Gvozdo u dekadentnom slikarstvu

nikolaPiše: Bratislav Bato MEDOJEVIĆ

 

 

Kad je prezentacija savremene cnogorske umjetnosti u pitanju, jasan sistematski preglednajlakše je približiti  publici kroz komparativnu prizmu vremenskih dešavanja. Njena dosta zakašnjela pojava kod nas koja je nastala u jeku procvata moderne umjetnosti, bljesnula je odjednom, najavivši  svoju veliku snagu i značajan kvalitet. Njeni prvi misionari bili su: Poček, kasnije Milunović i Lubarda, koji su studirali u važnim evropskim kulturnim centrima, đe su se tokom studija povezivali sa kolegama iz raznih dijelova Evrope, priređivali izložbe i dokazivali svoj talenat na grupnim izložbama širom svijeta. Na nekima od njih Milunović je imao čast da predstavlja i Francusku, a Lubarda dobijao najveća svjetska priznanja. Najveću slavu crnogorska likovna umjetnost je imala upravo tada, u vrijeme dva njena najizrazitija predstavnika: Milunovića i Lubarde, (bez kojih je nezamisliva crnogorska moderna umjetnost) a kojima se kasnije pridružio i Dado.

Tek poslije rata, u osiromašenoj Crnoj Gori dolazi do kulturnog preporoda, kada se stvaraju uslovi za razvoj umjetnosti. U Herceg Novom niče Srednja umjetnička škola, dok se širom zemlje osnivaju muzeji i galerije, što dovodi do toga da mnogi Crnogorci počinju da se bave likovnom umjetnošću, stasavaju nove generacije talentovanih umjetnika koji nastavljaju da šire duhovne vrijednosti i vidike rodne grude. Ipak, kao što je bila raznorodna u mnogim likovnim pravcima, tako je i njen kvalitet bio promjenjiv pa se u Crnoj Gori počinju rađati i dekadencije, kao surogati likovne umjetnosti. One same po sebi ne predstavljaju problem u duhovnom biću naroda. Tezgarenja sa  kičem ima svuđe, odavde do Njujorka. Problem leži u tome đe je lokacija: na „ulici“ ili državnim institucijama;  ko ga podržava? Ako to radi vlast iz kruga svojih institucija, tek tada postaje prijetnja za kulturni život društva. Tada kič ne čine samo djela, već on ostavlja dublji trag u društvu, jer sa sobom nosi i uspostavlja štetna, kriminogena pravila ponašanja koja remete i nipodaštavaju cio vrijednosni sistem, kao kakva dugotrajno organizovana hajdučija usred pravnog sistema, koja tiho, u tajnosti, ruši sve pred sobom, poslije koje izrasta samo korov, kao poslije nevremena. Tada i svaka kritičnost postaje bespotrebna.

Tako je, kod nas, došlo da komercijalne izložbe finansira država i opština, (koje zdušno podržavaju državni mediji,) kao niđe u svijetu, (đe takvi autori  zakupljuju prostor,  izradu kataloga, i enormnim sumama plaćaju kritičareve hvalospjeve), dok nepregledna kolona mladih stvaralaca čeka u redu, a da ih niko ne pita imaju li čime i da se prehrane, jer bezskrupulozne tezgaroše ne interesuju tuđa đeca, već samo svoja. I dok se putem veza kičeri i plagijatori šepure od izložbe do izložbe, zatvarajući svaku mogućnost drugima da pokažu svoj kvalitet, koji je velika korist i za društvo, stavlja im se do znanja da treba i oni da se prepuste piljarenju, kao vidu „kulture“. Sve više je kiča i plagijata koji svakodnevno šire svoje granice, dok kvalitet pada na zanemarljv nivo, o čemu govore i muzeji sa svojim novijim  eksponentima, skrivenim od javnosti, od kojih su mnogi ispod svih realnih standarda, a ne da se ne može govoriti o muzeološkim vrijednostima. Jedan od najizrazitijih predstavnika tih surogata je i bivši profesor crtanja: Nikola Gvozdenović Gvozdo. Mada svoje slikarstvo ne započinje u tom duhu, on ga  komercijalizuje i svodi na pučku dopadljivost, sa ionako slabašnim slikarskim izrazom. Pravilo, da rutinski rad predstavlja kraj svakoj profesiji se kod Nikole potvrdio veoma davno.Takav se predstavio i ovom izložbom u Modernoj galeriji u Podgorici koja je otvorena 4. septembra i trajaće dvadesetak dana. Gledano po ovogodišnjoj izlagačkoj djelatnosti ove opštinske ustanove, ona je postala dio „srpskog kulturnog ljeta“ Na ovoj se izložbi Nikola uspio i porugati svojim bivšim kolegama, izlažući i jedan rad, pod nazivom Koze Draga Đurovića. Na radu se nalazi jarac u društvu koza. Autor je jarca iscrtao tako da njegov melanholičan pogled treba posmatrača da asocira na pokojnog Draga.

Odavno preminuli Drago Đurović je poznati crnogorski vajar i, za razliku od Nikole, ponašao se kao da je vaspitavan na engleskom dvoru. Bio je najveći gospodin od svih ovdašnjih umjetnika, za kojeg niko nikada ne bi mogao ni pomisliti da je nekad imao priliku da čuva koze, ili da kaže nešto loše o njemu. Naravno, autor aludira na nešto drugo. Gvozdova rogata živina: koze i jarci postavljeni su visoko, na pijedestalima planinskih vrhova,  predstavljaju porugu na stvaralaštvo i motive Draga Đurovića, kome su glavni motivi stvaralačkog rada bile figure žena, ali i boraca NOB-a. Uradio je u Crnoj Gori najmonumentalnije poslijeratne spomenike borcima palim u borbi protiv fašizma: na Gorici i u Pljevljima. Ova Gvozdova slika je i parodija, koja je slikana po uzoru na izuzetno vrijedno djelo Bata Pravilovića  Lovćenski bataljon, koja se nalazi u Narodnom muzeju Cetinja,  ali na likovno banalan, njemu svojstven način. Đurović i Pravilović su bili izuzetni ljudi i umjetnici koji su napravili djela neprolaznih vrijednosti. Odkud, uopšte, Gvozdu tolika „intelektualna“ hrabrost da poslije tolikih godina „polemiše“ sa njima? Nekad je pred  Dragovim očima, kao pred rentgenom, djelovao drugačije. Nikola je dugo gospodario crnogorskim likovnim  prostorom da je postao i sam portret jednog vremena. Kao iskusni praktičar, uvijek  je umio da sve učini korisnim – te su jedni zbog njegove „politike“ napuštali svoju zemlju, a drugi uživali njegovu naklonost. K+ao osobi kojoj je faktički bilo dozvoljeno da vedri i oblaći u jednom malom likovnom kulturnim prostoru, đe i male greške nose velike posledice,  Nikola zaslužuje posebnu pažnju i analizu. U njegovom slučaju ona ne mora biti dubinska, jer je i na površini jasno vidljivo dosta toga bitnog za širu javnost, a da bi se neki fenomen jasno ispitao, treba razjasniti mnoga polazišta.Neznanje i prećutkivanje ne vode ničemu. Nikola je dosljedan samo u svom naumu, jer dosljednost nije živjeti u gradu i slikati ambijent sela. Daleko je to od svakog kodeksa naivca.

Njegovu pažnju u slikarstvu zaokupljaju nekoliko stilizovanih mnestičkih motiva koji se uvijek ponavljaju – koje ne produbljuje, niti likovno oplemenjava, već maniristički šablonizira i rutinski, manuelno obrađuje:  odjeću, krš, kuće. U nekim pojedinostima je uočljivo da ima i pomagače u tome. Od svega što je predstavio na ovoj izložbi ne može se primijetiti da je išta značajno promijenio u zadnjih nekoliko decenija, osim boje lajsni kojima su slike opremljene. (Nekad su bile u crno-bijeloj varijanti, a sada u cinober-crnoj.) To znači da je sve te silne godine potrošio na stvaranje kvantiteta a ne podizanja kvaliteta svojih djela, što je rijetkost ravna fenomenu, jer bi, po prirodi stvari, iskustvo trebalo da donosi i kvalitet, ukoliko se ne radi o komercijalizaciji i običnom fabrikovanju djela. On sa svojim  motivima i  scenskim priborom  manipuliše u beskonačnom broju ponavljanja i kombinatorici. A ono što vremenom postaje i nepristojno je diletantizam sa kojim se ponavlja,bez ikakvog napredka u likovnosti. Kao opravdanje za veliki opus serijala slika, ne krije svoju opsesiju prema rodnom kraju prilikom svake prezentacije. On je zapravo uporno naglašava, kao da se ne nalazi na pragu od kuće, već kao da prognan i stvara daleko od rodnog kraja, takvih šupljih priča je prikupio i u katalogu ove izložbe. Dakle, da zaključimo. Siromaštvom prognan iz „raja“ svog djetinjstva, koje mu je selo pružalo, Nikola se predstavlja da je  u vječitom pokušaju da mu se vrati, iako ga ništa ne sprečava da to i uradi –  a to je ono najbitnije što plijeni njegove slušaoce. On je autentičan u tome, na šta mu jedino mogu pozaviđeti plagijatori. Patetika se serijski očitava u svakoj usiljenoj jednoličnosti njegovih radova, čije je motive uvijek težio idealizovati kao naivac, ali i dramatizovati sa težačkim životom njegovih sugrađana.

Njen vrhunac se nalazi upravo u praznoj kolijevci na nekoj poljani, ili vinutoj u nebo, koju je naslikao (štancovao) u nebrojano primjera. Tako da ona krije i ljudsku dramu teškog seoskog života u idiličnoj atmosferi pejzažnog ambijenta u kome se sve odigrava. Kao kod svih naivaca, najčešći njegovi motivi su vezani za ambijent i klimu – odnosno, krajolike rodnog sela i šire, ispunjenih kamenim kućama, beživotnim, kao kakvim spomenicima i stadima koza. Motive partikularno ispunjava i drugim seoskim življem, ali nikad na okupu na jednoj slici, kao što to rade pravi zaljubljenici i nostalgičari. Nema ni raznolikih seoskih sezonskih poslova: na njivi, vinogradu, vršidbi žita, pranju rublja, veselju. Koze nemaju ni pastira. Seljani najčešće usamljeno śede i mudruju na kamen-studencu ili nose drva, sami ili u nekom desantu, kolektivno. Ovo je jadno i za loš strip. Nema mladosti, poleta, nema drugih domaćih životinja osim koza. Tek docnije u svojim radovima unosi i kokoške, a ponekad i psa/vuka. Najupečatljiviji su seljani, u akciji frontalno okrenuti posmatraču, opterećeni bremenima drva, koji, ustvari, predstavljaju razne verzije antičkog Moskoforosa (Nosač teleta), iz arhajskog perioda. Ovoj činjenici ide u prilog i to, što ga je u prošlosti, na nekim svojim platnima doslovno prenosio. Ti težaci pod teškim bremenom lebde, a ponekad, poput neke padobranske desantne jedinice  padaju sa neba.Naivno islikane pejzaže uvijek krase kamena „ognjišta“, u nizovima, poput onih iz Godinja u Crmnici, odnosno svima poznatog Svetog Stefana, kao kakva urbana ostrva u nepreglednom moru krša i izmaglice u pozadini glavnih aktera težačkog života. I u toj suprotnosti je njegova srž drame u kojoj pokazuje i svoju eklektičnost, jer sve lebdi, poput figura na nekim platnima u nadrealnoj naivi Šagala. Za razliku od Šagala, kod Gvozda je monumentalno i okamenjeno. Kod njega nema ni sjenki, osim odraza na površini vode, koji nije dio jedne slike, već izvrće drugu istog formata i postavlja je uz prvu, kao diptih. Figure, iako realne,  nemaju volumena, već su samo crtež ispunjen teksturom, što je tipično dekorativan izraz. (Njina linijska, maniristička vijugavos se može tumačiti i kao loše shvaćena transcedentnost Munkovih djela.)

1 2

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2798

Objavio dana Sep 9 2014. u kategoriji Likovna kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV