PAVILJON BR. 6

VII

Isprativši prijatelja, Andrej Jefimič je sio za sto i počeo čitati. Tišinu večernju, zatim noćnu nije poremetio nikakav šum, a i vrijeme kao da je zastalo i zanijemilo slično kao doktor nad knjigom, i činilo se da ništa ne postoji ano ova knjiga i lampa sa zelenim abažurom. Na doktorovom prostom, seljačkom licu lagano se pojavljivao osmijeh zadovoljstva i ushićenja pred radom ljudskog razuma. O, zašto čovjek nije besmrtan? — mislio je on. Zašto postoje moždani centri i vijuge, našto vid, govor, ośećanje, genije, kad je svemu tome suđeno da se pretvori i prah i, na kraju krajeva, da se ohladi zajedno sa Zemljinom korom, a zatim milionima godina da se okreće, bez ikakva smisla i cilja, sa zemljom oko sunca? Da bi se samo ohladio, a zatim okretao, nije uopšte potrebno izvlačiti iz nepostojanja čovjeka sa njegovim uzvišenim, gotovo božanskim razumom, pa da se, zatim, kao iz šale, opet pretvori u ilovaču.

Razmjena materije? Ali otkud taj kukavičluk da se čovjek tješi tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se događaju u prirodi imaju manju vrijednost čak od ljudske gluposti, jer i tu ipak postoji izvjesna svijest i volja, a u procesima baš ničeg nema od svega toga. Samo kukavica, u koga je više straha od smrti nego dostojanstva, može se tješiti da će njegovo tijelo vremenom živjeti u travi, u kamenju, u žabi… Viđeti besmrtnost u razmjeni materije isto tako je čudno kao i predskazivati budućnost futroli kad se razbije skupocjena violina i postane neupotrebljiva.

Čim časovnik počne otkucavati, Andrej Jefimič bi se obično izvalio na naslon fotelje i zatvorio oči da malo razmisli. I kao slučajno, pod uticajem lijepih misli pročitanih u knjizi, on tada počne razmatrati cijelu svoju prošlost i sadašnjost. Prošlost je odvratna, bolje je i ne śećati se nje! A sadašnjost je ista kao i prošlost. On zna da, dok njegove misli sa ohlađenom Zemljom kruže oko Sunca, tu odmah do doktorovog stana, u velikoj zgradi pate ljudi od bolesti i fizičke prljavštine; neko od njih, po svoj prilici, ne spava i bori se sa insektima, neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog jako stegnutor zavoja; možda se bolesnici kartaju sa nudiljama i piju votku. Prošle godine je obmanuto dvanaest hiljada ljudi; cjelokupna bolnička organizacija, kao i prije dvadeset godina, počiva na krađi, zađevicama, spletkama, prijateljskim vezama, grubim prevarama, pa bolnica i dalje ostaje nemoralna ustanova, veoma štetna po zdravlje stanovnika. Zna on i to da u paviljoku br. 6 iza rešetaka Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svakog dana ide po varoši i skuplja milostinju.

S druge strane, njemu je vrlo dobro poznato da su za posljednjih dvadeset pet godina u medicini nastali basnoslovni preokreti. Kad je on studirao na fakultetu, činilo mu se da će medicina uskoro imati sudbinu alhemije i metafizike, sad, pak, kad provodi noći u čitanju, medicina uzbuđuje i izaziva u njemu ośećanje divljenja, čak i ushićenja. Stvarno, kakva neočekivana velelelnost, kakva revolucija! Zahvaljujući antiseptici, sad se vrše operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za mogućne čak ni in sre. Najobičniji samoupravni ljekari sad se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu, na stotinu otvaranja stomaka dolazi tek jedan smrtni slučaj, a kamen u unutrašnjim organima smatraju za takvu sitnicu da o njoj ne vrijedi ni pisati. Sifilis se uspješno liječi. A teorija nasljednosti, hipnotizam, pronalasci Pastera i Koha, higijena sa statističkim podacima, pa najzad i naša ruska medicina u samoupravnim ustanovama? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bolesti, sa metodama raspoznavanja i liječenja — sve je to, ako se uporedi s onim što je bilo, veliko kao brdo Elborus. Sad ludacima više ne sipaju hladnu vodu na glavu niti ih oblače u ludačke košulje; sad ih tretiraju humano, čak za njih, ako je vjerovati novinama, priređuju predstave i balove. Andrej Jefimič je znao da, pri sadašnjim pogledima i ukusima, ovakva rugoba, kao što je paviljon br. 6, može postojati samo na dvjesta vrsta od najbliže železničke stanice, u varošici đe su predsjednik i odbornici — polupismeni građani koji smatraju da je ljekar žrec kome treba vjerovati bez ikakve kritike, pa makar sipao u usta rastopljeno olovo; neđe u drugom svijetu i publika i novine odavno bi rastrgli na komade ovu malu Bastilju.

„Pa onda?” pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. „Šta bi onda ispalo? Tu su i antiseptika i Koh, i Paster, a suština stvari se niukoliko ne mijenja. Bolesti i smrtnosti bi i dalje bilo. Ludacima priređuju igranke i predstave, ali ih na slobodu ipak ne puštaju. To znači da je sve glupost i sujeta i da, u stvari, nema nikakve razlike između klinike i moje bolnice.”

Ali tuga i ośećanje koje liči na zavist njemu smetaju da bude ravnodušan. To dolazi, po svoj prilici, od zamora. Otežala glava spuštala bi se na knjigu, on tada stavlja ruku ispod obraza, da bude mekše, i razmišlja:

„Ja služim nekorisnoj stvari i primam platu od ljudi koje obmanjujem; ja nijesam pošten. Ali sam za sebe ne predstavljam ništa, samo sam djelić neminovne socijalne nepravde: svi su sreski činovnici štetni i primaju platu badava… Dakle, za svoje nepoštenje nijesam kriv ja, već moje vrijeme… Da sam se rodio dvjesta godina docnije, bio bih drugi čovjek.”

Kad izbiju tri sata, on bi gasio lampu i odlazio u spavaću sobu. Ali mu se nije spavalo.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV