NE MOŽEŠ VOLJETI ONO ŠTO NE POZNAJEŠ

Bosiljka Kankaraš

monodrama

       145948   Sačuvala sam tonski zapis kad sam, tog značajnog dana pričala sa mojom drugaricom, iz studenskih dana, Milenom. Razgovor je bio preko skajpa.

 

– Znaš li da je naški kurac od grčke riječi kuros, u prevodu, mermerna statua nagih mladića. Najviše ih je bilo u šestom vijeku prije nove ere. Pogledaj molim te kroz prozor: kurac u erekciji. Samo se ne zna koliko je puta stvarni kurac uveličan. I svi napeto očekujemo da sveta vodiva štrcne po nama. I on je napet i samo što nije gotovo.

Milena se glasno smijala: – Stvarno si svoja… On dominira priobalnim područjem našeg divnog grada. Vidi se da je gradski Hamurabi napravio spomenik u svom stilu.

– E pa draga moja, vavilonski Hamurabi,  nije sebe smatrao Bogom, za razliku od prethodnih vladara svoga vremena i vladara našeg vremena. Ej, bre, Hamurabi je došao na vlast 1792. godine prije nove ere. U to vrijeme uveo je zakon…

– Znaš li, nastavila je Milena, da su žene po tom zakonu dobile prava, da je sirotinja zaštićena a oni koji su kršili zakone surovo kažnjavani. I sve se to dešavalo prije 3700 godina.

Ja:- Sjećaš  li se s kakvim divljenjem smo,  mi, studenti,  gledali zigurati. A viđi Podgoričani  umjesto stepenastih piramida, skoro četiri milenijuma kasnije dobijaju kuros-kurac

– Nećemo ga prevoditi, smijala se Milena i nastavila:

– Poražava činjenica da je na mjesto nekadašnje civilizacije Mesopotamije danas Irak.

– I da današnji Amerikanci, nekadašnji proćerani kriminalci iz Evrope, tamo ratuju. Malo ljudi zna da su Amerikanci mlada nacija. Amerikanaca nije bilo dok su naši preci pravili istoriju koju njihovi potomci danas prodavaju, svakoj sorti. Tek im je 1783. priznata nezavisnost i oni su danas glavni. Sve svoje kriminalce punih 150 godina Englezi su ćerali u Ameriku.

– Moraćeš gostovati kod mene da ispričaš đacima šta se dešavalo u Evropi od kraja XV vijeka.Možeš li danas? Ja imam časove danas poslije podne,od tri. Taman dođi da i meni osvježiš pamćenje.

(Jasna govori gledaocima)

 

Onda sam došla  po Mileninoj želji, malo prije tri sata. Sačekala me je ispred škole. Dok smo se popele do zbornice i dok je Milena donijela kafu i mi je popile polako, zvono je oglasilo početak časa.

 

 

Englezi su izvozili ljude i trgovali robljem

 

Ja sam,naravno, jednostavno, razumljivo, pričala o Amerikancima, mladoj naciji, i domorocima – starim narodima Amerike.

Prvo sam im nešto rekla o Evropljanima, za kojima luduje naša vlast. ’’Mnogo prije nas Evropljani su trgovali ljudima. Evropljani su u Ameriku počeli da dolaze u 16-om vijeku. Tamo su živjeli milioni ljudi koje mi danas nazivamo američki domoroci ili američki Indijanci. Već sam vam pričala o najstarijim narodima koji su na područje kontinenta Amerike došli prije mnogo hiljada godina. Kad su došli Evropljani, na primjer u Sjevernu Ameriku u 16-om vijeku tamo je živjelo više od trista različitih plemena. A u Južnoj Americi, u oblasti Anda, neke civilizacije su doživljavale procvat baš u vrijeme dolaska Evropljana, budućih Amerikanaca. Evo recimo carstvo Inka. Oni su bili izvanredni graditelji. Izgradili su mrežu puteva koji su povezivali njihovo planinsko carstvo.Pravili su nevjerovatne viseće mostove. Šta su im uradili Evropljani? Zatečeno stanovništvo uništavali su na razne načine. Sem toga, što su uništavali stanovništvo Amerike, Evropljani su sređivali i afričko stanovništvo. U 15, 16. i 17. vijeku zarobljene Afrikance odvozili su brodovima preko Atlantskog okeana da rade na plantažama Sjeverne i Južne Amerike. Bila su to vremena stravične trgovine robljem. Tada su naši Crnogorci ratovali s Turcima.

Od 1601. do 1750. Sjeverna Amerika je bila engleska kolonija. Godine 1775. Džordž Vašington je napravio zajedničku vojsku i zbacio britansku vlast 1776. Sedam godina kasnije 1783. dobili su nezavisnost. Englezi su u tu svoju koloniju izvozili ljude koji joj nijesu valjali. Sem toga Englezi su trgovali robovima iz Afrike. To je bio najunosniji posao, za Engleze. Otkud Englezi u Americi? Krajem XV i u XVI vijeku evropski moreplovci traže put do Indije. Kristofer Kolumbo stiže na Bahamska ostrva misleći da je došao na azijsko tlo. Fernando Magelan oko 1520. godine preko Tihog okeana stiže do Filipinskih ostrva. Engleski moreplovac Fransis Drejk oko 1580. po drugi put obilazi svijet. Plaća ga njegov kralj. Na zapadu je stigao do zapadne Amerike, a na istoku do Arhangelska u Sibiru. Turci su tada bili gospodari u jugoistočnoj Evropi i srednjem istoku. Sulejman Veličanstveni bio je vladar turski od 1520. do 1566. Mletačka republika, danas dio Italije, imala je u XVI vijeku skoro dva miliona stanovnika. Njen glavni grad Venecija 167000 . Tu državu uništio je francuski car Napoleon, 1797. godine. U XVI vijeku u Veneciji je renesansno slikarstvo bilo na vrhuncu: Ticijan, Đorđone, Tintoreto, Veroneze, svi učenici Đovani Belinija. U umjetnosti nastaje novi pravac koji se zove barok. U muzici nastaje novi oblik: opera. U Veneciji je stvorena prva operska kuća 1637. a mi je još u Crnoj Gori nemamo.’’

Pričala sam, srednjoškolcima, o venecijanskom staklu murano. ’’To je naziv jednog ostrva u venecijanskom zalivu đe smo vaša profesorica i ja pile kapućino. Na tom ostrvu bile su radionice za proizvodnju stakla. Majstori su u to daleko doba tajnu proizvodnje čuvali jer su bili izolovani na ostrvu. Vraćamo se u Tursku, XVI vijek. Vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Zlatno doba turskog likovnog stvaralaštva – minijature. Na njegovom dvoru živjelo je 29 majstora i 12 šegrta. Boje su se pravile tako što su se farbe u prahu miješale sa bjelancima iz jaja. Turski pisac Orhan Pamuk u svom djelu ”Zovem se Crveno” piše o tim djelima. Đe je Crna Gora bila početkom XVI vijeka, kad Amerikanaca nije bilo? Kad je Turska osvojila Balkan Crna Gora je pripala formalno Skadarskom sandžakatu. Stvarno stanje bilo je ovako: Zetska i Bjelopavlićka ravnica, dolina rijeke Lima i Tare, Polimlje i Potarje bilo je tursko više od 400 godina. Sjeverozapadna Crna Gora zadržala je slobodu a podlovćenska Crna Gora nikad nije bila turska. Jedan dio današnjeg crnogorskog primorja bio je pod Turcima, jedan pod Mlecima ili Austrijom.” Đaci su me pitali da li je neko živio u Americi prije nego što su došli Evropljani. Ja sam im  pričala o američkim domorocima iz vremena 1500 godina prije nove ere koji su koristili napravu za izbacivanje koplja iz ruke. Žene domorodačke skupljale su voće a muškarci lovili kopljima ili hvatali ribu u rijekama ili jezerima. Dubljenjem stabala pravili su kanue i hvatali ribu sa obale. Što se civilizacija tiče u staroj Americi najstariji su Olmeci, u današnjem Meksiku. Pravili su velike kamene glave. Svaka glava bila je teška 20 tona. To su bili likovi njihovih vladara. Živjeli su u predjelima blizu meksičkog zaliva. Imali su civilizaciju 1200 godina prije nove ere.’’

Pitala sam ih, da li znaju, da su afrički kraljevi vladali svojim naprednim kraljevstvima dok su evropski narodi patili od posljedica kuge i ratova u kasnom srednjem vijeku? Nijesu znali. Onda sam ja nastavila priču o vremenu kad su glavne gradove afričkih država štitili ogromni zidovi i snažna vojska. Na primjer Zimbabve, je bio prijestonica jedne države u jugoistočnoj Africi u periodu između 1300. i 1450. godine. Narod Šona bavio se stočarstvom i trgovinom. Zimbabve je bio posrednik između zapadnih i istočnih zemalja Afrike. Na jeziku Šona riječ ”Zimbabve” znači kamene zgrade. Islamsku vjeru širili su u Africi trgovci iz Arabije. Muhamed je umro 632. godine. Stotinu godina posle njegove smrti vjera koju je on propovjedao imala je jak korijen u sjevernoj i istočnoj Africi. Nijesu znali da je Muhamed rođen na Arabijskom poluostrvu u gradu Meki? Šta je sa njim bilo kad je napunio 40 godina? Nijesu znali da se popeo na planinu Hira iznad grada Meke i razmišljao. Javio mu se Gavrilo, arhangel, i donio mu poruku od Boga – Alaha. Poruku koju je dobio od Boga – Alaha prenio je stanovnicima Meke. To je početak Islamske vjere. Islam znači – pokoravanje božijoj volji. Oni koji su prihvatili tu religiju nazvani su muslimani. Muhamed je bio prinuđen da bježi u grad Jatrib, kasnije nazvan Medina, u prevodu – grad proroka. Islamsku vjeru širili su arapski vojnici odmah nakon Muhamedove smrti. Brzo su osvojili Siriju, Irak, Iran, Egipat, veliki dio Vizantije.

 

’’Šta je civilizacija?’’  Niko se nije javljao  pa sam im objasnila da je to društvo u kome ljudi žive u gradovima i gdje neki rade kao zanatlije, neki kao pisari, neki kao zidari, trgovci. Nijesu znali da su prve civilizacije  nastale na Bliskom istoku, u Indiji, Kini i Egiptu, da su stari narodi, Olmeci, bili  trgovci i umjetnici. Uživali su u životu  i nijesu željeli da osvajaju ostale djelove kontinenta koji su Evropljani nazvali Amerika. Ne zna se zašto je civilizacija Olmeka nestala 300 godina prije nove ere.

Pažljivo su slušali kad sam govorila o području današnjeg Sijudad Meksika; 50 kilometara od njega, postojao je veliki grad Teutihuakan. Bio je jedan od najvećih gradova na svijetu. Ogromna piramida Sunca a oko nje čudesan grad. U današnjem Peruu, Južna Amerika, narod Moče izradio je džinovsku piramidu Sunca. Uzdizala se 41 metar iznad doline. Na njenom vrhu bili su dvorci, hramovi. Kraljevstvo ovog naroda trajalo je 800 godina. U Peruu je postojao i narod Naske. Oni su u pijesku pravili čudesne slike. Niko još nije odgonetnuo šta znače te slike koje je pravio ovaj narod.

Siroti srednjoškolci nijesu znali da su divlji ljudi iz Azije prešli u Ameriku prije oko 20 000 godina i da je svijet  bio okovan ledom, i da se zato  to razdoblje naziva ledeno doba. Pričala sam im kako je, prije 12 000 godina, ogromna količina leda bila u glečerima zaleđena pa je nivo mora bio mnogo niži nego danas. Kad se završilo ledeno doba: 10 hiljada godina prije nove ere kontinent Amerika se odvojio od ostalog svijeta. Beringov moreuz nekad je bio tlo.To sam im nacrtala na tabli

 

Do kraja časa odgovarala sam na raznovrsna pitanja. ’’Koliko su malo ti mladi ljudi znali!’’ – čudila sam se. Kao da su preskočili osnovnu školu u koju su, uglavnom išli osam školskih godina.

Jedan učenik me pitao je li Nikšić bio nekad turski grad. Rekla sam mu da je na prijedlog Ajanskog vijeća Bosanskog beglerbega 1767. godine ime Onogošt zamijenjeno  imenom Nikšić. Kako mu je bilo krivo! Smirio se kad sam pojasnila da je za vrijeme crnogorsko-osmanskog rata Nikšić pripao Crnoj Gori, 9. septembra 1877.  Zašto se taj datum ne uzima kao dan oslobođenja Nikšića? Vlast se udvara muslimanima ili je tada Nikšić pao u ropstvo – parafrazirala sam moje neobjavljene tekstove. Začuđeno su gledali, bez komentara.

(Gleda slike Podgorice, na kompiju)

.

Zašto smo nas tri: ja, Jovana i Milena bile izabrale Titograd – Podgoricu kao mjesto življenja? Ja sam došla zbog korijena, istorije svoga naroda. Jovanin razlog bio je pomoć bratu, a Milena iz prehrambenih razloga.

Kao beogradski brucoš ponosila sam se istorijom Zetsko-bjelopavlićke ravnice. Pričala sam Beograđanima  o tri grada: Duklji, Alati i Birziminijumu. Duklja je bila najznačajnija, s najvećim brojem stanovnika i jasno utvrđenom urbanom koncepcijom. Na mjestu stare Podgorice postojala je antička Alata. Glavna saobraćajnica na putu Narona – Skadar. Alatu je naslijedila Podgorica. Grad koji je podignut u desetom vijeku. Vlasnik prvih kuća na obali Ribnice, gospodar Gorske župe bio je župan Marko. U doba dinastije Vojislavljevića, Nemanjića i Balšića Podgorica nije imala značajnu ulogu. U vrijeme srpskog despota Đurđa Brankovića (sin Vuka Brankovića) Podgorica postaje jedno od sjedišta despotovih vojvoda. Imali su svoj dvor takozvanu Kuriju. Od svog ujaka Stefana Lazarevića Branković je dobio Crnu Goru na poklon jer njegov ujak nije imao đece. A Stefan Lazarević (sin cara Lazara i carice Milice iz narodnih pjesama) opet je dobio Crnu Goru na poklon od Balše III, sina Milicine ćerke Jelene i njenog prvog muža Đurađa II Stracimirovića Balšića koji je vladao od 1385. do 1403. Eee, čime se bavila moja generacija! Koga danas zanima Altoman namjesnik despota Đurđa Brankovića 1448? Koga danas zanima kada su se pojavili Crnojevići? Je li prvi vladar  bio Stefan ili Stefanica Crnojević koji je vladao od 1451. do 1464? Sve je ad hok i hot dog. Stefanovi sinovi  Đurađ i Ivan! Nikog više ne zanima što se udružio s Mlecima i 1452. godine pobijedio  namjesnike Đurđa Brankovića i mletačku zastavu razvio po sred Podgorice. Nažalost, njegova vlast nije bila dugoga vijeka, u Podgorici, jer je Mehmed II Osvajač 1455. osvojio Medun, utvrđeni grad u blizini Podgorice.(smije se)

Mladi misle da im ne treba znanje iz istorije! Znanje je svetlost, znanje je moć, učite deco dan i noć. Mislite da pjesnik nije u pravu? Znate li koliko praznog prostora ima u mozgu? Zašto ga ne ispuniti znanjem? Zašto ne znati da je Mehmed II zagospodario Gornjom Zetom 1457. Na ušću Ribnice u Moraču 1474. Turci grade tvrđavu sa bedemima: Depedogen. Oko tvrđave gradi se Podgorica sa orijentalnom kulturom. Četiri stotine godina bila je turski grad. U nju je postojao stalni vojni logor odakle se išlo u pohode na Kuče, Bjelopavliće, Brdska plemena, slobodnu Crnu Goru, Pipere, Bratonožiće, Malisorska plemena, Vasojeviće… Rodonačelnik Bušatlija, Sulejman paša, uzeo je Podgoricu za sjedište 1864. Moji  prijatelji u Beogradu bili su očarani  crnogorskom, multietničkom, istorijom i morala sam da im pričam i pričam.

Ali, kad sam se vratila u Crnu Goru, kao pravi romantičar, svi urednici i direktori medija, s kojima sam imala kontakt, mislili su da sam došla po nekom zadatku. Niđe, ni u jedan medij nijesam se mogla zaposliti. Đe sam god konkurisala nailazila sam na ćutanje.Neki zid od jadnika koji ne misle svojom glavom. Tu su da slušaju i čekaju direktivu odozgo. Neko mora da im naredi ili predloži. Stvarno poltroni i kukavice uništavaju, svako zdravo jezgro u društvu, kao karcinom zdravo tkivo.

Nas tri smo mogle učiniti veličanstvene stvari, za budućnost, srećnu budućnost ove zemlje, da nam je to dozvolio sistem novih komunista, u tranziciji. Njihov strah od slobodnog mišljenja zaustavio je razvoj i rast. (koristi kompi za logične pauze, da pokaže fotografije i slično)

 

Nas tri: ja, Jovana i Milena, jednom nedjeljno, smo bile zajedno, po cijeli dan. To što smo darivale jedna drugoj snažilo je našu vjeru u život. Sjećam se simposiona, poslednje nedjelje u Mileninoj kući. Dok smo čekale Jovanu, pričale smo o njoj, poslu koji je radila u Domu omladine. Završiti takav projekat! Raditi kao spoljni saradnik za kuću koja se raspadala, kad niko od zaposlenih unutra nije ništa radio jer nije imao ideju. Samo ona je imala. Stvarno  nevjerovatan poduhvat! Pomoći djeci od 5 do 10 godina da budu onako slobodna, izražajna. A kad je zgrada sanirana, kad je pušteno grijanje njoj ne daju da radi. U svakoj srećnoj zemlji takvoj ženi bila bi otvorena vrata svih pozorišnih kuća jer se vidi da ima urođeni pozorišni nerv. Šta je od male djece napravila?! E, baš zato što vide da je snažna ličnost, original, što je od Boga darovana, ne daju mediokriteti, koji su zauzeli sve kulturne institucije. O Bože, to nije bila  samo škola za pozorište već škola za život. Sjećam se kako smo je ubjeđivale: Kako doći do direktora?

 

 

– Moraš naći način da dođeš do direktora Doma omladine, predlagala je Milena.

– Ne daju mi oni oko njega. Blokirao me umjetnički direktor.

– Zna ako ti dođeš  poništićeš njen mrčni potencijal. Sivi prosjek betonirao crnogorsku kulturu i umjetnost. Oni jedni druge fale, tapšu i čuvaju. Organizovano ne dozvoljavaju sposobnom čovjeku da uđe, ogorčeno sam, ja, analizirala.

– Šta da radimo?-pitala je

– Da se selimo-bilo je moje uvjerenje

– Strpljenje, beskrajno strpljenje nam treba kao svakom vjerniku, govorila je sveta Milena. I poslušala sam je.Strpljivo sam čekala sjutri dan, po Mileninom savjetu. Imala sam sastanak sa generalnim Telekoma, na moju inicijativu.

 

– Neka im Bog oprosti ono što su meni radili. Ali, ni Bog neće oprostiti što su uradili đeci, kad roditelji nijesu kod kuće. Trovanje mladih duša koje se sprovodilo preko govornih automata, takozvanih vrućih linija bio je duhovni i fizički genocid. Znanje koje se dobijalo preko govornih usluga bilo je priprema za seks trafiking, prostituciju, drogu, alkohol. Javna kuća stalno otvorena, za sve uzraste! Vruće linije su se mogle  dobiti na mnoštvo brojeva, od 0 do 24 sata. Niko, sem ja, na te nesojluke nije reagovao.  Koliko je uplašen čovjek, u suštini, bezdušan? – komentarisala je Jovana.

U vrijeme kad treba da shvate da je ljubav u osnovi svega postojećeg, da je to ona snaga koja stvara vjeru, bezdušnici im daju priče vulgarnog primitivizma od kojih se normalnom, odraslom čovjeku povraća. Prostitutke, lezbejke, pederi preko telefona ih uče da je ljubav roba koja se kupuje i prodaje na ulici, u wc-u, liftu, zatvoru.

– Jadno djetinjstvo – plakala  je, Jovana i komentarisala: – U kući roditelja nema. Otišli su da zarade za preživljavanje. Đeci nema ko da kaže da nije istina to što slušaju. Ni u školi nema ko to da im kaže. Onda je Jovana došla na ideju da tu temu na neku TV ubaci. -Probaću ja da ubijedim nekoga. Jeste da sam za te snobove-robove ja niko, ali probaću.“ Radila je u knjižari i srijetala je tamo neke ljude. Onda me je zamolila da promijenimo temu. „Željela bih da me upoznaš sa prezimenom Trebješanin, s prezimenom muža koje, još, nosim. To kao prvo i kao drugo s Pljevljima, njenom istorijom jer sam tamo provela jedan dio djetinjstva. Molim te, insistirala je, obećala si prije 2 sedmice: Teuta, Trebješanin i Pljevlja

 

 

Sa zadovoljstvom, sam, održala kratko predavanje. Pa jeste, svi smo mi u Crnoj Gori isti ili slični. Jedna grdna mješavina. Od kad postoji ovaj prostor ljudi su se selili tamo-vamo, bježali u planine kad zagusti pa kad se malo smiri vraćali se na more ili blizu mora. Prije dvije hiljade i 300 godina, Ilirska država formirala se pod uticajem plemena Ardijeja. Veze Ilira sa Grcima i narodima Sredozemnog mora, na ekonomskom i kulturnom nivou, bile su jake. Krajem 400. godine prije nove ere u ilirskom društvu se dešava socijalna diferencijacija, postepeno se prelazi na državno uređenje. Sporo su se integrisala ilirska plemena. Ali kad su spoljne opasnosti zaprijetile proces je ubrzan. Grčke države – polisi i Makedonska država u 3. vijeku prije nove ere šćeli su da je pokore, da zauzmu prostor današnje Crne Gore i sjeverne Albanije. Ubrzo im je i od Rimljana zaprijetila opasnost. I tako u 3. vijeku stvorio se savez plemena i Ilirska država je stupila na međunarodnu scenu. Dolazi period ilirskih ratova. Kad su Makedonci ratovali protiv Etolaca, kralj Demetrije, makedonski, u pomoć je pozvao Agrona, sina ilirskog kralja Pleurata. Agron je 231. godine prije nove ere pobijedio Etolce. Umro je 230. godine a njegova žena i nasljednica Teuta preuzela je vlast. Ona je napala Epir i opljačkala glavni epirski grad Fojniku. Onda je napala Isu, Apoloniju i Epidamos na albanskoj obali, kao i Korkiru (Krf).Kakav aplauz sam dobila!

Onda sam pričala o Teutinim jakim pozicijama na Jadranskom i Jonskom moru. Suprostavili su joj se Rimljani. Velike probleme su im zadavali ilirski gusari. Rimljani su pobijedili Ilire 229 – 228 godine prije nove ere i primorali Teutu da prihvati teške uslove mira…“

 

Iako se bila razvela, Jovana je željela  da zna za koga se bila udala. Malo čudno!? Dok sam pričala o crnogorskom plemenu Trebješani, nije disala, čini mi se.

 

Crnogorsko pleme Trebješani

 

 

          ’’Trebješani! To je crnogorsko pleme koje je živjelo nedaleko od Nikšića, oko brda Trebjesa, Slivlja i

Ozrinića.Mislim da su ogranak plemena Nikšići. U ratu protiv turske vlasti angažovali su se 1711. Imali su tada oko hiljadu vojnika. Turci su ih naćerali da se isele baš te godine pa su nekih 30 godina živjeli na Čevu. Onda su se vrnuli u Nikšić i opet zaratili s Turcima pa su se ponovo iselili. Jedan dio njih se iselio u Donju i Gornju Moraču. Znam ovaj podatak: 1804. godine iz Morače su se preselili na teritoriju Drobnjaka: Strug, Malinsko… i formirali novo pleme Uskoci. To je i teritorija i pleme koje je ušlo u sastav Crne Gore poslije bitke na Grahovu – 1858. Dio Trebješana se tada iselio u Rusiju -23 porodice.

Oduševljena mojim znanjem istorije Jovana je jedva čekala da joj ispričam nešto o Pljevljima. Pošto je moj muž bio bližim porijeklom Pljevljak ja sam nastavila: ’’Moj muž je iz plemena Uskoci. Ime su dobili po glagolu uskočiti, to jest radnji. Uzroci uskakanja su bili različiti. Iz Prekotare u Drobnjake su uskakali. Pleme je formirano od izbjeglih Trebješana, zatim prebjega iz Morače, Kuča, Pješivaca, Rovaca, Hercegovine, Sandžaka. To je područje sjeveroistočnog dijela drobnjačke teritorije, oko rijeke Tušine. Sela: Tušina, Strug, Malinsko, Sirovac i Bare Tušinske. Kad su nakon Balkanskih ratova 1913. godine Pljevlja ušla u sastav Kraljevine Crne Gore đed mog muža se doselio u Pljevlja. Tada je bilo masovno iseljavanje muslimana iz Pljevalja. Prije balkanskih ratova Pljevlja su imala 15  hiljada stanovnika. Polovina se iselila kad su Pljevlja ušla u sastav Crne Gore! Nevjerovatno! Plašili su se nove države. Strah od Crnogoraca bio je u kostima.

Kad je izbio Prvi svjetski rat 1914. godine austrougarska vojska je dva puta osvajala Pljevlja. Prvi put 19. avgusta 1914. kad se zbog poraza na Ceru morala povući i drugi put 2. decembra 1915. poslije povlačenja crnogorske vojske, prema Mojkovcu. Austrougarska vojska napuštila je Pljevlja 15. oktobra 1918. Dvanaest dana kasnije, 27. oktobra 1918. u grad su ušle srpske jedinice. Crna Gora je prisajedinjena Srbiji. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Područje Pljevalja, Srbi su podijelili na dva sreza: Pljevaljski i Boljanjički. Bili su u sastavu Užičke županije. .Zato mnogi Pljevljaci, danas, misle da su Srbi. Kad je Kraljevina SHS podijeljena na banovine 1929. godine ova, pomenuta, dva sreza su objedinjena u jedan: pljevaljski. On je ušao u sastav Zetske banovine.

Kad je izbio Drugi svjetski rat njemačke tenkovske divizije ušle su bez borbe u Pljevlja- 16. aprila 1941. godine. Pljevlja su pripala italijanskoj zoni, na osnovu nekih okupacionih razgraničenja. Poznata Pljevaljska bitka, najveći partizanski poduhvat bila je 1941. godine. Kad je Italija kapitulirala 9. septembra 1943. partizanske snage su ušle u Pljevlja bez borbe 22. septembra 1943. Do kraja rata gradom su upravljali čas Njemci čas partizani. Partizani su Pljevlja konačno oslobodili od Njemaca 19. novembra 1944. Na Drugom zasijedanju AVNOJ-a koje je održano u Jajcu 29. i 30. novembra rođena je nova Jugoslavija. Rođena je Republika Crna Gora i Pljevlja su ušla u njen sastav.

Njima sam morala ispričati i vama ću morati, jer, prosto, istorija je čudesna nauka.Na području Pljevalja tragova ljudskog života ima iz drugog milenijuma prije nove ere. U 6. vijeku prije nove ere, dakle prije 2 600 godina, to područje naseljavali su Iliri. Centar Ilirskog plemena Pirusti bilo je oko današnjih Pljevalja. Bavili su se rudarstvom i bili u sastavu Ilirske države. Krajem prvog vijeka prije nove ere Rimljani osvajaju sve ilirske krajeve pa i ovaj. Ovđe su Rimljani osnovali municipijum. Imao je neku vrstu samouprave. To je danas selo Komini kod Pljevalja. Divlji Sloveni dolaze u ovaj kraj krajem šestog vijeka i početkom sedmog vijeka, ove ere, naravno. Srušili su rimski grad i počeli da grade nova naselja. Mjesto Breznica s manastirom Vrhobreznicom prvi put se pominje 822. godine. U spisima vizantijskog cara Konstantina VII, period desetog vijeka, pominje se Dreznik na mjestu današnjih Pljevalja. Vjerovatno se radi o lošem transkriptu od Breznika.

 

 

Seksualne veze bile važne

 

 

Istorija je zabilježila da je ovo područje Pljevalja bilo u sastavu srednjevjekovne Raške države a za vrijeme Uroša II, sina cara Dušana, od 1355. do 1371. ovo područje pripadalo je zahumskom knezu Vojislavu Vojinoviću. U sastav bosanske države područje Pljevalja je ušlo krajem 14. vijeka. Poslije Tvrtkove smrti pljevaljskim područjem upravljao je Sandalj Hranić Kosača, od 1380. do 1435. To je drugi muž Jelenin. Prvi joj je bio Đurađ II Stracimirović, Balšić koji je umro 1403. S njim je imala sina Balšu III, posljednjeg vladara Balšića. Vladao je od 1403. do 1421. uz majčinu pomoć. Na kraju je Crnu Goru poklonio ujaku. Majka njegova bila je šćer srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića. Iz narodnih pjesama car Lazar i carica Milica su Jelenini roditelji.

Seksualne veze su vazda bile važne. Jelena se zvala i šćer Balše III, po babi vjerovatno. Majka Balšina Jelena udala se ponovo za Sandalja Hranića Kosaču a njena unuka Jelena za njegovog sinovca Stefana Vukčića Kosaču…. Kako je ovđe, ka u Crnoj Gori, sve pomiješano: Srbi, Albanci, Crnogorci. Balši III, na primjer, obje žene su bile Albanke. Prva Mara, šćer Nikite Topije i druga Bolja, šćer Koje Zakarije. Iz oba braka imao je troje đece. Sin ga nije naslijedio, rano je umro.

Da se ja vrnem. Đe sam ono stala? A, da! Poslije Sandalja Hranića Kosače područjem Pljevalja vlada Stefan Vukčić Kosača od 1435. do 1465. Sebi je dao titulu Herceg od Svetoga Save. Po toj tituli područje južne Bosne nazvano je Hercegovina.

Na izvorištu rijeke Breznice 1. septembra 1462. godine Turci razbijaju vojsku Hercega Stefana. Trg Vrhobreznicu su osvojili. Herceg Stefan godinu dana kasnije uspijeva da vrati Vrhobreznicu. Ali, u ljeto 1465. bosanski sandžak-beg Isa-beg zauzeo je sve posjede Hercega Stefana Vukčića Kosače. Od osvojenih zemalja Hercega Stefana Turci su napravili, osnovali, vilajet Hersek, zemlja Hercegova, koji je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Poseban Hercegovački sandžak uspostavljen je 1470., sa sjedištem u Foči, u sastavu Rumelijskog ejaleta. Kad je formiran Bosanski ejalet 1580. u njegov sastav ušao je Hercegovački sandžak.

 

Grad Šeher

 

 

Kad su Turci osvojili područje današnjih Pljevalja tom mjestu su dali ime Taslidža, u prevodu Kamenica jer riječ taš znači kamen na turskom. Grad je dobio naziv po kamenim brdima oko srednjevjekovnog trga. U drugoj polovini 16. vijeka, tačnije 1576. godine sjedište Hercegovačkog sandžaka iz Foče premiješta se u Taslidžu. Grad poprima drugačiji izgled. Dobija status grada – šehera. Nekom turskom administrativnom reformom 1865. Taslidža ulazi u sastav Novopazarskog sandžaka. To biva do 1877. godine. Od Novopazarskog sandžaka nastalo je nekoliko manjih sandžaka. Jedan od njih bio je Pljevaljski. U sastav Pljevaljskog sreza ušli su Prijepolje i Priboj. I poslije međunarodnog priznanja Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine Pljevlja su ostala u sastavu Turskog carstva. Austrougarskoj je bilo dozvoljeno da tu drži vojni garnizon. Zato je vojska Austrougarske ušla u Pljevlja 1879. i zadržala se do 1908. Srbija je imala škole koje je finansirala na prostoru sandžaka. Propaganda o ujedinjenju bila je najstrašnija u to vrijeme. Inače, Srbija je preko škola sve poslove u Crnoj Gori završavala.

 

 

Kralj Nikola mislio da postane kralj Srbije

 

 

Kralju Nikoli Petroviću  bila je zinula guzica da bude i kralj Srbije. Mislio je Srbi će ga puštiti pa je ogromnu štetu nanio Crnoj Gori. Posljedice se nikad ne mogu sanirati, ja mislim. Evo zašto: na samom početku svoje vladavine dozvolio je da Nićifor Dučić, iz Srbije, napravi nastavni plan i program za trogodišnju osnovnu školu 1862. U trećem razredu izučavala se istorija srpska i kratka crnogorska. Godine 1869. Milan Kostić, isto izvanjac, pravi novi nastavni plan. Isključio je crnogorsku istoriju iz škola. Izučavala se samo srpska. Duhovni genocid je nastavljen, pa tako imamo 1902. godinu: novi nastavni plan i program koji je bio isti kao i stari. U školama se uopšte nije izučavala crnogorska istorija. Sve se dešavalo po projektu ”Načertanija” srpskog ministra unutrašnjih djela – Ilije Garašanina. Kralju Nikoli ne treba oprostiti ni prestrojavanje Crnogorske pravoslavne crkve 1863. godine kad je za mitropolita Crnogorskog i Brdskog izabrao Ilariona Roganovića. U Crnogorskoj crkvi prije njega sve je bilo suprotno kanonu: Vladike su nosile oružje, svještenici narodna odijela i nijesu puštali bradu.

Ono što je najstrašnije, u vrijeme kralja Nikole stvarane su tamnice u dušama. U školskim udžbenicima ništa nije bilo o crnogorskom rodoljublju, slavnim događajima, ličnostima, nacionalnom ponosu. U Bogoslovskoj učiteljskoj školi takođe se učila istorija srpska ali i ruska. Samo crnogorske nije bilo. Nesrećni Crnogorci 58 godina s njim nijesu brinuli o svojoj kući. Ginuli su za oslobađanje svoje braće od ropstva a crnogorska đeca su postajala siročad.’’

Jovana mi je bila veoma zahvalna, a i Milena. Onda sam im pričala o perverznom samoupravljanju koje je bilo na snazi u vrijeme samoupravnog, jugoslovenskog socijalizma.

 

 

Bukvar nam treba

 

 

Generalni direktor Telekoma,onaj što je bio glavni prije prodaje, prevario me je, pri prvom susretu. Čim sam ušla i sjela on odma izgovori na kakvu je genijalnu ideju došao:

– Trebalo bi da pređete, privremeno u Centar govornih usluga, na dva-tri mjeseca. Tamo svašta ide. Osmislite te tekstove koji idu na automate….

– Zar nije vrijeme da krene informativni list,štampani i elektronski u isto vrijeme, ja ljubazno upitah i konstatovah.

– Napravite mi projekat.

– Ja ga već imam. Stavila sam projekat ispred njega.Rekao je da će mi javiti kad bi to moglo da krene. Nikad mi se nije javio jer se bavio prodajom, provizijama, smanjivanjem akcijskih vrijednosti a ja se sa mojim drugovima borila da se Telekom ne prodaje.

 

U rukama mi je  tekst, napisan pred početka AB revolucije, da vidite zašto je komunistički sistem morao da propadne (čita)

’’Sala radničkog savjeta Radne zajednice zajedničkih službi bila je puna u 10 sati, kada je trebalo da počne sastanak Radničkog savjeta Radničke organizacije.

Prisutni su bili novi delegati RS RO, direktori OOUR-a i Poslovodni organ RO.

Međutim, prije otvaranja sastanka jedan delegat je ’’bacio buvu’’ da dnevni red ne valja, da se novi Radnički savjet ne može konstituisati jer nijesu prisutni stari delegati koji treba da razmotre izvještaj predsjednika Radničkog savjeta o jednogodišnjem radu i usvoje zapisnik za prethodne sjednice. Onda je nastala pometnja. Neko je pitao, neko odgovarao, neko komentarisao, neko rekao: ’’Ajmo kući’’. Opšti haos. Nije se moglo razabrati šta ko hoće, jer je gomila upadica i kikota dopirala iz svakog ćoška sale Radničkog savjeta. To je trajalo petnaestak minuta. Onda su se čuli djelovi rečenica: ’’Zašto stari delegati nijesu došli? Ne možemo ovako da radimo! Dajte poslovnik o radu!’’

Član Poslovnog odbora Zoran Knežević je pokušao da smiri duhove objašnjavajući da je materijal poslat svim OOUR-ima, da delegatski sistem ne funkcioniše, da nema nesaglasnosti i da sastanak treba da počne.

Čim je Knežević završio predsjednik RO (iz starog saziva) Dimitrije Berić je rekao: ’’Otvaram sjednicu Radničkog savjeta Radne organizacije’’. Nakon toga delegat iz Ulcinja je tražio Poslovnik o radu i Statut a delegat iz Bijelog Polja je zapitao: ’’Zašto su prisutni direktori kad postoji Odluka da sjednicama Radničkog savjeta ne prisustvuju direktori!’’

Predsjedavajući Dimitrije Berić je odgovorio: ’’Ja sam pozvao direktore. Na to imam pravo po članu 59. Statuta’’, i predložio da se pređe na prvu tačku dnevnog reda: Konstituisanje Radničkog savjeta RO i podtačke: izvještaj predsjednika Radničkog savjeta o jednogodišnjem radu, izvještaj predsjednika Izborne komisije o rezultatima sprovedenih izbora, izbor verifikacione komisije i verifikacija mandata izabranih delegata, izbor predsjednika i zamjenika predsjednika Radničkog savjeta i izbor stručnih odbora i komisija.

Poslije čitanja prve tačke za riječ se javio delegat iz telekomunikacija Drago Terzić i rekao: ’’Predsjednik Radničkog savjeta izvještaj o jednogodišnjem radu podnosi starom sazivu’’. Kao da ga nije ni čuo Dimitrije Berić nastavlja: ’’Ja sam predložio da se izvještaj ne čita. Ko ima primjedbu na izvještaj!’’

Za riječ se javio Milisav Popović (delegat iz starog saziva) obraćajući se Beriću: ’’Ja, kao stari delegat nijesam dobio izvještaj a nijesi ni ti, nego su ti ga poturili.’’ Neko je dodao: ’’Ni ja kao novi nikakav materijal nijesam dobio.’’

Član Poslovodnog odbora Zoran Knežević je pokušao opet nešto da objasni. Čitao je fragmente iz Poslovnika o radu Radničkog savjeta i komentarisao, naglasivši: ’’Ne možemo reći da nijesmo znali šta je radio prošli Radnički savjet.’’

Prvu podtačku (izvještaj predsjednika o jednogodišnjem radu RS) Berić je prešao kao barba Žvane prugu i ekspresno nas preveo na drugu: ’’Izvještaj predsjednika izborne komisije o rezultatima sprovedenih izbora’’ – naglasivši da izbor predsjednika ide po azbučnom redu i da je na redu OOUR Nikšić a da ’’zamjenik ne mora biti po azbučnom redu.’’

Vjerovatno isprovociran tokom sastanka delegat iz Ulcinja Ustabećir Džavid je uzviknuo: ’’Ovo je potpuno nepripremljen sastanak! Nema Poslovnika, i nema Statuta!’’ Opet je nastala galama. Čuo se glas Zorana Kneževića: ’’To je trebalo da ima u svakom OOUR-u.’’ I glas predsjedavajućeg Dimitrija Berića se čuo: ’’Predlažem da se iz OOUR-a Nikšić izabere predsjednik, a za zamjenika, izvinjavam se, treba da isto po azbučnom redu. Ulcinj je na redu.’’

Kada je delegacija iz Nikšića predložila Ljubomira Radojičića za predsjednika i kada je predlog prihvaćen Zoran Knežević je objasnio: ’’Pobrkali smo azbučni red. Izvinjavam se. Na redu su Telekomunikacije.’’

Ispostavilo se da nam je bukvar potrebniji od Poslovnika o radu RS RO. Kako drugačije protumačiti riječi D. Berića: ’’Izvinjavam se delegatima iz Ulcinja. Prvo je T pa onda U.’’ To je podiglo temperaturu u inače pregrijanoj sali. Nastao je urnebesni smijeh.

Kad je trebalo izabrati predsjednika iz OOUR-a Telekomunikacije jedan od dvojice delegata, Slobodan Radunović je izjavio: ’’Ja ne mogu jer se ne razumijem u azbuku.’’ Preostali delegat tog OOUR-a Drago Terzić je ustao i rekao: ’’Slobo Radunović neće, a ja ne mogu predložiti sebe’’ – očekujući, valjda, da ga neko predloži. Čuli su se glasovi: ’’Ajde ti! Ajde ti!’’ Tako je izabran jer formalnog glasanja nije bilo.

Berić je pozvao nekog iz RS RO Ljubomira Radojčića da zauzme svoje mjesto. Pošto je novi predsjednik ustoličen zahvalio se na ukazanom povjerenju. Ono što je najznačajnije za početak rada novog predsjednika je prijedlog da Radnički savjet novog saziva usvoji zapisnik sa posljednje sjednice RS prethodnog saziva. Poslije malo natezanja Radnički savjet novog saziva je usvojio zapisnik sa prethodne sjednice, iako novi delegati o tom sastanku nijesu znali ništa.

Da li se ’’po jutru dan poznaje?’’

 

Baš smo se smijale kad na tek upaljenom tv prijamniku čusmo da je valiki Crnogorac  dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Ko je u stvari taj Miroslav? – pitala me Jovana.Nestala je struja bila kad sam pričala i ušla je Ana, Milenina ćerka, pa me je i ona slušala.

– Vazal Stefana Nemanje bio je Miroslav i želio je da zaustavi razvoj i jačanje katoličkog crkvenog obreda u svojoj humskoj oblasti. Miroslav je naredio da se za njega napiše grčko-istočna obredna knjiga. Vele da je posao obavljen u Kotoru kad je grad bio pod Nemanjinom vlašću. Na kraju jevanđelja stoji da je ono posvećeno knezu velikoslavnom Miroslavu sinu Zavidinom pa je  po tome dobilo naziv. Rukopis se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu a jedan list se čuva u Sankt Peterburgu. Tekst je određen za liturgijsku upotrebu po istočnom, pravoslavnom obredu. To je izborno jevanđelje, jevanđelistar. Tekst je ispisan u vidu poglavlja i to po redu čitanja. I da ne idemo u detalje, djelo je nastalo u Kotoru kad je grad bio pokoren od Stefana Nemanje. I to je crnogorska književna nagrada. U neovisnoj međunarodno priznatoj Crnoj Gori književna nagrada nosi ime vazala Stefana Nemanje koji je zaustavio razvoj. Ej, zaustavio razvoj katoličkog obreda u svojoj oblasti da bi se dodvorio gospodaru! Poltrončina! I Crnogorci književnu nagradu nazvali po njemu.Onda smo jeli Milenine kolače i sladoled.Struje još nije bilo pa je i Ana ostala s nama. Evo svake izgovorene riječi jer je Ana snimila razgovor.

/pušta snimak/

Milena:- Kod nas je svuđe poremećen sistem vrijednosti u svakoj instituciji. Ljudi su neznaveni. Kako li će se snaći naša Jovana u muzičkoj školi?.

Ana:-Kad biste znali koliko su moji profesori konzervativni. I danas sviraju kao prije 200 godina. Nemaju hrabrosti da Mocarta na primjer interpretiraju na drugi način.

Jovana:- To je klasika. Ja ću ih naučiti da vjeruju u ono što rade. Takve treba nagraditi i većim platama pa će oni koji ne rade biti motivisani. Vratiću im vjeru u sebe. Sigurna sam da bih za pola godine napravila kreativnu atmosferu. A znam kako se do novca može doći. Pročitale ste moj program.

 

Milena:-Molim Boga da ti pomogne u zapošljavanju.Učinila bi fantastične stvari za sve muzićare u Crnoj Gori.

Ja:- Jovana, jesi li svojoj majci sve oprostila?

Jovana:’’Kako da joj ne oprostim kad je jadno, siroto, ljudsko biće. Šta ona zna kad je njeno srce cijelog njenog života bilo zatvoreno. Nikad nije voljela. Samo je računala i preračunavala. Čitavog života šteđela je sebe i novac. Znaš li ti da ona ima čaša koje nije upotrijebila po trideset i više godina. A stoljnjake, ćilime koje ona čuva, otkad se udala, zatvara u ormare preko zime a preko ljeta sunča, da ih moljci ne bi pojeli. Umjesto da ih pokloni svojoj đeci ili unucima, onima koji će to koristiti. Ne, ona se preko ljeta o jadu zabavlja, sve čuva za, valjda život poslije smrti. Ili možda misli da neće nikad umrijeti.Da li ona stvarno misli da će to koristiti, da će je to čekati poslije smrti? Jadnica. Stvarno je treba žaliti.Čuva krpe za sudove, neraspakovane, Bog zna koliko godina. Ženski veš, spavaćice, neraspakovane. Užas živi. Ja vjerujem da je i onu stvar čuvala od muža. Da on nije bio žestok pa navaljivo ne vjerujem da bi se koje rađalo. Pravio je đecu ne pitajući je. U tom nasilju je ona uživala. Nasilje je za nju bila ljubav. To se njoj sviđalo – nasilje. U suštini svoga bića ona jeste nasilnik. Nas đecu stalno je primoravala. Morali smo da jedemo kad ona odredi, sve da činimo po njenom naređenju. Jedino je ja nijesam slušala i zato sam stravično kažnjavana.“

Milena:- Bože mili, kako je ta sirota žena uplašena!/gasi magnetofon/

Reagovala je Milena i pročitala naglas moj tekst „Koliko je tek Njegoš bio uplašen“ koji, naravno, nije bio objavljen. /pušta snimak/

Ogromne količine straha nazidao je u njemu njegov učitelj,  Sima Milutinović Sarajlija. Tu srmu ljucku doveo Petar Prvi, Njegošev (Radev) stric i sve nas usrećio. Svo Njegoševo srbovanje je zbog učitelja Sime i sva bolest crnogorskog naroda je odatle. Zahvaljujući učitelju, Njegoš je stekao kompleks krivice koji dobije dijete čija je majka umrla na porođaju. Takvo dijete je obilježeno tim kompleksom i životni njegov put ima inicijalnu kapislu koje ono nije svjesno.

Njegošev učitelj ubijedio je Rada mladog, da je Crna Gora rođena kada je nestalo Dušanovo carstvo. Da srpske propasti na Kosovu nije bilo, Crna Gora ne bi postojala – vjerovao je siroti Rade. Zato je Crnogorcima suđeno da ginu ko ludi, dok ne vaskrsne Dušanovo carstvo. A kad se povrne Dušanovo srpstvo Crna Gora će nestati. I treba da nestane, to je njena dužnost. Ona treba da umre jer razloga za njeno postojanje više nema. Njoj je suđeno i treba da bude srećna što će se pretvoriti u srpski region. Mislio je siroti Njegoš. Kakva zabluda jedne mlade, genijalne duše.

Zahvaljujući Njegošu pokajanje je u Crnoj Gori postalo najveći nacionalni praznik. Datumi smrti su dani koje slavimo. Kako smo morbidni! Nesrećan narod, nesposoban da se raduje i uživa u svakom trenutku svoga trajanja. Važna je smrt a ne život.

Sima je učinio  da siroti Njegoš ništa ne sazna o svojoj tradiciji, Vojislavljevićima, slavnoj Kraljevini Duklji. ’’Ljetopis Popa Dukljanina’’, ’’Legenda o Vladimiru i Kosari’’ za Njegoša nijesu postojali. Kako ga je Sima osakatio! Eto, šta je u stanju da uradi jedan učitelj! Koliko je za jednu državu važan učitelj, šta jedan učitelj daje ili ne daje svojim đacima. Od učitelja zavisi budućnost jedne nacije. U Japanu su na primjer učitelji najobrazovaniji, najhumaniji ljudi. A kod nas? Jadni, mali, uplašeni, zarobljeni umovi.

Učitelji i nastavnici srpskog jezika su, naročito za vrijeme građanskog rata, pa sve do 2005. kažnjavali đecu koja zbore i pišu crnogorski. Sprdali se kad u razred zaluta neka crnogorska riječ. To je za njih seljački jezik. Srpski je gospodski. Uživaju da iskrive usta na ekavicu. Čeljad bez identiteta i integriteta. Opet se izvinjavam izuzecima. Fino li nam uče đecu, Bože mili! Kakve temelje za ličnosti mogu napraviti bezlični?

