Poezija Ivana Krkeljića
STUB TIŠINE
Uz krvavi prag samoće
uz zablude, do istine
kao stablo gorostasno
razvio se stub tišine
Kao snoplje pokošeno
praskozorjem modrih duga
od svega što nazvah srećom
ukleta se sjenka ruga
Kako sreću prepoznati
uskliknuti sreća to je
kad se sve što nazvah srećom
razlio u tamne boje
Znam da krišom, najmilije
kad sjećanja nadolaze
još poželiš, kad nekad
da se naše ruke maze
Al šta vredi, među nama
horizontom zle pučine
okrvavljen, do vječnosti
razvio se, stub tišine
BEZ NASLOVA
Zvao sam te otkrovenjem sreće
Sjajnom dugom ponajljepših boja
Pjesmom koja presahnuti neće
Čežnjo vječna i ljubavi moja
Šaputah ti, najmilije moje
Da do tebe mnogo mi je stalo
Uuklesah te u stihove svoje
Refrenima, Sunce moje malo
Kad se sjetan osvrnem za sobom
I prelistam vrijeme prohujalo
Često snove orosim sa tobom
Što je srećo od sveg preostalo
Još me tugom hladna jutra bude
I vjetrovi koji dušu lome
Dok susrećem nepoznate ljude
Skrivene u pogledu tvome
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2821
Objavio