Zapisi iz podzemlja

Śutradan rano ujutro sam se probudio, skočio tako uzbuđen kao da sad odmah treba da idem, i da sve ima odmah da započne. Verovao sam da će se toga dana desiti, i to neočekivano, neki radikalni prelom u mom životu. Možda je to dolazilo od neumiješnosti, tek, cijelog života, pri svakom i najmanjem događaju, meni se činilo uvijek da sada ima da nastupi radikalni prelom u mom životu. Otišao sam, doduše, na svoju dužnost kao i obično, ali sam klisnuo kući dva sata ranije da se spremim. Mislio sam: „Glavno je da ne dođem prvi; inače će pomisliti: vidi kako se obradovao.” Ali, takvih glavnih stvari bilo je na hiljade, i one su me uzbuđivale do iznemoglosti. Lično sam još jedapput očistio čizme, e ih Apolon ni za šta na svijetu ne bi očistio dvaput dnevno, smatrajući da to nije red. Čistio sam ih, pošto sam prethodno ukrao četke iz predsoblja, da me on nekako ne opazi, e bi me prezirao. Zatim sam detaljno pregledao odijelo i vidio da je staro, izlizano i iznošeno. I suviše sam postao neuredan! Mundir je, doduše, bio još dosta uredan, ali nijesam mogao u njemu da idem na ručak. A što je najglavnije: na pantalonama, baš na koljenu, stoji ogromna žuta mrlja. Predośećao sam da će mi sama ta mrlja oduzeti devet desetina mog dostojanstva. Znao sam isto tako i to da je nisko tako misliti. „Ali, sad nije vrijeme za razmišljanja, sad nastupa stvarnost”, mislio sam i gubio hrabrost. Isto tako, odlično sam znao da sva ta fakta čudovišno uveličavam; ali šta da radim — nijesam više mogao da se savladam, već me je i groznica tresla. Sa očajanjem sam zamišljao kako će me sa visine i hladno dočekati onaj „podlac” Zvjerkov, sa kakvim će me tupim, neodoljivim prezirom gledati onaj glupi Trudoljubov; kako će se ona buba Ferfičkin odvratno i bezočno kikotati na moj račun, samo da bi se dodvorio Zvjerkovu; kako će Simonov sve to u sebi odlično razumjeti, i kako će me prezirati zbog niskosti moje sujete i malodušnosti, a, što je najglavnije, kako će sve to biti bijedno, nepoetično i banalno.

Razumije se, najbolje bi bilo ne ići. Ali, to je sasvim nemoguće: kad mene počne nešto da vuče, onda me želja obuzme i srce poleti. Ja bih se, naravno, kidao docnije cijelog žkvota: „A, ti si se uplašio, od stvarnosti se uplašio!” Naprotiv, strasno sam želio da dokažem cijeloj toj „bagri” da nijesam takva kukavica kao što izgledam. I ne samo to: u najjačem paroksizmu groznice kukavičluka sanjao sam da ih pobijedim, zanesem i naćeram da me zavole — makar samo „zbog uzvišenosti mojih misli i nesumnjive duhovitosti”. Oni će napustiti Zvjerkova; Zvjerkov će sedeti po strani, i ćutati, i stiđeti se, a ja ću ga zgaziti. Zatim, zatim ću se možda izmiriti, i ispićemo bratski na „ti”; ali najviše me je ljutilo i vrijeđalo to što sam tog istog časa tačno i sigurno znao da meni, u stvari, sve to ne treba, da uopšte ne želim ni da ih gazim, niti da ih pokoravam i očaravam, i da za cio rezultat, kad bih ga čak i postigao, ja lično ne bih dao ni prebijene pare. O, kako sam molio boga da taj dan prođe! Sa neizrecivom tugom prilazio sam prozoru, otvarao okno i zagledao se u sivu zavjesu mokrog snijega koji je padao u gustim pahuljicama…

Najzad, na mom rđavom zidnom satu prošišta pet. Zgrabio sam kaput i, trudeći se da ne pogledam u Apolona, koji je još jutros očekivao od mene platu, ali zbog gluposti svoje nije htio da zatraži — klisnuh pored njega na vrata, i kočijama, koje sam bio hotimično iznajmio za potonjih pola rublje, dovezoh se kao gospodin pred Hôtel de Paris.

IV

Još sinoć sam znao da ću doći prvi. Ali, nije bilo u pitanju samo to. Ne samo što nikog od njih nije bilo, već sam jedva i pronašao sobu. Sto još nije bio sasvim postavljen. Šta to ima da znači? Poslije mnogih raspitivalja doznao sam, najzad, od posluge da je ručak zakazan za šest, a ne za pet časova. To su mi potvrdili i u bifeu. Bilo me je sramota da se dalje raspitujem. Tek je bilo pet sati i dvadeset i pet minuta. Ako su promenili vrijeme, trebalo je obavezno da me izvijeste, zato i postoji pošta, a ne da me izlažu „sramoti” i pred samim sobom i… i ne bar pred poslugom. Śedoh; kelner poče da postavlja; u njegovom prisustvu ośetio sam se još više uvrijeđen. Oko šest sati, sem upaljenih lampi, unesoše još i sveće.

Kelneru nije ni na um palo da ih unese čim sam ja stigao.

U susjednoj sobi ručala su za posebnim stolovima nekakva dva mračna pośetioca, naizgled ljutiti i ćutljivi. U jednoj od udaljenih soba bilo je vrlo bučno, čak su vikali; čuo se grohotan smijeh velikog društva, zatim i nekakva odvratna vriska na francuskom: na ručku je bilo i dama. Jednom riječju, sve je bilo veoma odvratno. Rijetko sam još nekad preživljavao tako odvratne trenutke, i kad se oni u šest sati svi zajedno pojaviše, ja im se u prvom trenutku obradovah kao nekim oslobodiocima, te umalo što nijesam zaboravio da treba da izgledam uvrijeđen.

Zvjerkov je ušao prvi, očevidno prednjačeći. Svi su se smijali; ali kad mene opazi, Zvjerkov se isprsi, priđe mi ležerno, njišući se pomalo u struku kao da koketira, i pruži mi nežno ruku, ali ne baš umiljato, već s nekom obazrivom, skoro generalskom učtivošću, kao da se pružajući ruku čuvao od nečega. A ja sam: naprotiv, zamišljao da će se čim uđe zakikotati svojim ranijim smijehom, tankim i sa potcikivanjem, i da će od prvih riječi početi da zbija svoje neduhovite šale i dośetke. Za to sam se spremao još od sinoć; ali nikako nijesam očekivao ovaj pogled s visine iovu generalsku uglađenost. Smatrao je, znači, da je neizmerno viši od mene u svakom pogledu. Da je htio samo da me uvreijdi svojim generalskim držanjem, to još ne bi bilo ono najgore — mislio sam u sebi, — ja bih mu već nekako vratio istom mjerom. Ali, ako je stvarno, bez ikakve želje da me time vrijeđa, u njegovom ovnujskom tikvu zaśela misao da je neizmerno viši od mene i da može da se ophodi sa mnom jedino sa izvjesnom snishodljivošću — šta onda? Sama ta pretpostavka počela je da me guši.

— Sa čuđenjem sam doznao o vašoj želji da budete s nama na ovom ručku — poče on vrskajući, šapćući i razvlačeći riječi, što ranije nije činio.

— Mi se nekako uopšte nismo viđali. Vi nas izbjegavate. A ne bi trebalo. Mi nijesmo tako strašni kao što vam se to čini. E pa, u svakom slučaju, radujem se što ćemo obnoviti…

I on se nemarno okrenu da metne šešir na prozor.

— Čekate li odavno? — zapita Trudoljubov.

— Došao sam tačno u pet sata, kao što ste mi juče rekli — odgovorih glasno i sa ljutnjom koja je nagovještavala blisku eksploziju.

— Zar mu nijesi javio da smo promijenili vrijeme? — okrete se Trudoljubov Simonovu.

— Nijesam. Zaboravio sam — odgovori ovaj, ali bez ikakvog kajanja, i čak bez izvinjenja pođe da vidi šta je sa zakuskom.

— Dakle, vi ste ovđe već čitav sat! Oh, jadniče! — uzviknu podsmješljivo Zvjerkov, jer to je, po njegovim shvatanjima, zaista moralo biti nevjerovatno smiješno. A za njim se zakikota svojim podlim i zvonkim kao u pudlice glasom ona hulja Ferfičkin. I njemu se moj položaj učinio i suviše konfuzan i smiješan.

— To uopšte nije smiješno! — povikah ja Ferfičkinu, ljuteći se sve više. — Nijesam ja kriv, već drugi! Nijesu smatrali za potrebno da mi jave. To je, to je… prosto ružno.

— Ne samo ružno već i nešto drugo — progunđa Trudoljubov, naivno me uzimajući u zaštitu.

— Vi ste i suviše blagi. To je prosto neučtivost. Naravno, nije namjerna. I kako je to Simonov… Hm!

— Kad bi se sa mnom tako našalili, — primijeti Ferfičkin — ja bih…

— Pa zašto nijeste bar zahtjevali da vas nečim posluže — prekide Zvjerkov — ili da ste prosto zatražili ručak, ne čekajući nas.

— Priznaćete i sami da sam to mogao učiniti bez ičije dozvole — odbrusih ja. — Ako sam čekao, to znači…

— Śedajmo, gospodo — povika Simonov ulazeći u sobu. — Sve je gotovo. Za šampanjac odgovaram, odlično je rashlađen… Ta ja nijesam znao đe je vaš stan; kako sam mogao da vas tražim? — okrenu se on iznenada meni, ali opet nekako izbegavajući da me pogleda. Očigledno je imao nešto protiv mene. Znači, poslije sinoćnjeg susreta se predomislio. Svi śedoše. Sjedoh i ja. Sto je bio okrugao. S moje leve strane bio je Trudoljubov, a sa desne Simonov. Zvjerkov je śedio naspram mene, a Ferfičkin pored njega, između njega i Trudoljubova.

— A recite, vi radite… u sekretarijatu? — produži Zvjerkov da se interesuje za mene. Videći me zbunjenog, on je ozbiljno uobrazio da mene treba odobrovoljiti i takoreći ohrabriti.

„Šta je njemu, hoće valjda da ga gađam ovom flašom”, pomislih ja bijesan. Nenaviknut na sve to, ljutio sam se nevjerovatno brzo.

— U N-toj kancelariji — odgovorih odsječno, gledajući u tanjir.

— I… zar vam se to isplati? Re-cite, šta vas ja na-tjeralo da ostavite raniju službu.

— To me je na-ćeralo što sam htio da ostavim raniju službu — razvukoh ja još triput više, skoro ne vladajući sobom. Ferfičkin pršte u smijeh. Simonov me ironično odmjeri, a Trudoljubov prestade da jede i radoznalo poče da me posmatra. Zvjerkovu bi neprijatno, ali se pravio kao da nije primijetio moj ton.

— D-a-a, a kako vaša zarada?

— Kakva zarada?

— To jest, p-plata?

— A što vi mene ispitujete?

Doduše, odmah sam kazao koliku platu primam. Strašno sam crvenio.

— Sirotinjski — kaza Zvjerkov važnim tonom.

— Da, s takvom platom se ne može po restoranima ručavati! — bezobrazno dodade Ferfičkin.

— Po mom mišljenju, to je prosto bijedno — ozbiljno reče Trudoljubov.

— I kako ste samo omršavili, kako ste se promijenili… od onog doba… — dodade Zvjerkov, ali ne bez zlobe, i sa nekim bezočnim sažaljenjem, razgledajući i mene i moje odijelo.

— Ma nemojte ga više zbunjivati— kikoćući se uzviknu Ferfičkin.

— Poštovani gospodine, znajte da se ja uopšte ne zbunjujem, — planuh ja najzad — jeste li čuli? Ja ručam ovđe u kafe-restoranu, za svo je pare, za svoje. a ne za tuđe, to imajte na umu, m’sje Ferfičkin.

— Ka-ko! Pa ko ovđe ne ruča za svoje pare? Vi kao da… — nasrnu Ferfičkin, crven kao rak,

gledajući me ostrvljeno pravo u oči.

— Ta-ko — odgovorih ja ośećajući da sam daleko zabrazdio; — i mislim da bi bilo bolje da

pređemo na pametniji razgovor.

— Vi, izgleda, namjeravate da pokažete svoju pamet?

— Ne uznemirujte se, gospodo, zbog toga, to bi ovđe bilo potpuno suvišno.

— Ta šta ste se vi, gospodine moj, raskokodakali, a? Da nijeste već šenuli u tom vašem ljepartmanu?

— Dosta, gospodo, dosta! — povika zapovjednički Zvjerkov.

— Kako je to glupo! — progunđa Simonov.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV