KULTURA I UMJETNOST OLIMPIJE
Hram Zevsa Olimpijskog
Arhitekta Zevsovog hrama bio je Libon iz Eleje. Izgrađen je od porosa a sva plastična dekoracija od paroskog mermera. Njegova osnova je debljine 4 metra, tako da je sačuvana do danas. Sagrađen je kao dorski heksastilni peripteros sa 6 X 13 stubova. Dug je nešto više od 64 metra a širok je oko 28 metara. Stubovi su rađeni sa 20 kanelura i visinom od 11 modula. Hram se sastojao od pronaosa, cele i opistodoma. Celu su činila dva reda dvostrukih stubova podijeljenih na tri broda. Srednji brod je bio prostorno širok, dok su bočni bili uski. Slikarska dekoracija zidova cele pripisuje se Panenosu.
Postoje i Pausenijevi periegesami u kojima je zapisao da je autor timpanonskih kompozicijskih skulptura na istočnom timpanonu bio Peonije iz Mende, a na zapadnom timpanonu Alkamenes Stariji. Metopski reljefi su bili podijeljeni na 12 pravouganih polja sa isto toliko predstavljenih Heraklovih podviga. (Važnost ovog broja bila je izražena i kod Etruraca.) Nek od ovh reljefa se nalaze izloženi u muzeju u Olimpiji a tri u Luvru. Ovi reljefi su sačuvali neke arhajske odlike u izrazu lica, tretmanu kose i brade, ali su imali i životniju dinamiku u tretiranju ljudskih figura koja ukazuju na uticaj Polignota. Najvažniji sadržaj unutrašnjosti hrama bila je Fidijina hriselefantinska statua Zevsa koja se nalazila u prostoru velikog broda.
Pored uspješnog arhitektonskog sinkretizma stilova ovaj hram u Olimpiji se po mnogo čemu smatra u najbolja osvarenja cjelokupne grčke kulture, u prvom redu po remek djelima skulptorskih kompozicija u frontonima. Na njima je prikazana realistička ilustracija istorijskih događaja sa mitološkom tematskom simbolikom, poput onih poznatih iz Homerovih epskih poema. Na glavnom istočnom timpanonu vajar Peonije je prikazao scenu iz jednog mita koji se odigrao u Altisu same Olimpije.
Taj mit govori o Pelopsu, heros eponimusu Peloponeza po kome je Peloponez i dobio ime. On je plemeniti sin zavidnog Tantala. Po legendi, njemu je Zevs ponovo udahnuo život koji mu je otac oduzeo, dok je Tantala osudio na pakao i vječito proklestvo. Pelops traži od sina surovog Aresa, tiranina Pise Ojnomahosa, za ženu njegovu kćerku Hipodamiju. Sebični i lukavi Ojnomahos ne strahuje toliko za svoju kćer koliko za svoj život, jer mu je neko proročanstvo proreklo da će mu budući zet oduzeti i život. On Pelopsu zakazuje sportski dvoboj u kojem obećava dati kćer ukoliko bude poražen. Na frontonu istočnog timpanona je predstavljena scena kada se oni nalaze na atletskoj stazi, prije takmičenja kvadrigama (kola sa četiri konja), poput arhetipa koji personifikuje mladalačke težnje za ljubavlju, ugledom, slavom i čašću. Inspirisane ovim mitom, kasnije će mnoge evropske bajke opisivati vitezove koji se bore za ruku princeza u svome kraljevstvu. Tako će lik lijepe Hipodamije ostati ovjekovječen za sva vremena, jer „Samo ko može stvarno voljeti, samo je taj čovjek“ – rekao je Kjerkegor, kao conditio sine qua non (uslov bez koga se nemože) postići ni slava. Kao u životu, uvijek na kraju pobjeđuje mladost i neminovnost pravde koja je i na ovom timpanonu predvidljiva u ovjekovječenom uspjehu koje oličava prisustvo Zevsa u centru frontona.
Ovu kompoziciju timpanona čini 21 lik. Tu je i Hipodamija koja sa sjetom, zamišljeno stoji pored Pelopsa, i sa nadom gleda u njegovu kvadigru, dok bespomoćni tiranin Ojnomahos, kao peisithanatos pored Prozerpine, stoji tužan sa svojom ženom Steropom, naslućujući svoj neuspjeh. Opšte ćutanje otkriva gromoglasnu suštinu istine jedne ljubavi nasuprot ljudskog mizerluka. U uglovima timpanona su i figure koje personifikuju ambijentalnost u liku Alfeja i Kladeja koji opušteno iščekaju početak takmičenja.
Opšte je mišljenje da je zadivljujuće uhvaćen trenutk realnosti na ovom timpanonu koji predstavlja sukob tragičnosti i trijumfa, poput Mironove kompozicije Atine i Marsijasa. Ispod plašta opšte fizičke opuštenosti koju čini ćutanje i mir eleatskog nepokretnog bivstva, intenzivno prodire psihička napetost koja nagovještava akciju i epilog drame. Ipak, sve je predodređeno zakonima etike jer je nagovještena pobjeda mladosti i poleta u liku Zevsa koji nagovještava da je Ojnomahosovo doba je već prošlo a Pelopsovo nastupa sa najdragocjenijim težnjama života. Ova kompozicija je bila divan podsrek svim nastupajućim atletama. Ovom temom su se bavili i najveći grčki dramaturzi poput: Eshila, Sofokla i Euripida.
Za razliku od mirnog istočnog timpanona na kome je predstavljen Zevs, zapadni timpanon prikazujesukob plemenitosti i divljaštva u kome je sportsko nadmetanje zamijenila borba herojskog požrtvovanja na život i smrt. Na njemu je predstavljen Apolon i kentauromahija kao burno poprište bitke između tesalskih Lapita i Kentaura koji personifikuju uljeze neobuzdanih strasti, velike fizičke snage i nagona koji uništavaju grčku mladost i otimaju mlade nevjeste.
Najvažniji sadržaj unutrašnjosti u dorskom peripterosu ovog hrama bila je Fidijina hriselefantinska statua Zevsa. Fidija se smatra najboljim grčkim vajarom čija djela krasi unutrašnji mir, otmenost i snaga prikrivene dinamike. Rađena je, vjerovatno poslije Atine Partenos, između 436. i 432. god. p. n. ere. Pored njega, tih godina, uradio je za Olimpiju i skulpturu Anadumenosa. Zevs Olimpijski je predstavljen kako sjedi na svom preijstolu napravljenom od slonovače i crne abonosovine, dekorisane zlatom. Na manjim površinama naslona za leđa i ruke, uz prisustvo sfingi, vodile su kola krilate Nike, Hore i Harite.
A, na većim površinama izvajani su podvizi Herakla, tragedija Niobida i amazonomahija. Na samoj plinti ovog prestola predstavljena je i Afrodita kako se rađa iz morske pjene dok je prihvata Eros a kruniše Pejta. Ta scena se odigrava pred očima bogova sa Olimpa. Prijesto je urađen vješto raskošno sa vajarskim i zlatarskim dekoracijama da je predstavljao sam za sebe pravo remek-djelo zanatstva. Zevs je u desnoj ruci držao Nike, a u lijevoj skiptar napravljen od plemenitih metala i dragog kamenja na čijem se vrhu nalazio orao raširenih krila. Izuzev brade i kose tijelo je izvajano od slonovače. Plašt urađen o finog zlatnog lima se sa lijevog ramena blago spuštao prema bedrima otkrivajući torzo. Od zlata su bile urađene i sandale ovog božansva. Smatra se da mu je za ukrašavanje ove skulpture pomagao njegov brat, slikar Panainos koji je polihromijom pojačavao efekte draperije i cizelator i vajar Kolotes. Prema zapisima Plinija, Kolotes nije bio samo Fidijin učenik već i pomagač pri izradi ove statue. Filozof, stoik, Epiktet je rekao da je „prava nesreća umrijeti a ne viđeti takvu čudesnu ljepotu“.
Ovako predstavljen Zevs se razlikovao od svih dotadašnjih. Homerov Zevs izbacuje munje svojim strašnim pogledom. Tu njegovu strogost su isticali mnogi vajari poslije njega. Ali Fidijin Zevs ne drži munje ni u svojim rukama, niti mu lik isijava bilo kakvu strogost ili širi strah, već blagost, mir i spokojstvo. Dion iz Pruse („Zlatousti“) za njega kaže da je on „bog mira, savršen blag, darivalac postojanja i života i sviju dobara, opšti otac, i spasilac, i čuvar svih ljudi“. Jedan epigram iz Analecta govori ovako o Fidijinim Zevsu: „Bog je sašao na zemlju da ti otkrije svoje lice, ili si ti, Fidija, uzdigao se na nebo da ga tamo vidiš.“ Novoplatoničar Plotin je zapisao: „Fidija je izvajao svog Zevsa ne inspirišući se nikakvim stvarnim modelom. On ga je zamislio onakvim kakav je bio, ako bi pristao da se pojavi pred našim očima.“ Ovaj Fidijin Zevs je postao simbol mira razumljiv svakom čovjeku jer je u njega unio čitav svoj um i sce, „spustio je bogove među ljude, a ljude uzdigao prema bogovima“. Ove njegove osobine boga prihvatiće kasnije hrišćanstvo, kao što će i sam njegov izgled biće prenešen u liku Hrista Pantokratora na mnogim mozaicima, ikonama i freskama od prvih dana hrišćanstva., kao što je i kasnije u Manasuru Kaisarijani na planini Himet u Grčkoj.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2013
Objavio