Zapisi iz podzemlja

Ćutanje je duže potrajalo. Htio sam već da je gurnem.

— A vi to nešto… — poče ona, i odjednom zaćuta. Ali ja sam odmah sve razumio: u njenom glasu treperilo je već nešto drugo, ne više ono grubo, oštro i prkosno kao maloprije, već nešto blago i stidljivo, tako stidljivo da je mene samog nekako obuzeo pred njom stid; ośećao sam se kriv.

— Šta? — zapitah nežno i radoznalo.

— Ta vi…

— Šta?

— Vi to nekako… kao iz knjige — reče ona, i nešto kao podsmijeh odjeknu u njenom glasu.

Zaboljela me je ta primedba. Nijesam to očekivao. Nijesam shvatio da se namerno maskirala tim podsmijehom, da je to obično potonji pokušaj odbrane stidljivih i srcem čednih ljudi, kojima se neko grubo i nametljivo uvlači u dušu, a oni se, ponosni, do potonjeg trenutka ne predaju, i boje se da pred njima ispolje svoje ośećanje. A trebalo je da se dośetim, već po plašljivosti sa kojom se nekoliko puta vraćala svom podsmijehu, da bi se jedva naposljetku odlučila i kazala. Ali ja se nijesam dośetio i obuze me neko zlo ośećanje.

„Čekaj samo!” pomislih u sebi.

VII

— Koješta, Lizo, kakva knjiga, kad je meni samom ovđe, ovako sa strane gledajući, odvratno. I ne zato što sam nezainteresovan. Sve mi se to sada u duši probudilo… A zar je moguće, pobogu, da tebi ovđe nije odvratno? Da, očevidno, mnogo znači navika! Sam đavo zna šta sve navika može da učini od čovjeka. Je li moguće da ti ozbiljno misliš da nikad nećeš ostariti, da ćeš uvijek biti lijepa i da će te ovđe vječno držati? Da i ne govorim o tome kako je ovđe užasno… Uostalom, evo šta ću ti reći o tvom sadašnjem životu: mada si sada mlada, privlačna i lijepa, duševna i ośećajna, ipak, znaš, kad sam se maločas osvijestio, odmah mi je bilo odvratno što sam tu s tobom! Samo pijan čovjek može ovamo da dođe. A da si ti na drugom mjestu, da živiš kao ostali dobri ljudi, ja bih se tebi ne samo udvarao već bih se i zaljubio u tebe, radovao bih se i pogledu tvome, a kamoli riječi; kod kapije bih te sačekivao, klečao bih pred tobom; gledao bih u tebi svoju vjerenicu, i to bih smatrao za čast. Ne bih se usudio ni da pomislim nešto nečisto o tebi. A ovđe, znam, treba da ti zvižduknem, i ti, šćela-ne šćela, moraš poći sa mnom; ne vodim računa ja o tvojoj volji, već ti o mojoj. Potonji seljak, kad postane najamnik-nadničar — ipak se sasvim ne zarobi, zna da ima određen rok. A đe je tvoj rok? I pomisli samo: šta ti ovđe daješ? Šta prodaješ? Dušu, dušu nad kojom nijesi gospodar, nju prodaješ zajedno s tijelom! Svoju ljubav daješ na porugu svakoj pijanici — ljubav! A to je sve, to je dragi kamen, đevojačko blago — ljubav! Ima ljudi koji bi, da zasluže tu ljubav, bili gotovi dušu da dadu, da u smrt pođu. A koliko se tvoja ljubav sada cijeni? Ti si sva kupljena, od glave do pete, i zašto onda da traži ljubav, kad i bez ljubavi može da dobije sve. Za đevojku nema veće uvrede, razumiješ li ti to? Čuo sam, tješe vas, budale, tobože dozvoljavaju vam da imate ovđe ljubavnike. Pa to je obično izmotavanje, prevara, ismijavanje, a vi vjerujete! Zar taj ljubavnik tebe zaista voli? Ne vjerujem. Kako može da te voli kad zna da će te sad pozvati neki drugi i njemu oteti. To je bludnik, i ništa više! Poštuje li te on poslije makar malo? Šta ti zajedničko imaš s njim? On se šegači s tobom, i još te pljačka — u tome je sva njegova ljubav! Dobro je još ako te ne tuče. A možda i tuče. Pitaj ti tog ljubavnika, ako ga imaš: da li bi se oženio tobom? U lice će ti se nasmijati, ako te još i ne pljune, ili ne izudara — a on sam možda ne vrijedi ni prebijene pare! I zato ti ovđe svoj život upropašćuješ? Valjda zato što te kafom poje i dobro hrane? A zašto te hrane? Druga neka, poštena, takav zalogaj ne bi ni u usta uzela, zato što zna zašto je hrane. Ti si ovđe dužna, i uvijek ćeš biti dužna, i sve do kraja ćeš biti dužna, sve dotle dok ne počnu gosti da te se gade. A to će brzo doći; ne uzdaj se u mladost! Ovđe sve prolazi u galopu. I onda će te najuriti i neće te gazdarica prosto izbaciti, već će mnogo ranije početi da se svađa s tobom, da te kori, da ti prebacuje i psuje — kao da joj nijesi dala svoje zdravlje, mladost i dušu svoju bez potrebe izgubila, već kao da si ti nju upropastila, pokrala i oćerala u prosjake. I ne očekuj pomoć niotkuda: napašće te i tvoje drugarice, samo da se gazdarici dodvore, jer su ovđe, u ropstvu, savjest i sažaljenje odavno izgubile. Pokvarile su se, i tako odvratnih, uvredljivih psovki kao što su njihove nema na svijetu. Sve ćeš ovđe ostaviti, sve, bespovratno, i zdravlje, i mladost, i ljepotu, i nade, i izgledaćeš u dvadeset drugoj godini kao da ti je trideset peta, i još moli boga da se ne razboliš. Ti još sigurno misliš: pa to i nije posao, već provod! A tako tegobnog i robijaškog posla uopšte nema na svijetu, niti ga je bilo. Srce bi čovjek mogao isplakati. A ni riječ nećeš smjeti reći kad te najure odavde, već ćeš otići kao krivac. Preći ćeš na drugo mjesto, zatim na treće, i najzad ćeš se dokotrljati i do Senske ulice. A tamo će već početi da te tuku — druge nježnosti tamo nema; tamo gost uopšte ne umije da pomiluje dok ne izudara… Ne vjeruješ da je tamo tako odvratno i užasno? Pođi jednom tamo, pa se uvjeri svojim očima… Ja sam jedanput, o Novoj godini, vidio tamo jednu — stajala je kraj vrata. Išćerali su je njeni da se malko smrzne, zato što je mnogo plakala; i vrata su za njom zatvorili. Bilo je tek devet sati ujutru, a ona već sasvim pijana, čupava, polunaga, isprebijana. Nabijeljena, a oči u modricama, iz nosa i zuba ide krv — nekakav kočijaš je udesio. Śela na kamene stepenice a u ruci joj slana riba; plakala je naglas i naricala nešto o svom „udesu”, a ribom udarala o stepenik. A kod trijema se iskupili kočijaši i pijani vojnici i rugaju joj se. Ti ne vjeruješ da ćeš i ti to doživjeti? I ja bih htio da ne vjerujem, ali šta znaš, možda je prije jedno deset ili osam godina, ta ista, sa slanom ribom došla odnekud tu svježa, kao anđelak, nevina i svježa; za zlo nije znala i od svake riječi je crvenjela. Možda je i ona bila isto tako ponosna i uvredljiva kao ti; nije ličila na druge, izgledala je kao kraljica, i bila svjesna kolika sreća očekuje onog koji bi je zavolio i ona njega? A vidiš kako se svršilo? I kako je njoj bilo na duši ako se tog trenutka kad je udarala ribom o prljave stepenice, pijana i čupava, śetila cijele svoje prošlosti, čistih godina u roditeljskoj kući, kada je još išla u školu i suśedov sin je sačekivao na putu i kleo se da će je cijelog života voljeti, da će joj život dati, kad su jedno drugom dali riječ da će se vječno voljeti i vjenčati se čim porastu! Da, da, Lizo, bićeš srećna ako neđe u ćumezu, kao ona jutros, umreš od tubijerkuloze. Kažeš da ćeš u bolnicu? Dobro — odnijeće te, ali šta ćeš ako si gazdarici još potrebna? Tuberkuloza je čudna bolest to nije vrućica. Tu se čovjek do potonjeg trenutka nada i misli da je zdrav. Sam sebe teši. A gazdarici to i ide u račun. Tako je to: dušu si prodala, a pored toga i pare duguješ, znači, pisnuti ne smiješ. A kad se smrtno razboliš, svi će ti okrenuti leđa i napustiće te zato što više nijesi ni za šta. Još će te prekorijevati što mjesto zauzimaš, što brže ne umireš. Jedva ćeš ih namoliti da ti vode donesu, i daće ti je sa psovkom: „Kad ćeš već jednom crći, đubre jedno, ječiš i smetaš nam da spavamo, a i gosti se gade.” To je istina; ja sam čuo takve riječi. Gurnuće te na umoru u najsmrdljiviji kut u podrumu — đe su mrč i vlaga. Šta ćeš sve, ležeći sama, da premišljaš! A kad umreš, tuđa će te ruka na brzinu opremiti, uz gunđanje i žurbu — niko te neće blagosloviti, niko neće za tobom uzdahnuti, gledaće da te se što pre otarase. Kupiće sanduk, iznijeti te, kao što su danas onu jadnicu iznosili: poslije će otići u krčmu da popiju za tvoju dušu… U grobu lapavica, hladno, mokar snijeg — neće valjda zbog tebe grobari da se muče i da čiste. „Spuštaj je, Vanjuša. Gle, što ti je ,sudbina’: i ovđe je noge digla uvis, kurvetina! Skrati konopce, đavole!” „Dobro je tako.” „Kako dobro? Zar ne vidiš, nakrivo leži. I ona je čovjek! Anu, bačaj zemlju!” Zbog tebe neće šćeti ni da se svađaju duže. Zatrpaće te što prije mokrom, modrom glinom, i otići u krčmu… I tu je kraj tvojoj uspomeni na zemlji. Drugima dolaze na grob đeca, očevi, muževi, a za tebe neće biti ni suza, ni uzdaha, ni pomena, i nikad niko, niko na bijelom svijetu neće ti doći: tvoje će ime nestati sa lica zemlje kao da nikad nijesi ni postojala, kao da se ni rodila nijesi… Oko tebe bara i blato… neće ti ostati ništa druto nego da noću, kad mrtvaci ustaju, lupaš u poklopac od sanduka: „Pustite me, dobri ljudi, da poživim malo u svijetu! Živjela sam, ali život nijesam ośetila; moj život je otišao ni u šta; u krčmi u Senskoj ulici su ga propili; pustite me, dobri ljudi, da još jednom poživim!”

Toliko sam bio udario u patetiku da mi je grč već stezao grlo… odjednom zaćutah, sa strahom se pridigoh, bojažljivo sagnute glave i uznemirena srca počeh da prisluškujem. Imao sam i od čega da se zbunim. Odavno sam već naslućivao da sam joj svu dušu prevrnuo i srce iskidao, ali što sam se više ubjeđivao u to, sve više sam želio da što brže i što potpunije postignem cilj. Igra, igra me je zanosila; a, doduše, ne samo igra… Znao sam da govorim nategnuto, izvještačeno, čak i knjiški, a pravo rečeno, ja drugačije nijesam ni umio, nego baš „kao iz knjige”. Ali, to me nije zbunjivalo, znao sam i ośećao da će me razumjeti, i da baš to „knjiško” može da potpomogne stvar. Međutim, sad, kad sam postigao efekt, odjednom sam se uplašio. Moram reći da nikada, nikada nijesam bio svjedok takvog očajanja. Ona je ležala ničice, čvrsto zagnjurenog lica u jastuk i obuhvatajući ga obijema rukama. Grudi su joj se cijepale. Njeno mlado tijelo treslo se kao u grčevima. Prigušeii jecaji u grudima gušili su je, kidali, i iznenada bi se jaucima i vriskom otimali. Tada bi još jače zarivala lice u kušin: nije šćela da tu ijedna živa duša dozna za njene muke i suze. Cijepala je zubima kušin, ugrizla je i ruku do krvi (to sam kasnije vidio); zatim, zgrabila je grčevito šakama raspletenu kosu, obamrla, upinjući se da ne jeca, zadržavala dah i stiskala zube. Pokušao sam kao da joj nešto rečem, da je molim da se smiri; ali ośetih: da ne smijem, i odjednom ośetih i sam neku drhtavicu, skoro užas, skočih i, pipajući u tami, nađoh svoje stvari i na brzinu se spremih za odlazak. Bilo je mračno; ma kako da sam se trudio, ipak nijesam mogao brzo da spremim. Odjednom napipah kutiju žižica i svijećnjak sa cijelom, još nenačetom svijećom. Čim je svijetlost obasjala sobu, Liza skoči, śede, i iskeženog lica, sa nekim poluludim osmijejkom, gledaše u mene skoro bezumna. Sio sam pored nje i uzeo je za ruke; ona se tade osvijesti, poleće k meni, šćela je da me zagrli, ali ne smjede, i samo mirno saže glavu preda mnom.

— Lizo, draga, nije trebalo… oprosti mi — počeh, ali ona mi steže ruke tako snažno da ośetih da ne govorim ono što treba, i zaćutah.

— Evo ti moja adresa, Lizo, dođi k meni.

— Doći ću… — prošaputa ona odlučno, ali još uvijek ne dižući glavu.

— Ja sad idem, zbogom… doviđenja.

Kad sam ustao, ustade i ona i odjednom sva pocrvenje, zgrabi maramu sa stolice i ogrnu se njome do grla. A onda se nekako bolno osmjehnu, pocrvenje i čudnovato me pogleda. Bilo mi je teško; žurio sam da odem, da se izgubim.

— Pričekajte — reče ona odjednom, već u predsoblju, kraj samih vrata, držeći me rukom za šinjel, žurno ostavi svijeću i otrča natrag, sigurno se śetila nečeg, ili je šćela nešto da mi pokaže. Kad je trčala, pocrvenjela je kao bulka, oči su joj blistale, a na usnama se pojavio osmijejak  — šta bi to moglo biti? Htio-ne htio, morao sam da je pričekam; ona se vrati trenutak kasnije i pogleda me kao da je tražila oproštaj. To uopšte nije više bilo ono lice, ni onaj pogled kao maloprije — mračan, nepoverljiv i netremičan. Pogled njen je sada bio molećiv, blag, a ujedno i povjerljiv, umiljat i bojažljiv. Tako gledaju đeca one koje mnogo vole i od kojih nešto traže. Oči je imala svjetlosmeđe, divne oči, žive, koje su umjele da izraze i ljubav i duboku mržnju. Bez riječi — kao da sam ja, slično nekom višem biću, morao sve znati i bez ikakvih objašnjenja — pružila mi je cjedulju. Cijelo njeno lice je tog trenutka ozarilo naivno, skoro đetinje oduševljenje. Otvorih savijenu hartiju. To je bilo pismo od nekog studenta medicine, ili nešto slično — vrlo visokoparna ljubavna izjava, kitnjasta, ali i puna poštovanja. Ne śećam se sada dobro izraza, ali se odlično śećam da je kroz visok stil probijalo istinsko ośećanje koje se ne može odglumiti. Kad sam pročitao pismo do kraja, sreo me je njen vreo, radoznao i đetinjski nestrpljiv pogled. Upila je pogled u moje lice, i sa nestrpljenjem očekivala šta ću reći. U nekoliko riječi, na brzinu: ali nekako radosno i ponosno, ona mi objasni kako je bila na igranci u nekoj porodici, kod nekih „vrlo, vrlo dobrih ljudi, porodičnih ljudi, i đe još ništa ne znaju, apsolutno ništa” — zato što je ona ovđe odskora i tek onako… i uopšte nije odlučila da ostane,  i da će obavezno otići, čim plati dug… A tamo je bio i taj student, cijele večeri igrao i razgovarao s njom, i najzad se ispostavilo da je i on iz Rige, da je još kao dijete zna, da su se zajedno igrali  sami, vrlo davno da poznaje i njene roditelje, „ali o ovome, naravno, on ništa, apsolutno ništa ne zna, i ne sanja! I onda je śutradan poslije igranke (prije tri dana) poslao pismo preko prijateljice sa kojom je išla na tu igranku… i… to je sve”.

Ona nekako stidljivo obori svoje svijetle oči kad je završila priču. Mrčenici, čuvala je pismo tog studenta kao dragocjenost, i otrčala je po to svoje jedino blago ne želeći da odem a da ne doznam kako i nju neko voli pošteno i iskreno, i da i sa njom razgovaraju sa poštovanjem. Sigurno da je tom pismu bilo suđeno da leži i dalje u kutiji, bez ikakvog rezultata. Ali svejedno; ubijeđen sam da je to pismo cijelog života čuvala kao dragocjenost, kao svoj ponos i svoje opravdanje; i eto sad, u ovakvom trenutku, śetila se pisma, i donijela mi ga da se naivno pohvali preda mnom, da se pokaže preda mnom, da vidim pismo i da je pohvalim. Ništa nijesam rekao, stegao sam joj ruku i izašao. Strašno sam želio da odem… Prešao sam cio put pješke iako je mokar snijeg i dalje padao krupnim pahuljicama. Bio sam izmučen, zgažen, u nedoumici. Ali istina je već svjetlucala iza nedoumice.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV