva puta dva četiri.

Pokušajte da osporite.

— Pobogu, šta je vama, — povikaće vam na to — to se ne može pobijati, to je kao dva puta dva — četiri. Priroda o vama ne vodi računa, nje se ne tiču vaše želje, niti pak da li vam se sviđaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, a to znači i sve njene rezultate. Zid je, dakle, zid, itd., itd. Gospode bože, a šta se mene tiču zakoni prirode i artimetike kad se meni iz izvjesnih razloga ti zakoni i dva puta dva četiri, ne sviđaju? Naravno, ja neću moći čelom da probijem takav zid ako zaista nemam snage da ga probijem, ali se neću ni pomiriti s tim samo zato što je preda mnom bio kameni zid, a ja nisam imao snage.

Kao da je takav kameni zid doista neko i zaista nosi u sebi neku riječ mira samo zato što je zid: dva puta dva — četiri. O, besmlislice nad besmislicama! Sasvim je druga stvar sve razumjeti, sve saznavati, sve te nemogućnosti i kamene zidove, i ne miriti se ni sa jednom od tih nemogućnosti i kamenih zidova, ako ti je mrsko da se miriš; doći pomoću najneminovnijih logičkih kombinacija do najodvratnijih zaključaka o vječitoj temi: da si čak i za kameni zid odnekud ti sam kriv, iako ti je potpuno jasno da uopšte nisi kriv i da zbog toga ćutke i nemoćno škrgućeš zubima, sladostrasno zamireš u inerciji, sa mišlju: da, znači, nemaš na koga da se ljutiš; nema objekta mržnje, a možda ga nikad neće ni biti da je sve prosto podvala, smicalica, prevara, prosto glupost — ne zna se ni ko ni šta, ali bez obzira na sva ta neznanja i podvale, tebe ipak boli i, što je više nepoznatih, tebe sve više boli.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV