Zapisi iz podzemlja

Odjednom me obli hladnoća.

„A nije li… nije li bolje… sad odmah, pravo kući? O bože moj! Zašto, zašto sam se juče nametao za taj ručak! Ali ne, nemoguće je! A šetnja od tri sata između stola i peći? Ne, oni, oni i niko drugi, oni treba da mi plate za tu šetnju! Oni moraju da speru ovu sramotu!”

— Ćeraj!

„A šta će biti ako me strpaju u kvart! Neće smjeti! Uplašiće se skandala. A šta će biti ako Zvjerkov sa prezrenjem odbije moj poziv na dvoboj? To je čak sigurno, ali onda ću im ja pokazati… Odjuriću na poštansku stanicu kad bude śutra polazio na put, dohvatiću ga za nogu, svući ću mu šinjel kad se bude peo u kola, Zubima ću mu zagristi ruku. Uješću ga. ,Gledajte svi do čega mogu da dovedu očajnog čovjeka!’ Neka me on bije po glavi, ipak sam ih pobijedio! Ja ću cijeloj publici viknuti: ,Gledajte, ovo pašče ide da zavodi Čerkeskinje, ali sa mojim ispljuvkom na licu!’ “„Naravno, poslije toga je svemu kraj. Nadleštvo će nestati sa lica zemlje. Uhvatiće me, sudiće mi, išćeraće me iz službe, baciti u tamnicu i oćerati u Sibir u progonstvo… Ako! Poslije petnaest godina dovući ću se do njega u ritama, kao prosjak, pošto me puste iz tamnice. Pronaći ću ga neđe u nekom gubijernijskom gradu. Biće već oženjen i srećan. Imaće odraslu kćer… Tada ću mu reći: ,Pogledaj, izrode, pogledaj, moje upale obraze i moje rite! Izgubio sam sve karijeru sreću, umjetnost, nauku, voljenu ženu, i sve zbog tebe. Eto pištolja. Došao sam da opalim iz svog pištolja, i… opraštam ti.’ I onda ću opaliti u vazduh, a poslije od mene više neće biti ni traga ni glasa!”

Umalo što nijesam zaplakao, iako sam vrlo dobro znao, tog istog trenutka, da je sve to uzeto iz Silvija i Ljermontovljeve Maskarade. I odjednom sam ośetio neobičan stid, toliko me je bila sramota da sam rekao da se zaustavi konj, izišao iz saonica i stao na snijeg nasred ulice. Kočijaš je uzdisao i gledao me zaprepašćeno.

„Šta sad da radim? Tamo se ne može e će ispasti glupo, a da stvar ostavim tako, šta će onda biti… Gospode! Kako mogu ovo tako ostaviti! I poslije onakvih uvreda!”

— Ne! — uzviknuh opet uskačući u saonice, — to mi je predodređeno, to je sudbina! Ćeraj, ćeraj tamo!

I od nestrpljenja udarih kočijaša pesnicom za vrat.

— Ama šta je tebi, šta se biješ? — povika jadni seljak, ali ipak poče da šiba kljuse, tako da je počelo da se rita zadnjim nogama.

Mokar snijeg padao je u krupnim pahuljicama; raskopčah se, nijesam mario što snijeg pada. Zaboravio sam sve ostalo zato što sam se konačno odlučio za šamar i sa užasom sam ośećao da će se to neizostavno, ovog časa, sada desiti, i da to nikakva sila ne može spriječiti. Usamljeni fenjeri neveselo su svijetlucali kroz sniježnu vijavicu, kao buktinje na sahrani. Snijeg mi je napadao pod šinjel, pod kaput, pod kravatu i topio se. Nijesam se zakopčao: ionako je sve bilo izgubljeno!

Najzad smo stigli. Iskočio sam skoro van sebe, ustrčao uz stepenice i počeo da lupam u vrata i rukama i nogama. Noge su mi nekako malaksale i drhtale, naročito u koljenima. Ubrzo otvoriše,kao da su znali za moj dolazak. (Simonov ih je stvarno upozorio da će možda doći još jedan; a tu je uvijek trebalo upozoravati i, uopšte, biti obazriv. To je bio jedan od onih nekadašnjih „modnih magazina”, koje je policija već odavno istrebila. Po danu to je zaista bila radnja, a uveče se moglo, po preporuci, dolaziti u goste.)

Prošao sam brzim koracima kroz mračnu radnju i ušao u poznatu mi salu, đe je gorjela svega jedna svijeća. Zaustavio sam se u nedoumici: nikoga nije bilo.

— A đe su oni? — upitah nekoga.

Oni su, vjerovatno, već stigli da se raziđu… Preda mnom je stajala osoba sa glupim osmijehom — lično gazdarica, koja me je donekle poznavala. Trenutak kasnije otvoriše se vrata i uđe i druga osoba. Ne obraćajući ni na šta pažnju, koračao sam po sobi i, čini mi se, govorio sam sa sobom. Ośećao sam se kao od smrti spasen; celim svojim bićem predosjećao sam to: jer ja bih ga ošamario. sigurno bih ga ošamario! Ali njih, eto, više nema, i… sve je nestalo i promijenilo se!

Obazirao sam se. Još nijesam mogao da dođem k sebi. Mahinalno sam pogledao đevojku koja je ušla: pred mojim očima pojavi se svježe, mlado, dosta blijedo lice, crnih, pravih obrva, ozbiljnih i nekako začuđenih očiju. To mi se odmah sviđelo, jer bih je omrznuo da se smiješkala. Počeo sam pažljivije i s naporom da je gledam: misli mi još nijesu bile sa mnom. Bilo je nečeg prostodušnog i dobrog u tom licu, nekako čudnovato ozbiljnom. Uvjeren sam da je na ovom mjestu mnogo gubila zbog te ozbiljnosti i da je niko od onih budala nije ni primijetio. Doduše, ne bi se moglo za nju reći da je ljepotica, mada je bila visoka. snažna, lijepo građena. Ođenuta je bila prosto. Nešto nisko se probudi u meni i ja joj priđoh.

Slučajno sam pogledao u ogledalo. Moje uzbuđeno lice učinilo mi se do krajnosti odvratno: blijedo, zlo, podlo, sa razbarušenom kosom. „Neka je”, pomislih, „i baš mi je milo što ću joj izgledati odvratan, baš mi je to prijatno”…

VI

Neđe iza pregrade prokrklja zidni sat kao da ga je neko stegao za grlo i davio. Poslije neprirodno dugog krkljanja začu se tanušno, odvratno i nekako neočekivano ubrzano izbijanje — kao da otkucaji istrčavaju. Sat otkuca dva. Kopornuh se, mada nijesam spavao, već samo ležao u polubunilu.

U sobi uzanoj, tijesnoj i niskoj, pretrpanoj ogromnim ormanom, kutijama i raznoraznim ritama starog odijela, bilo je skoro sasvim tamno. Ogarak sveće na stolu u drugom kraju sobe sasvim se gasio, i samo bi s vremena na vrijeme jedva zaplamao. Kroz nekoliko minuta morala je nastupiti potpuna tama. Brzo sam se osvijestio; odjednom sam se svega śetio, bez napora, kao da me je śećanje vrebalo da me opet pritisne svom težinom. I za vrijeme bunila u svijesti je ipak ostajao jedan oslonac koji je odoljevao nesvijesti i oko koga su tromo gmizala moja snoviđenja. Ali, čudna stvar: sve što mi se desilo tog dana učinilo mi se sad, poslije buđenja, kao nešto davno prošlo, kao da sam sve to odavno preživio.

Glava mi je bila teška od mamurluka. Kao da je nešto lebdelo nada mnom, dodirivalo me, uzbuđivalo i uznemiravalo. Tuga i zloća su opet kipjele u duši i tražile oduške. Odjednom, tu pored sebe, ugledah dva oka, koja su me radoznalo i netremice gledala. Taj pogled je bio hladan, ravnodušan, neveseo, sasvim tuđ, i bilo mi je od njega teško. Nevesela misao sinu u mom mozgu i prođe me po celom telu, kao neko ružno ośećanje slično onome koje čovjek ima kad ulazi u podzemlje, vlažno i zagušljivo. Nekako je bilo neprirodno što su me ta dva oka tek sad počela da posmatraju. Śetio sam se takođe da sa tim stvorenjem nijesam progovorio ni riječi u toku dva sata, niti sam to smatrao za potrebno; čak mi se maločas to i dopadalo. Sad mi se, pak, odjednom jasno pokazala ružna, odvratna kao pauk ideja razvrata, koji bez ljubavi, grubo i pečobrazno, počinje odmah ono čime se prava ljubav završava. Dugo smo gledali jedno u drugo, ali ona nije obarala oči preda mnom, niti mijenjala svoj pogled, te mi naposljetku postade strašno neizdržljivo.

— Kako se zoveš? — upitah je odsječno, da što brže završim.

— Liza — odgovori ona skoro šapatom, ali nekako sasvim neljubazno, i pogleda u stranu.

Ja poćutah.

— Ružno vrijeme danas… snijeg… gadno! — kazah skoro za sebe, podmećući skoro s dosadom ruke pod glavu i gledajući u tavanicu.

Ona ne odgovori. Sve je bilo odvratno.

— Jesi li ovdašnja? — zapitah je trenutak kasnije, skoro ljutito, okrećući ovlaš glavu prema

njoj.

— Nijesam.

— A odakle si?

— Iz Rige — odgovori ona bezvoljno.

— Nemica?

— Ruskinja.

— Jesi li odavno ovđe?

— Đe?

— U ovoj kući?

— Dvije nedjelje.

Govorila je sve odsječnije i odsječnije. Svijeća se potpuno ugasila i nijesam više mogao da joj vidim lice.

— Imaš li oca i majku?

— Da… nemam… imam.

— Đe su oni?

— Tamo, u Rigi.

— Šta rade?

— Tako…

— Kako tako? Šta su, čime se zanimaju?

— Zanatlije.

— Jesi li stalno živjela s njima?

— Da.

— Koliko ti je godina?

— Dvadeset.

— Zašto si otišla od njih?

— Tako…

To njeno tako značilo je: ostavi me na miru, smučilo mi se. Zaćutali smo.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV