Metabolizam vremena

Jedan od sjajnih Ajnštajnovih doprinosa modernoj fizici bio je njegov intuitivni osjećaj da je linearno vrijeme, zajedno sa svim što se  u njemu događa, u stvari površno. Čini se da vrijeme teče i da se  kreće; satovi otkucavaju sekunde, minute i sate; eoni prošlosti nastaju i nestaju. Međutim, sva ta aktivnost je, smatrao je Ajnštajn, relativna, što znači da nema apsolutne vrijednosti. Džon Viler, ugledni fizičar, jednom je napisao: „Pogrešna je sama ideja prostora i vremena, a s padom te ideje, padaju i zamisli o ‘prije’ i ‘poslije’. Ovu rečenicu je tako jednostavno izgovoriti, a svijet ipak tako teško prihvata njen smisao.“

Jedan od dokaza da ga još nije prihvatio je činjenica da ljudi i dalje stare, slijedeći linearni proces vremena tako vjerno kao da stvarno postoji. A ipak, ako je Ajnštajn u pravu, starenje je privid. Ono zavisi od „prije“ i „poslije“, dvije zamisli koje su opovrgnute već prije gotovo stotinu godina. Sufi pjesnik i mističar Rumi, shvatio je ovu istinu još prije mnogo vjekova i napisao: „ Vi ste neuslovljen duh zarobljen u uslove, kao sunce tokom pomračenja.“ Vrijeme i prostor su uslovi, a kada na sebe gledamo kao zarobljene u njih, tada smo izgubili dodir sa stvarnošću i ušli u privid.

Ajnštajn je linearno vrijeme zamijenio nečim mnogo elastčnijim – vremenom koje se skuplja i širi, usporava ili ubrzava. Često je takvo vrijeme upoređivao sa subjektivnim vremenom: na primjer, primijetio je da jedan minut sjedenja na vrućem šporetu izgleda kao jedan sat, dok jedan sat s lijepom djevojkom projuri kao jedan minut. Time je mislio da kaže kako vrijeme zavisi od situacije u kojoj se nalazi posmatrač. Zamisao o vremenu koje se širi i skuplja, fizičarima omogućava preciznije proračune raznih pojava koje se događaju blizu brzine svjetla, univerzalnog metra koji se ne može promijeniti niti nadmašiti. Da bi brzina svjetla bila nepromjenjiva, vrijeme se mora širiti i skupljati.

Svi ponekad imamo osjećaj da se vrijeme sužava i širi, zbog čega nam se čini da se neki trenuci vuku, a neki jure. Ali, đe je naša stalnost, naše apsolutno? Uvjeren sam da je to – „ja“, naš suštinski osjećaj jastva. Prema Ajnštajnovom primjeru, ako dva čovjeka sjede s lijepo djevojkom, vrijeme se može vući za jednog, jer djevojka je njegova sestra, a letjeti za drugog, jer je u nju zaljubljen. To znači da svako posjeduje ličnu kontrolu nam osjećajem vremena. Razmotriće subjektivne vrijednosti koje pripisujemo vremenu. Na primjer, kažemo:

Za to nemam vremena.

Vrijeme ti je.

Vrijeme ti ističe.

Kako vrijeme leti!

Vrijeme se teško vuče.

Toliko te volim da se vrijeme zaustavilo.

Ove rečenice ne govore o vremenu koje se mjeri satom. Sat ne laže o protoku linearnog kretanja „tamo spolja“.

Međutim, subjektivno vrijeme, ono koje postoji samo „ovdje unutra“, potpuno je drugačije. Sve gornje rečenice održavaju stanje jastva. Ako vam je dosadno, vrijeme se teško vuče; ako ste očajni, vrijeme vam ističe; ako ste ushićeni, vrijeme leti; kada ste zaljubljeni, vrijeme stoji. Drugim riječima, kad god zauzmete neki stav prema vremenu, u stvari progovarate o sebi. U subjektivnom smislu, vrijeme je ogledalo.

 D.Č.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2037

Objavio dana Apr 4 2012. u kategoriji Uvjerenja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV