Zapisi iz podzemlja

Reći ćete da je banalno i podlo iznositi sve to sad na pijacu, sad, poslije tolikih zanosa i suza koje sam sam priznao. Zašto da je podlo? Zar mislite, gospodo, da se ja stidim toga i da je sve to gluplje od bilo čega u vašem životu! Pored toga, vjerujte, ponešto i nije bilo baš tako rđavo smišljeno… Nije se baš sve odigravalo na jezeru Komo. Uostalom, vi ste u pravu: zaista je sve trivijalno i podlo. A najpodlije je to što sam počeo pred vama da se pravdam i još podlije što činim baš ovu primjedbu. Uostalom, dosta! Inače nikad kraja: biće sve jedno podlije od drugog…

Duže od tri mjeseca nijesam nikako mogao neprekidno da sanjam, i počeo bih da ośećam neodoljivu potrebu da se vratim u društvo. Zaroniti u društvo značilo je za mene otići u pośetu mom šefu kancelarije, Antonu Antoniču Sjetočkinu. To je bio moj jedini stalni poznanik u toku cijelog života; danas se i sam tome čudim. Ali, i k njemu sam odlazio samo onda kad bi nastupio određen period i moji snovi dostizali do takve sreće da mi je neizostavno bilo potrebno da se zagrlim sa svim ljudima i sa cjelim čovječanstvom; a za to je trebalo imati bar jednog živog čovjeka – čovjeka koji stvarno postoji. Do Antona Antoniča moglo se ići samo utorkom (njegov dan); prema tome, morao sam i potrebu da se zagrlim sa cijelim čovječanstvom podešavati uvijek prema utorku.

Taj Anton Antonič stanovao je kod Pet uglova, na četvrtom spratu, u četiri male sobice, sve jedna manja od druge, i izgledale su vrlo sirotinjski. Imao je u kući dvije kćeri i njihovu tetku, koja je uvijek služila čaj. Jedna kći je imala trinaest, a druga četrnaest godina, obje prćastih noseva, — one su me strašno zbunjivale zato što su stalno nešto šaputale i kikotale se.

Domaćin je obično śedio u kabinetu, na kožnom divanu, za stolom, sa nekim sijedim gostom, činovnikom iz našeg ili čak iz drugog nadleštva. Više od dva-tri gosta, i uvijek ista, nijesam vidio nikad. Razgovarali su o porezi, o raspravama u Senatu, o platama, o unapređenjima, o njegovom prevashodstvu, o načinu da se čovjek dopadne itd. Bio sam strpljiv da odsjedim kao budala po tri-četiri sata pored tih ljudi slušajući ih, dok sam nijesam smio ni umio ni o čemu da zapođenem razgovor s njima. Prosto bih zaglupavio, po nekoliko puta bih se preznojavao, nada mnom bi lebdjela paraliza; ali, to je bilo i dobro, i korisno. Kad bih se vratio kući, ja bih za neko vrijeme; odlagao želju da se zagrlim sa cijelim čovječanstvom.

Imao sam, doduše, još jednog poznanika, Simonova, svog bivšeg školskog druga. Imao sam mnogo školskih drugova u Petrogradu, ali nijesam s njima održavao prijateljstvo, čak sam prestao i da se pozdravljam s njima na ulici. Možda sam samo zato i prešao u drugo nadleštvo – da ne budem zajedno s njima, i da odjednom prekinem sa cijelim svojim mrskim đetinjstvom. Neka je prokleta i ta škola, to užasno doba robijanja! Jednom riječju, razišao sam se sa drugovima čim sam izišao na slobodu. Ostalo ih je dvojica-trojica sa kojima sam se pozdravljao pri susretu. Među njima je bio i Simonov, koji se u školi nije ničim odlikovao: bio je miran i staložen, ali ja sam u njemu opazio izvjesnu nezavisnost karaktera, i čak poštenje. Mislim čak da nije bio mnogo ograničen. Mi smo nekad imali svijetlih trenutaka, samo nijesu dugo trajali — nekako ih je odjednom izila magla i tama. Njemu su, izgleda, te uspomene padale teško, i čini mi se da se sve bojao da ne pređem na raniji ton. Naslućivao sam da sam mu odvratan, ali ipak sam ga pośećivao, jer nijesam bio još u to potpuno ubijeđen.

Eto tako, jednog četvrtka, kad nijesam mogao da podnesem svoju usamljenost, a znajući da su četvrtkom kod Antona Antoniča vrata zatvorena, śetio sam se Simonova. Penjući se na četvrti sprat do njega, mislio sam upravo o tome da sam tom gospodinu uvijek na teretu i da je bolje da ne idem. Ali kako je uvijek tako ispadalo da su me slična razmišljanja baš podsticala da zapadnem u dvosmislene situacije — ušao sam. Skoro je godina dana prošla od mog potonjeg viđenja sa Simonovim.

III

Kod njega sam zatekao još dvojicu svojih školskih drugova. Raspravljali su, očigledno, o vrlo važnoj stvari. Na moj dolazak nijedan od njih nije obratio skoro nikakvu pažnju, što je bilo dosta čudno, jer se nijesam viđao s njima godinama. Očigledno su me smatrali za običnu muvu. Tako me nijesu tretirali ni u školi, mada su me tamo svi mrzjeli. Ja sam, naravno, shvatio da su me morali sada prezirati zbog neuspeha u službi, a i zato što sam se i suviše zapustio, nosio pohabano odijelo, i još drugo — što je sve u njihovim očima značilo neki dokaz moje nesposobnosti i sićušnog značaja. Ali ipak, nijesam očekivao takvo prezrenje. Simonov se čak začudio mom dolasku. On se i ranije uvijek nekako čudio mom dolasku. Sve me je to zbunilo i zaprepastilo; sio sam dosta tužan i počeo da slušam o čemu raspravljaju.

Vodio se ozbiljan i čak vatren razgovor o oproštajnom ručku koji su ova gospoda  šćela śutra zajedno da prirede svom drugu Zvjerkovu, oficiru, koji je odlazio nekud u provinciju. M’sje Zvjerkov bio je u toku cijelog školovanja i moj školski drug. Naročito sam ga počeo mrźeti u višim razredima. U nižim razredima bio je samo ljepuškast, nestašan đetić, koga su svi voljeli. Ja sam ga, doduše, mrzio već i u nižim razredima, i upravo zato što je bio lijep i nestašan. Uvijek je slabo učio — i što dalje, sve gore, — međutim, dobro je svršio školu zato što je imao vezu. U toku posljednje godine u našoj školi dobio je u nasljedstvo dvjesta duša, a kako smo svi mi bili sirotinja, on poče pred nama da se razmeće. Bio je to do krajnosti banalan tip, ali ipak dobar dečko, čak i tada kad se razmetao.

Međutim, bez obzira na fantastične i frazerske forme u kojima smo mi tada zamišljali čast i ponos, svi naši, liše manjeg broja njih, ulagivali su se Zvjerkovu, i utoliko više ukoliko se on više razmetao. I nijesu mu se ulagivali zbog neke koristi, već zato što je bio čovjek koga je priroda obasula svojim darovima. Pored toga, među nama je bilo uobičajeno da Zvjerkova smatramo kao specijalistu u oblasti vještine i lijepih manira. Ovo potonje me je naročito ljutilo. Mrzio sam prodoran zvuk njegovog samouvjerenog glasa, obožavanje svojih vlastitih duhovitosti, koje su ispadale vrlo glupe, mada je imao oštar jezik; mrzio sam njegovo lijepo ali priglupo lice (za koje bih, međutim, vrlo rado promijenio svoje pametno) i nonšalantne oficirske manire ljudi četrdesetih godina. Mrzio sam ono što je pričao o svojim budućim uspjesima kod žena (nije se usuđivao da počne sa ženama dok još nema oficirske epolete, i nestrpljivo ih je očekivao) i o tome kako će svakog trenutka izlaziti na dvoboj. Śećam se kako sam se, uvijek ćutljiv, neočekivano posvađao sa Zvjerkovim kad je jednom, u slobodno vrijeme, pričajući sa drugovima o jagodama i razigran kao malo štene na suncu, odjednom izjavio da nijednu mladu seljanku u svom selu neće ostaviti na miru, da je to — droit de seigneur), a seljake će, ako se usude da se bune, sve odreda išibati i svima, tim bradatim gadovima, odrediti dvostruki namet.

Naši prostaci su aplaudirali Zvjerkovu — a ja se posvađah s njim, samo ne iz žalosti prema đevojkama i njihovim očevima, već zato što su toliko pljeskali takvom insektu. Pobijedio sam tada. Međutim, iako je bio glup, Zvjerkov je bio veseo i drzak, i zato je umio sve da okrene na smijeh, tako da ja ipak nijesam sasvim izašao kao pobjednik: smijeh je bio njegov dio pobjede. On me je kasnije nekoliko puta pobjeđivao, ali bez zlobe, nekako u šali, uzgred, i sa smijehom. Ja sam na to zlobno i prezrivo ćutao i nijesam mu odgovarao.

Po završetku školovanja pokušao je da mi se približi — nijesam se mnogo protivio zato što mi je to laskalo; ali ubrzo smo se razišli, što je i bilo sasvim prirodno. Zatim sam čuo o njegovim vojno-poručničkim uspjesima, o tome kako lumpuje. Zatim se proniješe vesti kako napreduje u službi. Više me nije pozdravljao na ulici i ja sam naslutio da se boji kompromitovanja ako se bude pozdravljao sa tako beznačajnom ličnošću kao što sam ja. Jedanput sam ga vidio i u pozorištu, na trećem balkonu, već sa akselbandima. Ulagivao se i udvarao šćerima jednog veoma starog generala. Za neke tri godine Zvjerkov je mnogo popustio, mada je bio još dosta lijep i okretan. Nekako je podnaduo i počeo da se goji. Viđelo se da će se do tridesete potpuno opustiti…

Eto, tome Zvjerkovu, koji je odlazio na novu dužnost, drugovi su šćeli da prirede ručak. Oni su stalno, u toku sve tri godine, održavali veze s njim, iako se, to tvrdo vjerujem, nijesu smatrali njemu ravni.

Od dva Simonovljeva gosta prvi se zvao Ferfičkin, ruski Nemac — čovjek malog rasta, budala sa majmunskim licem koji je zasmijavao ove, moj najljući neprijatelj još iz nižih razreda — podao, drzak, hvalisavac, koji je izigravao veoma ośetljivu samouvjerenost, mada je, naravno, u duši bio kukavica. Ferfičkin je bio jedan od Zvjerkovljevih obožavalaca koji su se smišljeno udvarali Zvjerkovu i često uzajmljivali od njega novac. Drugi gost, Trudoljubov, bio je sasvim običan vojnički tip, visok, hladnog izraza lica, dosta pošten čovjek, ali koji se klanjao pred svakim uspjehom i bio sposoban da raspravlja samo o unapređenjima. Bio je Zvjerkovu neki dalji rođak, i to mu je (glupo je reći, ali je tako) davalo izvestan značaj među nama. Mene je on stalno nipodaštavao, ali je ipak bio podnošljiv, mada se nije ponašao sasvim učtivo.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2889

Objavio dana Nov 21 2014. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV