Portret pisca u mladosti

Roman „Budva, bagra i blud“ je, kako nezgrapni naslov i nagovještava, roman u bludu i bagri unutar jednog grada koji najbolje odslikava kako je naše društvo duboko u blato zalutalo. Nažalost, prvo u oči pada nedorečenost i „pisanje na brzu ruku“. Ne postoji cjelovite radnja već samo iscjepkana koja predstavlja skupinu bizarnih životnih priča koje jedno društvo zaboravi kroz nekoliko dana. Ali najinteresantnije od svega je podudaranje nekih likova iz romana sa junacima serije „Budva na pjenu od mora“. Razlog zašto pominjem tu seriju je što po besadržajnosti i trivijalnosti strašno nalikuju jedno drugom. Ovo je tip romana koji se uklapa možda samo u priču jednog društva. Jedini izuzetak je glavni lik, Andrija Simonović, za kojim trče sve žene, koji uvijek ispada najpametniji (iako je banalizovan ovaj termin), koji uvijek ima neku foru i najbolje zna svaki jezik. To vrijeđa inteligenciju pismenog čovjeka.

Koja je funkcija romana ako vi napravite fabulu koja je za neki akcioni film ili petparačku priču u kojoj ništa nije razlučeno? Koja je funkcija lika pripovjedača koji je sam sebi na prvom mjestu? Sebičnost i samoljublje je zanimljiva tema i to treba na pravi način da se prikaže, ovo nije pravi način. Očigledno, pisac je stravično pristrasan u građenju svojih junaka, nema nimalo nekog osjećenja za, kako da kažem, kolektivni lik književnog djela. Pisac mora da ima sluha za to, makar govorio i o izolovanim sebičnjacima.

Đuro još reče da piše o malim ljudima. Ja u ovom romanu jesam nešto malo vidio ali to nisu ljudi. Ne znam šta su. Malom čovjeku treba da se oda poštovanje. Ne treba da se unižava ponavljajući kako je on mali čovjek. I veliki čovjek, ma šta to tačno značilo, ima u sebi nešto malo. Mali čovjek se vidi u sreći koju neko doživljava u maleckim zadovoljstvima. Ovo je za svakog neizbježno; ali ovo ne treba da bude jedini oblik zadovoljstva.

Đurovi ljudi su sitni ljudi. Sitni i jeftini ljudi. Nije mala problematika karakterističnog i prosječnog junaka. Pisac ni u kom smislu nije savladao ovaj problem.

Moram da pomenem stilske i jezičke greške koje je Đuro pravio. Kako može neko ko pravi tolike stilske i jezičke propuste sebe da smatra piscem? Čak piscem koji je mjerodavan, i čiji stav mora da bude prihvaćen kao nešto neprikosnoveno? Ne samo to, on se bavi i jezičkim pitanjem, smatrajući da više slenga treba da bude prihvaćeno kao standardni jezik. Normalno, čovjek treba da govori svojim jezikom, ali, svako treba u pravoj mjeri da upozna jezik svojeg naroda i savlada ga, a ne da izmišlja neke nove riječi i forisira neku nategnutu prozu. Ovđe nisam mislio samo na njega.

Kako smo svi saznali, napisao je novi roman pa, evo, da postavim otvoreno pitanje: da li će poreći moje tvrdnje Crnogorskim romanom?

Omagi Đuta