Kada vlast shvati da država treba da ima sistem u kojem se samo pošten posao isplati imaćemo duhovno i fizičko zdravlje, svi zajedno. Takav sistem omogućio bi da u školama rade najplemenitiji, najobrazovaniji i najbolje plaćeni ljudi.

Zašto  10 mjeseci 2001. crnogorski časopis  ’’Đetić’’ nije mogao da uđe u škole? Ministarstvo prosvjete i nauke Vlade Crne Gore to nije dozvolilo. Na snazi je bilo usmeno naređenje ministrovih pomoćnika: ’’Đetić’’ ne može u škole! Svi srpski časopisi na ekavskom iz Srbije i Republike Srpske dobijali su preporuke, pismene, od ove ’’institucije’’. Samo je ’’Đetiću’’ zabranjen ulaz jer je edukativan i crnogorski časopis. Kolo srpsko-crnogorske braće na čelu sa ministrom poruku je poslalo svim direktorima da ’’Đetića’’ ne puštaju.I udavili su ga.

Zbog rubrike ’’Učimo crnogorski’’, učiteljima i nastavnicima srpskog jezika dizala se kosa na glavi. Njihova zabluda tada je podizala i širila svoja krila. ’’Neznanje je car zla svakojega.’’

Bez nacionalnog identiteta se teško živi a još teže umire.Zato je ovim nesrećnim ljudima što muče sebe i đecu po školama trebalo pomoći da nađu drugi posao. Državi je to trebalo da bude prioritetan zadatak ako želi da ima budućnost.

Oko zabrane ’’Đetića’’ proslavio se i ministar, u slučajnom susretu sa mnom, glavnom urednicom. ’’Vi zbunjujete djecu crnogorskom azbukom… Kad Crnogorci odluče da jezik u svojoj državi nazovu crnogorskim ja neću imati ništa protiv.’’Rečenice izgovorene u slučajnom kontaktu govore dosta o ministrovom suverenitetu i o svom poslu u koji se ne miješa. Ministar čeka direktivu.

Zahvaljujući glavarima ’’Đetić’’ je umro./isključuje magnetofon/

 

Sve mi, iz ove daljine, izgleda nestvarno.Moju porodicu morala sam da povedem najdalje što se moglo, kad je za sitne pare prodata najjača crnogorska firma a ja i muž ostali bez zaposlenja.

 

 

Zašto je prodata najača crnogorska firma

 

 

Dok sam se ja, s mojim drugovima, iz Novog sindikata borila da se ne proda firma, rukovodstvo je prodavalo i prodalo najprofitabilniju firmu u Crnoj Gori. Zašio je Vlada Crne Gore napravila tako sumanuti potez? Radnici Telekoma su se našli u katastrofalnoj situaciji nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora sa Mađar Telekomom. Novi poslodavac je odmah pripremio program izbacivanja radnika iz firme. Na brzinu, i uz pomoć domaćih izdajnika, poslodavac je ucijenio 240 ljudi da prihvate ponižavajuće otpremnine i odu iz firme. Sindikat iz tog vremena nije bio zaštitnik interesa i prava zaposlenih već produžena ruka novog poslodavca. To je onaj isti sindikat koji je za vrijeme komunista bio dio njihove vlasti. Imali su privilegije kao i vlast, velika bogatstva koja su sticali iza leđa zaposlenih. Dolaskom novog vlasnika – Mađar Telekoma socijalni položaj radnika crnogorskog Telekoma ostavljen je na milost i nemilost novih gazda. Inače, od početka prodaje, dok je Vlada Crne Gore bila većinski vlasnik nije imala socijalni program koji bi zaštitio radnike. U tenderskoj dokumentaciji položaj zaposlenih bio je veoma površno regulisan. U pregovorima o socijalnom programu koji su vođeni između Vlade Crne Gore i Mađar Telekoma, ljudi iz Vlade, zajedno sa sindikatom, prihvatili su dodatne zahtjeve kupca – Mađar Telekoma: da iz finalne verzije izbace čuveni Aneks 11. U tom aneksu trebalo je da bude socijalni program, sve ono što radnike čini sigurnim u pošten posao. Međutim, neki ljudi su promijenili uslove nakon prodaje i tako radnicima uzeli prava.

Da je bilo osviješćenih ljudi u crnogorskom Telekomu taj tender bi bio oboren zbog srušenih pravila. Dakle, ponuda se promijenila tokom završene prodaje, i to u korist Mađar Telekoma. U neravnopravan položaj, automatski, su dovedeni ostali učesnici konkursa (svi su dostavili socijalne programe i tenderska komisija ih bodovala). Ali, ko te pita brije li se Vladika.

Prekršena tenderska pravila doprinijela su ogromnoj materijalnoj koristi Mađar Telekoma i uvaženoj gospodi Crnogorcima (ne zna se ko je koliko dobio).

Kolika je šteta nanesena radnicima Telekoma, to nikad niko neće izračunati… Novo rukovodstvo Sindikata Telekoma nije se u početku snašlo. Zbunjeno su pratili odlazak 240 radnika. Kad su shvatili o čemu se radi, o kakvoj je prevari riječ angažovali su izvršnog direktora Grupe za promjene, da pomogne oko izrade naknadnog socijalnog programa i u vezi sa tim razgovara sa novim gazdom, Mađar Telekomom.

Inače, čim je Telekom prodat, domaći izdajnici su sa Mađar Telekomom pokušali da izbace polovinu zaposlenih. Kako? Podijelili su radnicima prospekt u kome je pisalo o višku zaposlenih. Ko je god pročitao prospekt osjećao se kao tehnološki višak. Organizovana je kampanja od čovjeka do čovjeka. Ljudima je otvoreno prijećeno: Ako ne prihvatite ove otpremnine nova sistematizacija radnih mjesta će vas proglasiti tehnološkim viškom i dobićete minimalni iznos. Isprepadalo se 240 ljudi i uteklo.

Otpremnine koje su date tim ljudima bile su prosto jadne. To je zapravo novac sa žiro računa Telekoma koji su zaradili ovi prevareni ljudi (njih 240 izbačenih na ulicu). Novi vlasnik je, u startu za oko tri miliona eura smanjio broj zaposlenih za 23 odsto. I na taj način Mađar Telekom, koji je sastavni dio Deutsche Telecom-a(Dojče Telekoma) je uvećao ogromni prihod koji se iznosi iz Crne Gor. O Telekomu, inače pišem scenario za film. To je priča o zemlji koju su rasprodali oni koji nijesu znali šta rade.Gospode, oprostim im.

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2209

Objavio dana Apr 9 2013. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “NE MOŽEŠ VOLJETI ONO ŠTO NE POZNAJEŠ”

  1. Veljko B. Ilic

    Svaka Vam cast. Ovo sam procitao sa odusevljenjem, I uputio mojim prijateljima da bolje shvate sta se desava, I sta se desavalo nekad u ovom nasem ‘malom’ svijetu. Cestitam Vam.

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV