PAVILJON BR. 6

X

Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i juče, poduprijevši glavu rukama i podavivši noge poda se. Lice mu se nije viđelo.

—  Dobar dan, prijatelju — reče Andrej Jefimič. — Vi ne spavate?

—  Pre svega, ja vam nijesam prijatelj — reče Ivan Dmitrič zagnjuren u jastuk — a drugo, vi se zalud mučite: nećete mi izvući ni riječi.

—  Čudnovato…  — promrlja zbunjeno Andrej Jefimič. — Juče smo razgovarali tako mirno, a sad najednom, vi se odnekud nađoste uvrijeđeni i odmah prekidoste … Čini mi se da sam se nekako nezgodno izrazio ili sam, možda, izrekao neku misao koja se ne slaže s vašim nazorima…

—  Da, mislite da ću vam povjerovati! — reče Ivan Dmitrič pridižući se i gledajući podrugljivo i zabrinuto u doktora; oči mu bjehu podnadule. — Možete da špijunirate i istražujete na drugom mjestu, ali ovđe nemate šta. Ja sam još shvatio zašto ste dodili.

—  Čudna mi čuda!  — nasmiješi  se  doktor. Vi smatrate, dakle, da sam ja špijun?

—  Da, smatram.. . Špijun ili doktor, kome su me dali na posmatranje — ali to je sasvim svejedno.

—  Ala ste vi, oprostite mi, neki … čudnovat čovjek!

Doktor śede na stoličicu kraj postelje i prekorno odmahnu glavom.

—  Ali dopustimo da ste u pravu — reče on. — Dopustimo da vas kao izdajica hvatam za riječ da bih vas predao policiji. Vas će, recimo, uhvatiti i zatim osuditi. Ali zar će vam biti u sudu ili u tamnici gore nego ovđe? A ako vas proćeraju ili čak osude na robiju, zar je to opet gore nego śeđeti u  ovom  paviljonu?   Mislim  da  neće  biti  gore… Šta se onda plašite?

Izgleda da su ove riječi djelovale na Ivana Dmitriča. On umiren śede.

Bilo je oko pet časova uveče — doba dana kad Andrej Jefimič obično hoda po svojoj sobi, i kad ga Darjuška pita da li je vrijeme za pivo. Napolju bješe tiho, lijepo vrijeme.

—  Ja sam izašao poslije ručka da se malo prošetam, pa,  eto, kao što vidite, svratio i do vas — reče doktor. — Pravo je proljeće!

—  Koji je sad mjesec? Da nije mart? — upita Ivan Dmitrič.

—  Da, kraj marta.

—  Je l’ veliko blato napolju?

—  Ne, nije baš veliko. U bašti se već i stazice pojavile.

— Sad bi lijepo bilo da se na kočijama izvezem nekud van varoši — reče Ivan Dmitrič trljajući svoje crvene oči kao da se tek probudio — pa poslije da se vratim kući u zagrijan, prijatan kabinet… i da se liječim od glavobolje kod nekog poznatog ljekara… Odavno već nijesam živio kao čojek. A ovđe je gadno! Strašno gadno!

Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on se ośećao umoran i trom, pa je razgovarao bez volje. Prsti su mu drhtali i po licu se viđelo da ga mnogo boli glava.

—  Između toplog, prijatnog kabineta i ovog paviljona nema nikakve razlike — reče Andrej Jefimič. — Mir i zadovoljstvo nijesu izvan čovjeka, već u njemu.

—  Kako to?

—  Običan čovjek očekuje dobro ili zlo izvan sebe, to jest od kočija i kabineta, dok čovjek koji misli, očekuje to od samog sebe.

— Idite i propovijedajte tu vašu mudrost u Grčkoj, đe je toplo i đe miriše na pomorandže, a ovđe ta klima njoj ne odgovara. S kim sam ono razgovarao o Diogenu? Da nijesam s vama?

—  Da, juče, sa mnom.

—  Diogenu nije bio potreban kabinet i zagrejana soba; tamo je ionako toplo. Trebalo je  samo leći u bure, jesti pomorandže i maslinke. A da je živio u Rusiji, on bi ne samo u decembru nego i u maju zatražio da ga prime u sobu. Vjerovatno bi se zgrčio od hladnoće.

—  Nije tako. Hladnoću, kao i svaki bol uopšte,  čovjek može i  da ne  ośeća.  Marko Aurelije rekao je: „Bol nije ništa drugo nako predstava o bolu; napregni volju da promijeniš tu predstavu, odbaci je, prestani da se žališ, pa i bola će nestati.” To je tačno. Filozof ili, prosto, čovjek koji misli, koji razmišlja, baš se i odlikuje time što prezire bol; on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi.

—  Ja sam  znači, idiot, jer patim, nijesam zadovoljan i čudim se ljudskom nevaljalstvu.

—  Zalud tako zaključujete. Ako budete češće razmišljali, shvatićete kako je ništavno sve ovo spoljno što nas uzrujava. Treba težiti razumijevanju života, i u tome je prava sreća.

—  Razumijevanje — namršti se Ivan Dmitrič — spoljno, unutrašnje. .. Oprostite, ali ja to ne shvatam. Znam samo — reče on ustajući i gledajući ljutito u doktora — znam da me je bog stvorio od vrele krvi i nerava, dabome! A organska materija, ako je samo sposobna za život, mora da reaguje na svaki nadražaj. Pa, i ja reagujem. Na bolove odgovaram vikom i suzama, na nevaljalstva — negodovanjem, na pakost — gađenjem. Po mom mišljenju, to, u stvari, i jeste život. Ukoliko je organizam niži, utoliko manje ośeća i manje odgovara na nadražaj, a ukoliko je viši, utoliko je ośetljiviji i energičnije reaguje na stvarnost. Zar vam nije to poznato? Gle, doktor, a ne zna ovakve sitnice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje, da bude uvijek zadovoljan i da se ničemu ne čudi, treba da se nađe u ovakvom stanju — i Ivan Dmitrič ovđe pokaza prstom u gojaznog, zaraslog u salo seljaka — ili da se, pak, nauči na patnje toliko da izgubi svaku ośetljivost prema njima, to jest, drugim riječima, da raskrsti sa životom. Oprostite, nisam mudrac niti filozof — nastavi razdraženo Ivan Dmitrič — pa se u tome baš ništa ne razumijem. Ja nijesam kadar da rezonujem.

— Naprotiv, vi baš lijepo rezonujete.

— Stojici, koje vi parodirate, bili su divni ljudi, ali se njihova teorija zamrzla još pre dvije hiljade godina i ni za dlaku nije krenula naprijed, a neće ni krenuti, jer nije praktična i ne odgovara životu. Ona je imala uspjeha samo kod manjine, koja provodi svoj život u studiranju i uživajući u raznim teorijama, a većina je nije ni shvatila. Teorija koja propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i zadovoljstvu u životu, preziranje patnje i smrti, odavno je nepojmljiva ogromnoj većini ljudi, jer oni nikad nijesu ni znali šta je to bogatstvo ili zadovoljstvo u životu, dok prezirati patnje značilo bi za njih prezirati sam život, jer se cijelo ljudsko biće sastoji od ośećanja gladi, hladnoće, uvreda, gubitaka i hamletovskog straha od smrti. U tim ośećanjima je cio život: on može biti nesnosan, možete ga mrzjeti, a nikako prezirati. Da, tako je. Ponavljam, teorija stojicizma ne može imati nikada budućnosti, a napreduje, kao što i sami vidite, i to od postanka svijeta do danas, samo borba, ośetljivost prema bolu i sposobnost reagovanja na nadražaj …

Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli, zastade i ljutito protrlja čelo.

—  Htio sam da kažem još nešto  važno,  ali sam se zbunio — reče on. — Ta o čemu sam ono htio? Ah da! Htio sam reći: nekakav stojik prodao se u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. Eto, vidite, čak i jedan stojik je reagovao na nadražaj, jer da bi se napravio tako velikodušan gest kao što je samouništenje radi bližnjeg svog, potrebno je da postoji duša koja se buni i sažaljeva. Ja sam zaboravio ovđe, u ovoj tamnici, sve što sam nekada naučio, inače bih se još nečega śetio. Ali zašto ne uzeti Hristov slučaj? Isus je reagovao na stvarnost time što je plakao, smješkao se,   žalostio, ljutio se, pa čak i tugovao; on nije išao s osmjehom na licu u susret patnjama i nije prezirao smrt, nego se molio u Getsimanskom vrtu da ga mimoiđe ta gorka čaša.

Ivan Dmitrič se nasmija i śede.

—  Dopustimo da mir i zadovoljstvo nijesu izvan čovjeka, već u njemu samom — reče on. — Dopustimo, dalje, da treba prezirati patnje i da se ne treba ničemu čuditi. Ali na osnovu čega vi to tako propovijedate? Jeste li mudrac?  Filozof?

—  Ne, nijesam filozof,  ali to treba svako da propovijeda, jer je to razumno.

—  Ne, htio bih da znam zašto vi u smislu razumijevanja, preziranja patnji i svega ostalog smatrate sebe kompetentnim? Zar ste vi ikada patili. Imate li vi predstavu o patnjama? Dopustite: jesu li vas tukli u đetinjstvu?

—  Ne, moji roditelji su ośećali odvratnost prema batinama.

—  E, a mene je otac strahovito tukao. Bio je to surov čovjek, činovnik, bolestan od hemoroida, dugačkor nosa i žutog vrata.  Ali da  govorimo o vama. Cijelog vašeg života niko vas ni prstom nije takao, niko vas nije zastrašivao niti tukao; zdravi ste kao bik. Odrasli ste pod okriljem roditelja, koji su vas o svom trošku školovali, a poslije ste se odmah dočepali sinekure. Više od dvadeset godina živjeli ste u besplatnom stanu, sa ogrijevom, osvjetljenjem, poslugom, imajući prava da radite kako i koliko god hoćete, pa i da ništa ne radite. Po svojoj prirodi vi ste lijen čovjek, slabić, zato ste se trudili da život udesite tako da vas ništa ne uznemiruje i ne pokreće s mjesta. Poslove ste prenijeli na ljekarskog pomoćnika i na ostali ološ, dok śedite u toploj sobi i tišini, štedite novac, čitate knjige, uživate u razmišljanjima o svakojakim uzvišenim glupostima, pa (Ivan Dmitrič pogleda tu u crven doktorov nos) i pijuckate. Jednom riječju, vi život nijeste ni viđeli niti ga uopšte poznajete, i stvarnost znate samo teorijski. A patnje prezirete, i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: taština nad taštinama, spolja i unutra preziranje života, patnji i smrti, a razumijevanje svega i prava sreća — sve je to filozofija, vrlo bliska ruskim badavadžijama. Vi vidite, recimo, seljaka da tuče ženu. Zašto da se miješamo? Neka je tuče, svejedno, oboje će umrijeti ranije ili kasnije; uz to onaj koji tuče, on ne vrijeđa batinama onoga koga bije, već samog sebe. Pijančiti je glupo, neprijatno, ali i ako pijete, umrijećete, i ako ne pijete, opet ćete umrijeti. Dođe seljanka, bole je zubi… Pa šta? Bol nije ništa drugo do predstava o bolu, osim toga, bez bolesti se ne živi na ovom svijetu, svi ćemo umrijeti, pa zato gubi se ti, seljanko, što prije, ne smetaj mi da mislim i da pijem votku. Neki mladić traži savjet šta da radi, kako da živi; prije no što će odgovoriti, svako bi se zamislio, a ovđe odgovor je već gotov: teži da razumiješ ili traži pravu sreću. Ali kakvo je to čudo „prava sreća”? Stvarnog odgovora nema, dabome. Nas ovđe drže iza rešetke, trulimo, muče nas, ali sve je to lijepo i pametno, jer nema nikakve razlike između ovog paviljona i toplog, prijatnog kabineta. Zgodna je to filozofija: nema se kud, mirna je i savjest i ośećaš da si mudrac… Ne, gospodine, to nije filozofija, nije ni mišljenje, niti širina pogleda, već samo ljenost, opsena, pospanost… Tako je to! — opet se narenu Ivan Dmitrič. — Patnje prezirete, a da vam čovjek vratima prignječi prst, urlali biste naglas.

—  A možda se i ne bih drao — reče Andrej Jefimič smiješeći se blago.

—  Da, htio bih to da vidim! A, uzmimo, da vas tresne paraliza, ili da vas, recimo,  nekakva budala ili drzak čovjek, koristeći svoj položaj ili čin, uvrijedi javno, a vi znate da će mu to proći nekažnjeno, onda biste razumjeli šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i pravoj  sreći.

—  To je originalno — reče Andrej  Jefimič, smijući se zadovoljno i trljajući ruke. — Prijatno me iznenađuje vaša ljubav prema uopštavanju, a moj portret, koji ste izvoljeli maločas naslikati, zaista je sjajan. Moram priznati da je za mene razgovor s vama veliko zadovoljstvo. A sad, pošto sam vas slušao, budite dobri pa i vi saslušajte mene.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV