Zapisi iz podzemlja

— Zašto si došla ovamo? Upitah kao sa nekim pravom.

— Tako…

— A kako je lijepo živjeti u roditeljskoj kući! Toplo, slobodno — svoje gnijezdo…

— A ako je gore?

„Treba naći ton”, sinu meni; „sa sentimentalnošću, izgleda, neću mnogo postići.” Uostalom, to mi je samo sinulo. Kunem se da me je stvarno interesovala. Sem toga, bio sam nekako sav malaksao i naročito raspoložen. I iajzad: lukavstvo i prevara se tako lako sažive sa ośećanjima.

— Ko to kaže? — požurih da odgovorim. — Doduše, svašta se dešava. Ali ja sam uvjeren da je tebe neko uvrijedio, i da su prije oni krivi pred tobom nego ti pred njima. Ja, u stvari, još ništa ne znam o tvom životu, samo, đevojka kao ti sigurno neće doći ovamo dragovoljno.

— A kakva sam ja đevojka? — prošaputa ona jedva čujno, ali ja sam čuo.

Do đavola, pa ja to laskam. To je odvratno! A možda je i dobro… Ona je ćutala.

— Znaš, Liza, reći ću ti nešto o sebi. Da sam imao od đetinjstva porodicu, ne bih bio ovakav kao sada. Ja o tome često mislim. Ma kako da je u porodici rđavo, ipak su to otac i majka, a ne tuđini, neprijatelji. Makar jednom u godini ozariće te njihova ljubav. Znaš ipak da si kod svoje kuće. A ja sam, eto, odrastao bez porodice; zato sam sigurno i postao tako… neośetljiv… Zaćutao sam i čekao. „Možda me ne razumije”, pomislih…doduše, i jeste smiješno: dajem pouke.”

— Kad bih ja bio otac i imao šćer, čini mi se da bih nju više volio od sinova — započeh izdaleka, nekako uzgred, da je razonodim. Priznajem da sam crvenio.

— A zašto? — zapita ona.

A, znači, sluša me!

— Tako, ni sam ne znam, Lizo. Vidiš, poznavao sam jednog oca koji je bio strog i surov čovjek, ali pred šćerom je klečao, ruke i noge joj ljubio, nije mogao da je se nagleda. Zaista! Ona igra na zabavi, a on stoji po pet sati na jednom mjestu i ne skida očiju sa nje. Poludio je za njom; i ja to shvatam. Noću, ponekad, ona je umorna i tvrdo spava; a on ustane i ode da je zaspalu ljubi i prekrsti. On ide u prljavom kaputu, tvrdica je za sve, a njoj kupuje od potonjih para, daje bogate poklone i ne može se naradovati kad joj se poklon svidi. Otac uvijek više voli ćerke nego majka. Poneka đevojka veselo kod kuće živi! Ja, čini mi se, ne bih ni udavao svoju ćerku.

— Kako to? — zapita ona i jedva se osmjehnu.

— Bio bih ljubomoran, boga mi. Kako to da ona drugoga počne da ljubi? Tuđinca da voli više od oca? To je teško zamisliti. Naravno, sve su to budalaštine; i svaki se otac najzad urazumi. Ali ja bih se, čini mi se, još prije nego što je udam izio od briga. Svima bih mladoženjama nalazio mane. A ipak bih je dao za onoga koga ona voli. Onaj koga kći sama zavoli ocu izgleda uvijek najgori. To je nesumnjivo tako. Mnogo zla ima u porodicama zbog toga.

— Ima i takvih očeva koji su spremni čak i da prodadu svoju kćer, a ne samo da je časno udadu — reče ona iznenada.

A, to li je!

— To biva, Lizo, u prokletim porodicama, đe nema ni boga ni ljubavi, — vatreno nastavih — a đe nema ljubavi, ni razuma nema! Ima takvih porodica, to je istina. Ali ja ne govorim o njima. Ti, očigledno, nijesi viđela dobra u svojoj porodici kad tako govoriš. Sigurno si bila nesrećna. Hm… To se dešava najviše zbog sirotinje.

— Zar je, kod gospode bolje? Pošteni ljudi i u sirotinji lijepo žive.

— Hm… da. Možda. Samo, i ovo ne zaboravi, Lizo: čovjek voli da mjeri svoju nesreću, a svoju sreću ne mjeri. Kad bi i sreću mjerio kako treba, vidio bi da ima od svega i kod njega… A kad je u porodici sve dobro, bog milostiv, nađe se dobar muž, voli te, pazi, ne odvaja se od tebe, lijepo je u takvoj porodici, Ponekad, čak i kad se nevolje trpe, ipak je dobro. A đe nevolja nema? Udaćeš se možda, i viđeti sama. Uzmi, na primjer, prvo vrijeme braka sa onim koga voliš: koliko je tu ponekad sreće! Svuda sreća! U prvo vrijeme se čak i svađe sa mužem lijepo svršavaju. Poneka žena, što više voli muža, utoliko češće svađu započinje. To je istina — poznavao sam takvu ženu; „toliko te”, kaže. ,,mnogo volim da te od ljubavi mučim — a ti treba to da ośetiš,”

Znaš li da čovjek može iz ljubavi hotimično da muči? Najčešće to čine žene. A u sebi misle: „Zato ću ga poslije tako voljeti, tako milovati, da nije grijeh ako ga sada malo i pomučim.” I svi se u kući raduju, i lijepo je, veselo, mirno i pošteno… A poneke žene su ljubomorne. Poznavao sam i jednu takvu. Ako muž nekud ode — ne može da izdrži: usred noći odjuri iz kuće i ide da vidi krišom da nije tamo, u toj kući, sa drugom. To je već zlo. I ona sama zna da je to rđavo, i srce joj zamire i pati, ali ona voli, i sve čini iz ljubavi. I kako je lijepo pomiriti se poslije svađe, sama priznaš krivicu, ili oprostiš! I tako je i mužu i ženi lijepo, odjednom tako dobro, kao da su se ponovo sreli, ponovo vjenčali i ljubav ponovo počela. I niko, niko ne treba da zna šta se dešava između muža i žene ako se njih dvoje vole. Ma kakva svađa bila, ni rođenu majku ne zovi da presudi, niti da jedno o drugome pričate. Muž i žena su sami sebi sudije. Ljubav je božja tajna, i mora ostati skrivena od svih tuđih očiju, ma šta se tamo odigravalo. Ljubav je od toga još svetija i bolja. Muž i žena se tada više poštuju, a na poštovanju se mnogo štošta zasniva… Ako je već jednom bila ljubav, ako ste se iz ljubavi vjenčali, zašto bi onda prošla ta ljubav! Zar se ona ne može održati? Rijedak je slučaj kad se to ne može. Ako dobiješ za muža čovjeka dobrog i poštenog, zašto onda da prođe ljubav? Doduše, proći će prva bračna ljubav, ali poslije će doći druga, još bolja. Duševno će se oni spojiti, sve će poslove zajednkčki obavljati, neće imati taini među se. A kad dođu đeca, onda će i najteže vrijeme izgledati kao sreća; samo treba voljeti i biti hrabar. Onda ti se tek rad mili; ponekad se zbog đece i hljeba odričeš, pa i to se čovjeku mili. Đeca će tebe zato poslije voljeti; za sebe, dakle, štediš. Đeca rastu, ti ośećaš da im služiš kao primjer, da si im potpora. I kad umreš, đeca će cijelog života nositi u sebi tvoja ośećanja i misli, onako kako su ih od tebe dobili, postaće tvoja slika i prilika. Dakle, to je velika dužnost. Kako da se onda otac i mati ne sjedine još jače! Kažu da te teško imati đece. Ko to govori? To je sreća nebeska! Voliš li ti malu đecu, Lizo? Ja ih nevjerovatno volim. Eto, na primjer, rumeni mališan sisa tvoju dojku; kojeg muža neće srce povući ženi kad je gleda sa svojim đetetom! Đetušte rumeno, punačko, bacaka se, mazi se; nožice i ručice jedre, noktići čisti, i tako mali da je smiješno gledati, a očice kao da već sve razumiju. Dok sisa dira ti dojku rukom, igra se. Priđe li otac, pusti dojku, sav se izvija nazad, pogleda u oca i zasmije se kao da je nešto bogzna kako smiješno — i opet počne da sisa. Ili tek najedared ujede majku za dojku, ako mu već niču zubići, i očicama nekako popreko gleda u nju: „Vidiš, ugrizao sam te!” Zar to nije potpuna sreća kad su njih troje zajedno: muž, žena i dete? Zbog takvih trenutaka može se mnogo štošta oprostiti. Da, Lizo, treba prvo čovjek sam da nauči da živi, pa tek poslije druge da osuđuje! „Sličicama, evo takvim sličicama treba tebe pobijediti”, pomislih u sebi, iako sam, bog mi je svjedok, govorio sa ośećanjem, i odjednom pocrvenjeh: „A šta, ako ona neočekivano tek prsne u grohotan smijeh, kud ću onda?” Ta me je ideja dovela do pomame. Pri kraju onoga što sam govorio zaista sam se zagrijao, i sad me je sujeta pekla…

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV