V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Vuk:

– Radi se o zabuni jer traže carstvo onamo đe ga nema, pošto se ono, od vajkada, nalazi u jednoj višoj dimenziji stvarnosti. Evo pogledaj kroz ovaj šalter i vidjećeš sveprisutni arhetipski aspekt – „carice“ – koja neprolazno vlada našim životima, budno nas nadzirući iza svakog šaltera… U stvari, šalteri i nijesu ništa drugo do svevideće oči bilo kojega „carstva“.

Miraš:

– E, Vuče, evo sad i ti poče istu priču ka ovi matuf od Miloja..!?

Vuk:

– Mirašu, čemu se, jadan, čudiš..? Evo priđi bilo kojem šalteru i obrati pažnju kojim pogledom će te dočekati bilo koja od tijeh ženetina. Rijetke su one što te neće ošinuti namrgođenim pogledom ka da si doša tražit, ništa manje no – pičke…

Miraš:

– Auuu, narode, kakve su ovo nauke, kumim ve Bogom…!? O čemu god ih pitaš, oni ti sve svedu na jedno te isto…

Vuk:

– Pa ne vele, zalud, Francuzi: „Cherchez la femme!“, što mu izide na isto. Kad god se nešto ne može riješiti na uobičajeni način, oni vele: „Potraži ženu!“. A i sam znaš što mladi momci, zadivljeno kažu, kad neka od zgodnih cura prođe kroz njihov vidokrug. Pristojniji od njih, uzdahnuto promrmljaju, onako za sebe: „Za Boga miloga, ko li jebe ovo divno čeljade!!!“ Shvati ti to kako gođ

´oćeš, ma ovo što ti rekoh zaisto jeste najpošteniji izraz onog pravog mladalačkog osjećaja pri susretu sa neodoljivom ženskom ljepotom. Pjesnik veli; ljepota je ono što ti uzima dah…

(Odjednom, kroz vrata sa šalterom u kafanu ulijeće razjarena prodavačica biljeta…)

Julka:

– A što ti to, kosmurava, glibava i pljana fukaro, ovudijen kupiš govna o nama koje pošteno i savjesno radimo svoj posa´.., a ne ka´ ti i ovi matuf te visite po kafana i zadijevate narod. Ako ti treba žena, traži je neĎe drugo, no kakav si nije nikakvo čudo e je ne mo´š nać´… No da što valjate, bili biste tamo đe su danas svi pravi ljudi, rodoljubi i junaci…

(pošto ih, obojicu, ošinu svojim “bojevim” pogledom, prezrivo odgega do vrata sa šalterom koja za sobom tresnu tako da kafanom odjeknu poput kakvog opštenarodnog – šamara…)

Vuk:

– Uuuu, Miloje viĎe li ovo…? (tiše) Kakva aždaja sunce ti…

Miloje:

– Jes vala… A kako umije da te ošine onijem, modrom bojom podvučenim, „bojevim“ pogledom, a?

Vuk:

– Velim ti ja, moj Miloje, sve je to čista „mitologija“.

Miloje:

– Kako to misliš, Vučino…!?

Vuk:

– A, zaboga znaš… Učio si, dati, u školi; mitove i mitologiju..!? Naprimjer ono o Kentaurima… Pola konj – pola čoek i ostale rabote koje se podrazumijevaju…

Miloje:

– Ako znam na što misliš, znava me jad…!?

Vuk:

– Ma, na svu onu mitologiju koju su nam uvaljivali umjesto istorije… Onu što su, da je bilo poštenja, trebali predavati uz gusle; o Marku, Janku, Starom Vujadinu, Malome Radojici, devetorici Jugovića i ostaloj vlasteli Carstva Nebeskoga…

Miloje:

– Aaaa, to misliš. E, pametni ljudi… Znaju oni da đeca više vole bajke od tamo nekakve hronike ko koga – tada i tada; ubi, prevari, zajeba…

Vuk:

– Ti Miloje znaš što je to arhetip – praslika… E kad te slike utučeš narodu u glavu onda mu doĎe normalno da ga na granici dočekuje Stari Vujadin a što on propusti dočekuje Mali Radojica, po drumovima presrijeće Marko Kraljević kome treba para za rujno vino… A ne znam jesu li i meni uvaljivali posebnu priču, teke ja, kad vidim ove šalterske „carice“ i njima slične, ostajem u nepokolebljivom uvjerenju da njih mogu jebati, jedino – neznani junaci!

Miloje:

– A dobro, Vuče, kako to da ovi partizanski primjeri odjednom izblijeđeše…? Evo ka da ih nikad nije ni bilo.

Vuk:

– E, kako… Sjeti se onih poratnih dana nakon Rezolucije i pojave onih američkih kaubojskih filmova; Oklahoma Kid, Draga Moja Klementina i ostalih… Čim smo odgledali te filmove i poistovjetili sa junacima iz tih filmova, oni naši junaci iz NOB-e nam se učinješe pravim seljačinama u odnosu na njih. Konačno i u svjetskoj literaturi, baš oni junaci koji nikad nijesu postojali; Don Kihot, Šerlok Holms ili vojnik Švejk, u sjećanju naroda ostaju kao da su stvarne ličnosti.

(u kafanu ulazi krupan i zgodan momak sa maslinasto zelenim rancem preko ramena, prilazi šalteru, kupuje bilet i zamišljeno sijeda za slobodan sto.)

Vuk:

– Aaa, Zoki, crni sine a đe si to krenuo, jadan?

Zoki:

– U rat… Ali ne vidiš da sam se u velje breme uprtio.

Vuk:

– A jesu li te to mobilisali ili kako..?

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2539

Objavio dana tra 11 2014. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN