Zapisi iz podzemlja

— Zaista je glupo. Skupili smo se kao prijatelji da ispratimo na put našeg dobrog druga, a vi se tu obračunavate — reče Trudoljubov grubo se obraćajući samo meni. — Vi ste nam se sinoć nametnuli, i sad bar ne kvarite opštu harmoniju.

— Dosta, dosta — vikao je Zvjerkov. Prestanite, gospodo, to nije lijepo. Bolje da vam ispričam kako se prekjuče zamalo nijesam oženio. I poče da se odmotava neka paskvila o tome kako se taj goslodin pre dva dana zamalo nije oženio. Doduše, o ženidbi nije bilo ni riječi, ali u priči su stalno defilovali generali, pukovnici i čak kamerjunkeri, a Zvjerkov — maltene na čelu svih. Poče smijeh i odobravanje. Ferfičkin je čak i podvriskivao. Mene su svi odbacili i ja sam śedio zgažen i ponižen. „Gospode bože, zar je to moje društvo!” mislio sam. „I kakva sam budala ispao pred njima svojom krivicom! Ipak sam mnogo otrpeo Ferfičkinu. Misle, budale, da su mi učinili čast što su mi dali mjesto za svojim stolom; i ne shvataju da ja njima činim čast, a ne oni meni! „Omršavio! Odijelo!” O proklete pantalone! Zvjerkov je odmah opazio žutu mrlju na koljenu… Ta što ja tu śedim! Sad odmah, ovog trenutka treba ustati, uzeti šešir i prosto otići, bez riječi… U znak prezira! A śutra, makar na dvoboj! Podlaci! Neću valjda žaliti sedam rubalja! A možda će pomisliti… Đavo da ga nosi! Nije mi žao sedam rubalja… Ovog trenutka odlazim!”…

Ali, razumije se, ostao sam.

Od muke sam pio heres i lafit čašama za vodu. Nenaviknut na alkohol, brzo sam se opio, a s pijanstvom je rasla i srdžba. Odjednom mi se prohtjelo da ih sve najdrskije uvrijedim i zatim odem. Da ugrabim zgodan momenat i da im pokažem ko sam; neka poslije kažu: jeste smiješan, ali i pametan… I… i… jednom riječju, đavo neka ih nosi! Drsko sam ih odmjerio pijanim pogledom. Ali oni kao da su me već sasvim zaboravili. Kod njih je bilo bučno i veselo. Govorio je stalno Zvjerkov. Počeo sam da prisluškujem. Zvjerkov je pričao o nekoj divnoj i bogatoj dami koju je, tobože, na kraju naćerao da mu izjavi ljubav (naravno, lagao je užasno); u tome mu je, navodno, naročito pomagao njegov intimni drug, nekakav knjaz, konjički oficir Kolja, koji ima tri hiljade duša.

— Međutim, tog Kolje što ima tri hiljade duša ovđe  uopšte nema da vas isprati — umiješah se ja u razgovor. Za trenutak svi zamučaše.

— Vi ste već sada pijani — pristade, najzad, da mi kaže Trudoljubov, gledajući poprijeko i

prezrivo prema meni. Zvjerkov me je ćutke posmatrao, kao bubu; ja oborih oči. Simonov poče da naliva šampanjac.

Trudoljubov podiže pehar, za njim svi, osim mene.

— U tvoje zdravlje i srećan put! — viknu on Zvjerkovu. — Za staro vrijeme, gospodo, i za našu budućnost, ura!

Svi ispiše, pa navališe da se ljubije sa Zvjerkovom. Ja se nijesam ni makao. Pehar je stajao preda mnom pun i nedirnut.

— A zar vi nećete ispiti? — zaurla Trudoljubov obraćajući mi se strašno ljut.

— Hoću da nazdravim u svoje ime, zasebno… i tada ću ispiti, gospodine Trudoljubove!

— Odvratna zloća! — progunđa Simonov.

Isprsih se na stolici i uzeh pehar, sav u groznici, pripremajući se za nešto neobično, mada nijesam još znao šta ću zapravo kazati.

— Silence! — viknu Ferfičkin. — Sad će on mudrost da prospe!

Zvjerkov je očekivao vrlo ozbiljan, shvatajući u čemu je stvar.

— Gospodine poručniče Zvjerkove, — počeh ja — znajte da mrzim frazu, frazere i utegnute strukove… To je prvo, a za njim slijedi drugo.

Svi se jako uznemiriše.

— A drugo, mrzim erotomaniju i naročito sladostrasnike! Treće, volim istinu, iskrenost i poštenje — nastavljao sam skoro mahinalno, zato što sam već počeo da se kočim od užasa, ne shvatajući ni sam kako ja to smijem govoriti, — Volim misao, m’sje Zvjerkov; volim pravo drugarstvo na ravnoj nozi, a ne… hm. Volim… A, doduše, što da ne? I ja ću ispiti u vaše zdravlje, m’sje Zvjerkov. Zavodite Čerkeskinje, ubijajte neprijatelje otadžbine i… u vaše zdravlje, m’sje Zvjerkov!

Zvjerkov ustade, pokloni mi se i reče:

— Vrlo sam vam zahvalan.

Bio je strašno uvrijeđen i čak je poblijedio.

— Do đavola! — zaurla Trudoljubov i tresnu pesnicom po stolu.

— Gospodo, za ovakvo nešto po njušci biju! — vrisnu Ferfičkkn.

— Treba ga izbaciti! — progunđa Simonov.

— Ni riječi, gospodo, da ga ni prstom nijeste takli! — svečano uzviknu Zvjerkov zaustavljajući opšte negodovanje. — Zahvaljujem vam svima; ali ja ću njemu sam umjeti da dokažem koliko cijenim njegove riječi.

— Gospodine Ferfičkine, śutra ćete mi dati zadovoljenje za to što ste sada kazali! — glasno rekoh ja obraćajući se oholo Ferfičkinu.

— Znači: dvoboj? Molim! — odgovori on.

Ali ja sam sigurno bio tako smiješan pozivajući na dvoboj, to mi tako nije ličilo, da se svi, a za njima i Ferfičkin, počeše valjati od smijeha.

— Da, treba ga ostaviti! Već je sasvim pijan! — s gađenjem reče Trudoljubov.

— Nikad neću sebi oprostiti što sam pristao da učestvuje na ručku — ponovo promrmlja Simonov. „E, sad bi trebalo raspaliti flašom u njih”, pomislio sam, dohvatio flašu, i… nalio sebi punu čašu. „…Ne, bolje da odsjedim do kraja!” mislio sam dalje; „jer vi biste se, gospodo, radovali kad bih ja otišao. Ni za šta na svijetu neću otići! U inat ću śeđeti i piti do kraja, da vam pokažem kako vam ne pridajem nikakvu važnost. Śeđeću i piti, jer ovo je krčma, a ja sam platio ulaznicu.

Śeđeću i piti zato što vas smatram za glupake, i to glupake kakvih svijet nije vidio… Śeđeću i piti… i pjevati, ako mi se prohtije; da, i pjevaću, zato što imam na to pravo… da pjevam… hm.” Ali, nijesam pjevao. Nastojao sam da nikoga od njih ne gledam; držao sam se nezavisno i nestrpljivo očekivao da oni prvi sa mnom progovore. Ali, na žalost, oni nijesu progovorili. A kako sam želio u tom trenutku da se pomirim s njima!

Otkuca osam sati i, najzad, devet. Oni pređoše od stola na divan. Zvjerkov se izvali na kanabetu i podiže jednu nogu na okrugao stočić. Tamo su prenijeli i vino. Zvjerkov ih je zaista častio sa tri boce. Mene, naravno, nije pozvao. Svi ga opkoliše na divanu. Slušali su ga skoro sa pijetetom. Viđelo se da su ga voljeli. „Zašto? Zašto?” mislio sam u sebi. Ponekad su padali u pijani zanos i ljubili se. Govorili su o Kavkazu, o tome šta je prava strast, o kartanju, o unosnim mjestima u službi, o tome koliko prihoda ima konjički oficir Podharževski, koga niko od njih nije lično poznavao, i radovali se što ima tako mnogo prihoda; o neobičnoj lijepoti i ljupkosti kneginje D., koju takođe nikad niko od njih nije vidio; najzad su zaključili da je Šekspir besmrtan. Ja sam se prezrivo smješkao i šetao drugom stranom sobe, baš naspram divana, pored zida, od stola do peći i natrag. Svim silama sam htio da pokažem da mogu i bez njih; međutim, namjerno sam lupao čizmama gazeći na potpeticama. Ali, sve je bilo zalud: oni nijesu uopšte obraćali pažnju na mene. Imao sam strpljenja da šetam tako ispred njih do jedanaest sati, sve na jednom istom mjestu, od stola do peći i natrag — od peći do stola. „Hoću da šetam, i niko mi ne može zabraniti.” Sluga koji je ulazio u sobu nekoliko puta se zaustavljao i gledao me. Od čestog okretanja vrćelo mi se u glavi; ponekad mi se činilo da sam u bunilu. Za ta tri sata triput sam se preznojio i osušio. Ponekad mi se s dubokim i otrovnim bolom zabadala u srce misao da će proći deset, dvadeset, pa i četrdeset godina, a ja ću se sa odvratnošću i poniženjem śećati ovih najgadnijih, najsmješnijih i najužasnijih trenutaka u cijelom mom životu. Nemoguće je bilo bezdušnije ponižavati sebe sama, i to dobrovoljno; ja sam to potpuno shvatao, pa ipak sam i dalje šetao od stola do peći i natrag. „O, kad biste samo znali za kakva sam ośećanja i misli sposoban i kako sam obrazovan!” mislio sam s vremena na vrijeme, obraćajući se u sebi svojim neprijateljima koji su śeđeli na divanu. Ali, moji dušmani su se tako ponašali kao da mene i nema u sobi. Samo jedanput su se obazreli prema meni, i to kad je Zvjerkov počeo govoriti o Šekspiru a ja se odjednom prezrivo grohotom nasmijao. Tako sam neprirodno i odvratno prsnuo u smijeh da su svi odjednom prekinuli razgovor i ćutke posmatrali minut-dva, ozbiljno i bez smijeha, kako ja šetam pored zida, od peći do stola, i kako ne obraćam na njih

nikakvu pažnju. Ali ništa se nije desilo: nijesu mi ništa kazali, a poslije dva minuta opet su me zaboravili. Otkuca jedanaest.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV