Zapisi iz podzemlja

Sam Bog zna zašto nijesam odlazio. I meni samom bilo je sve mučnije i tužnije. Slike prošlog dana počele su same, bez moje volje, da defiluju kroz moju svijest. Odjednom sam se śetio  scene koju sam juče ujutru vidio na ulici kad sam pun briga žurio u nadleštvo.

— Danas su iznosili mrtvački sanduk, i zamalo ga nijesu ispustili — progovorih odjednom glasno, uopšte ne želeći da počnem razgovor, već onako slučajno.

— Sanduk?

— Da, u Senskoj ulici; iznosili su ga iz podruma.

— Iz podruma?

— Nije baš iz podruma, već iz suterena… znaš valjda… tamo dolje… iz rđave kuće… Svud unaokolo prljavština… Ljuske, đubre… Smrad, odvratno…

Ćutanje.

— Odvratno je danas sahranjivati! — započeh ja opet, samo da ne bih ćutao.

— Zašto odvratno?

— Snijeg, lapavica… (Zijevnuo sam.)

— Svejedno je — reče ona odjednom poslije izvesnog ćutanja.

— Ne, ipak je odvratno… (Opet sam zevnuo.) Grobari su sigurno psovali zato što je snijeg kvasio. A u grobu je sigurno bila voda.

— Otkud u grobu voda? zapita ona nekako radoznalo, ali izgovarajući riječi još grublje i odsječnije nego prije.

Odjednom mene poče neki đavo da podbada.

— Nego kako, voda na dnu, jedno dvadeset santimetra. Na Volkovom groblju se nijedna suva raka ne može iskopati.

— Zašto?

— Kako zašto? Mjesto je podvodno. Ovđe su svuda močvare. I tako mrtve spuštaju u vodu. Vidio sam lično… i to mnogo puta. (Nijedanput nijesam vidio, a na Volkovom groblju nijesam nikada bio, već samo čuo da pričaju.)

— Zar je tebi svejedno što ćeš umreti?

— A što da umrem? — odgovori ona kao da se brani.

— Pa jednom ćeš ipak umrijeti, baš kao i ona pokojnica koju sam malopre pomenuo. To je bila… isto tako, jedna đevojka… Umrla je od tuberkuloze…

— Takva đevojka bi umrla i u bolnici… (Ona već i to zna — pomislih ja — i rekla je: takva đevojka, a ne đevojka.)

— Bila je dužna gazdarici — rekoh sve orniji za prepirku — a služila je skoro do smrti, iako je bila bolesna. Kočijaši su tamo razgovarali sa vojnicima i pričali to. Sigurno njeni bivši poznanici. Smijali se. I spremali se da popiju za njenu dušu u krčmi. (I tu sam mnogo lagao.)

Ćutanje, grobno ćutanje. Đevojka se uopšte nije micala.

— A je li bolje umrijeti u bolnici?

— Zar nije svejedno?… Ali zašto da umrem? — dodade ona ljutito.

— Ako ne sad, ono kasnije…

— Pa ni kasnije…

— Vidi ti nje, kako da ne! Sad si mlada, lijepa i svježa — zato i vrijediš. A poslije godinu dana ovakvog života, nećeš biti više takva. Uvenućeš.

— Poslije godinu dana?

— U svakom slučaju, poslije godinu dana biće ti manja cijena — nastavih ja zlurado. — Onda ćeš odavde preći u neku drutu, goru kuću. A poslije još godinu dana u treću kuću, sve niže i niže. A poslije jedno sedam godina dospjećeš do podruma u Senskoj ulici. To baš i ne bi bilološe. Ali zlo će biti ako zaradiš neku bolest, recimo grudobolju… ili nazebeš, ili što drugo. U ovakvom životu bolest teško prolazi. Kad ti prione više se od nje ne oslobodi! I onda ćeš umrijeti.

— Pa nek’ umrem — odgovori ona ljutito i brzo se odmače.

— Ali žao je čovjeku.

— Šta?

— Života.

Ćutanje.

— Jesi li imala vjerenika? A?

— Šta se to vas tiče?

— Pa ja te i ne ispitujem. Meni je svejedno. Zašto se ljutiš? Naravno, morala si imati svojih neprilika. Kažeš, šta se mene tiče? Pa tako, žao mi je.

— Koga?

— Tebe.

— Nemate zašto… — šanu ona jedva čujno, i opet se odmače.

Mene to odmah naljuti. Gle ti! Ja tako blago postupam s njom, a ona…

— A šta misliš? Jesi li na dobrom putu, a?

— Ništa ja ne mislim.

— U tome i jeste nevolja što ne misliš. Osvijesti se na vrijeme. A još imaš vremena. Mlada si, lijepa, mogla bi da zavoliš nekog, da se udaš i budeš srećna…

— Nijesu sve udate žene srećne — odsječe ona grubo kao maloprije.

— Naravno da nijesu sve, ali to je ipak mnogo bolje nego ovo ovđe. Neuporedljivo bolje. A sa voljenim čovjekom može se i bez sreće vek proveeti. Život je lijep i u nevolji, lijepo je živjeti na svijetu, ma kako čovjek živio. A ovđe, šta imaš nako… smrad. Fuj!

Okrenuh se sa gađenjem; nijesam više hladno rezonovao. Počinjao sam da ośećam šta govorim i da padam u vatru. Želio sam da izložim svoje zavjetne idejice do kojih sam došao u svom

kutu. Odjednom se nešto razbuktalo u meni. „Pojavio se” izvjestai cilj…

— Ti ne gledaj na to što sam ja ovđe: nijesmo mi isto. Možda sam i gori od tebe. Uostalom, ja sam pijan svratio ovamo — požurih ipak da opravdam sebe. — Pored toga, muškarac i žena nijesu jedno isto. Tu postoji razlika. Ja mogu sebe i da kvarim, i da prljam, ali ipak nijesam ničiji rob; bilo pa prošlo. Zbacim greh sa sebe, i opet sam drugi čovjek. A uzmimo tebe, ti si od prvog koraka postala rob. Da, rob! Ti sve daješ, svu svoju slobodu. I ako nekad zaželiš da raskineš te lance — nećeš moći: sve jače će te stezati. Takvi su to prokleti okovi. Poznajem ja njih… O drugom i da ne govorim, možda i ne bi razumjela, nego, reci: sigurno si već dužna gazdarici? Eto vidiš! — dodadoh ja, iako mi nije odgovorila, već je samo ćutke svim bićem svojim slušala. Eto ti okova! Nikad se nećeš ni otkupiti! Tako će ona udesiti stvar. Baš kao da si đavolu dušu…

— Pored toga… Možda sam ja isti takav nesrećnik, otkud ti to da znaš, i hotimično gazim blato od tuge. Ljudi se od muke opijaju, a ja sam. eto, ovamo došao od muke. ‘Ajde reci, šta tu ima lijepo:

eto, ja i ti smo se, maločas… i za sve vrijeme nijesmo jedno sa drugim ni riječi progovorili. A ti si poslije kao divlja počela da me gledaš; i ja tebe takođe. Zar se tako voli? Zar tako treba da se čovjek sa ženom spaja? Rugoba jedna, i to ti je!

— Da! — oštro i brzo odobri ona.

Čak me je začudila brzina tog da… „Znači, i kod nje se, možda, ta ista misao gnijezdila u glavi kad me je maloprije onako gledala? Znači, i sna je sposobna da nešto misli? Do đavola, to je interesantno, ta srodnost“ mislio sam, skoro trljajući ruke od radosti. A i kako da ne izađem na kraj sa tako mladom dušom… Najviše me je zanimala igra u cijeloj stvari. Ona okrenu glavu bliže meni i učini mi se u pomrčini da je naslonila obraz na ruku. Možda me je posmatrala. Kako sam žalio što ne mogu da joj vidim oči. Čuo sam njeno duboko disanje.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV