PAVILJON BR. 6

VI

Njegov život tekao je ovako. Ustajao je obično oko osam časova ujutru, oblačio se i pio čaj. Zatim je odlazio u svoj kabinet da čita ili je išao u bolnicu. Tu, u bolnici, u uskom, mračnom hodniku śeđeli su ambulantni bolesnici koji čekaju da budu primljeni. Pored njih, trupkajući čizmama po podu od cigala, trčkarali su seljaci i nudilje, prolazili izmršavjeli bolesnici u mantilima, pronosili su umrle i sudove sa ekokrementima, plakala su đeca, bila promaja. Andreju Jefimiču je poznato da su za grozničave, tuberkulozne i uopšte ośetljive bolesnike ovakve prilike veoma teške, ali šta da se radi? U ordinaciji dočekivali su ga ljekarski pomoćnik Sergej Sergejič, omanji, gojazan čovjek, obrijanog, lijepo umivenor i podnadulog lica, sa blagam i toplim držanjem i u novom udobnom odijelu, koji je više ličio na senatora nego na ljekarskog pomoćnika. U varoši je imao ogromnu praksu, nosio je bijelu mašnu i smatrao sebe iskusnijim od ljekara, koji uopšte nije imao privatnu praksu. U uglu, u ordinaciji stajala je velika uramljena ikona sa teškim kandilom ispred nje, a dolje, umjesto stočića, daska prekrivena bijelom navlakom; po zidovima su visile slike vladika, pa svetogorokog manastira i vijenci od suvog različka. Sergej Serrejič je bio pobožan čovjek i volio je sjaj. Ikonu je nabavio o svom trošku; svake neđelje u ordinaciji jedan od bolesnika, po njegovom naređenju, čitao je naglas akatist, a zatim bi Sergej Sergejič lično obilazio sva odjeljenja sa kadionicom i kadio ih tamjanom.

Bolesnika bješe mnogo, a vremena malo, i zato se pregled svodio na kratka pitanja i prepisivanje nekakvog lijeka, recimo, eterske masti ili ricinusa. Andrej Jefimič śedio je poddimivši rukama glavu, zamišljen, i mahinalno postavljao pitanje. Sergej Sergejič je takođe śedio, trljao ruke i samo bi se poneki put umiješao.

— Bolujemo i zbog toga patimo — govorio bi on — zato što se milosrdnom bogu rijetko molimo. Dabome!

U vrijeme kad je pregledao bolesnike, Andrej Jefimič nije vršio operacije; odavno se odvikao od njih i izgled krvi ga je neprijatno uzbuđivao. U slučaju da mora otvoriti đetetu usta radi pregleda grla, a dijete se deralo i branilo ručicama, od zujanja u ušima vrtjelo bi mu se u glavi i pojavljivale se suze u očima. On je žurio da prepiše lijek i mahao je rukama da žena što prije izvede dijete.

Za vrijeme pregleda brzo mu je postajalo sve dosadno: i bojažljivost bolesnika, i njihovo nerazumijevanje običnih stvari, i prisustvo ljepotana Sergeja Sergejiča, i slike po zidovima, i njegova sopstvena pitanja koja postavlja stalno već više od dvadeset godina. I zato je odmah odlazio, čim pregleda pet-šest bolesnika. Bez njega, ostale bolesnike je pregledao pomoćnik.

Sa prijatnim ośećanjem da već odavno, hvala bogu, nema privatne prakse i da mu niko neće smetati Andrej Jefimič, čim stigne kući, śedao bi u kabinetu za sto i počinjao da čita. Čitao je mnogo i uvijek sa velikim zadovoljstvom. Pola plate je trošio na kupovinu knjiga i od šest soba njegovog stana, tri su već pretrpane knjigama i starim časopisima. Najviše je volio istorijska i filozofska djela; od medicinskih bio je pretplaćen na časopis „Ljekar”, koji bi uvijek pročitao od početka do kraja. Čitao je po nekoliko časova uzastopce, i to ga nije zamaralo. Čitao je ne tako brzo i na skokove, kao što je nekada radio Ivan Dmitrič, nego polako, sa udubljivanjem, češće se zadržavajući na mjestima koja mu se sviđaju ili su nerazumljiva. Kraj knjige stojala je boca sa votkom i kiśeli krastavci ili ukiśeljene jabuke, i to na čohi, bez tanjira. Svako pola sata, ne dižući očiju sa knjige, nalivao je čašicu votkom i ispijao, a zatim bi, ne gledajući, napipavao krastavac i odgrizao parčence.

U tri sata oprezno  je prilazio kuhinjskim vratima, kašljucao i govorio:

—  Darjuška, kako bi bilo da ručam… Poslije ručka, dosta rđavog i mršavog,   Andrej Jefimič je hodao po sobama, prekrštenih ruku na grudima, i razmišljao. Kad izbiju četiri, zatim pet časova, on bi još hodao i razmišljao. Poneki put bi zaškripila kuhinjska vrata i kroz njih bi se pomolilo crveno, sanjivo Darjino lice.

—  Andreju Jefimiču, zar nije vrijeme da pijete pivo? — zapitala bi ona zabrinuto.

—  Ne, još nije vrijeme… — odgovorio bi on. — Pričekaću, pričekaću …

Pred veče bi obično dolazio upravnik pošte, Mihailo Averjanič, u cijeloj varoši jedini čovjek čije prisustvo ne bješe teško Andreju Jefimiču. Mihailo Averjanič bio je nekad vrlo bogat spahija i služio je u konjici, ali je propao i kao siromah, pod stare dane, potražio je službu u resoru ministarstva pošta i telegrafa. Naoko bio je dobar i zdrav, imao sjajne sijede zaliske, lijepo držanje i jak i prijatan glas. Dobrodušan je bio i boleć, ali plahovit. Kad je u pošti neko od publike protestovao, nije se slagao ili bi, jednostavno, počinjao da filozofira. Mihailo Averjanič, sav crven u licu i drhteći cijelim tijelom, viknuo bi na sav glas: „Umukni!” tako da je pošta odavno stekla reputaciju ustanove koju nije bilo tako bezopasno pośećivati. Mihailo Averjanič je poštovao i volio Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše, ostale, pak, stanovnike gledao je sa visine kao da su njegovi potčinjeni.

—  Evo i mene — govorio je on ulazeći kod Andreja Jefimiča. — Dobar dan, dragi  prijatelju! Da vam već nijesam dosadio, a?

—  Baš naprotiv, vrlo sam zadovoljan — odgovorio bi mu ljekar. — Uvijek se radujem kad vi dođete.

Prijatelji bi śeli na kanabe u kabinetu i izvjesno vrijeme ćutke pušili.

—  Darjuška,  kako  bi  bilo da doneseš piva? —  rekao bi Andrej Jefimič.

Prvu flašu  bi popili takođe ćutke: doktor —  zamišljen, a Mihailo Averjanič — s veselim, živahnim izrazom, kao čovjek koji ima  da priča nešto  vrlo  zanimljivo.  Razgovor  je  uvijek započinjao doktor.

—  Kako je to žalosno — rekao bi on tiho i polako, vrteći glavom i ne gledajući u oči slušaocu (on nikada uopšte nije gledao u oči) — kako je to odveć žalosno, uvaženi Mihailo Averjaniču, što u našoj  varoši apsolutno nema ljudi sa kojima bi čovjek mogao povesti pametan i interesantan razgovor. To je za nas veliko zlo. Čak se ni inteligencija nije mnogo uzdigla nad banalnošću; nivo njenog razvića, vjerujte mi, ništa nije viši no kod nižih staleža.

—  Potpuno tačno. Slažem se.

—  Pa i vi sami znate — nastavio bi doktor tiho i odmjereno — da je na ovom svijetu sve sitno i neinteresantno, osim velikih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Razum je ono što jako odvaja čovjeka od  životinje, podsjeća na njegovo  božansko porijeklo i donekle mu čak služi kao besmrtnost, koja inače ne postoji. Sa tog gledišta, razum se javlja kao jedino mogućan izvor zadovoljstva. Mi, pak, ne vidimo i ne slušamo oko sebe ono što je razumno — a to znači da nam je oduzeta prijatnost. Doduše, ostaju nam knjige, ali one su nešto sasvim drugo nego živa riječ i uzajamna veza. Ako dopustite da napravim ne baš srećno poređenje, onda knjige su note, a razgovor je pjesma.

—  Potpuno tačno.

Nastalo bi ćutanje. Iz kuhinje bi izašla Darjuška i, sa izgledom bezizrazne tuge na licu i glave podnimljene rukom, zaustavila bi se na vratima da sluša.

—  Eh!  — uzdisao bi Mihailo Averjanič. — Tražiti od savremenika pamet!

I on bi pričao kako se nekad živjelo sjajno, radosno i lijepo, kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzvišene pojmove o časti i prijateljstvu. Pozajmljivan je novac bez mjenica i smatralo se za sramotu kad neko ne bi pomogao drugu u bijedi. A kakvih je sve bilo ratnih marševa, avantura, susreta sa neprijateljem, kakvih drugova i kakvih žena! A Kavkaz — kako je to divan kraj! A žena jednor komandanta bataljona, čudna neka žena, oblačila je oficirsku uniformu i odlazila uveče u planine, sama, bez vođe. Pričalo se da je tamo vodila ljubav sa jednim od gorštačkih kneževa.

— Presveta bogorodice, majko božja … — uzdisala bi Darjuška.

—  Pa kako su tek pili! Kako su jeli! I kakvi bjehu neustrašivi liberali!

Andrej Jefimič je slušao, ali nije čuo; on je razmišljao o nečemu i pijuckao pivo.

—  Ja često sanjam pametne ljude i razgovaram s njima — rekao bi on iznenada prekidajući Mihaila Averjaniča. — Otac mi je pružio odlično obrazovanje, ali pod uticajem ideja šezdesetih godina natjerao me je da postanem ljekar. Da ga nijesam onda poslušao, sad bih se i ja, čini mi se, nalazio u centru intelektualnog pokreta. Bio bih, po svoj prilici, član nekog fakulteta. Naravno, i pamet nije vječita, već prolazna, ali vi znate zašto ośećam naklonost prema njoj. Život nije ništa drugo nako dosadna klopka. Kad čovjek koji razmišlja, postane zreo i počne zrelo rasuđivati, on se nehotice ośeća kao da je pao u klopku iz koje nema izlaza. U stvari, neke slučajnosti pozvale bi ga, i protiv njegove volje, iz nepostojanja u život… A zašto? On bi htio da sazna zašto i rašta postoji, a njemu to ne govore ili mu pričaju kojekakve gluposti; on kuca — njemu ne otvaraju; i smrt dolazi po njega — opet protiv njegove volje. I kao što se u tamnici ljudi, vezani zajedničkom nesrećom, ośećaju bolje kad se nađu zajedno, isto se tako i u životu ne opaža klopka kad se ljudi, skloni analizi i uopštavanju, nađu zajedno i prekraćuju vrijeme razmjenjujući gorde, slobodne misli. U tom pogledu um je zadovoljstvo koje se ničim ne može zamijeniti.

—  Potpuno tačno.

Ne gledajući svom sagovorniku u oči, polako i sa prekidima, Andrej Jefimič bi i dalje govorio o pametnim ljudima i razgovorima s njima, dok bi ga Mihailo Averjanič pažljivo slušao i ponavljao: „Potpuno tačno”.

—  A vjerujete li vi u besmrtnost duše? — najednom bi upitao poštar.

—  Ne, uvaženi Mihailo Averjaniču, ne vjerujem, i nemam osnova da vjerujem.

—  Moram priznati da i sam sumnjam u to. Mada, uostalom, imam ośećanje kao da neću nikad umrijeti. Eh, pomislim, stara panjino, došlo je već vrijeme da se mre! A u duši je ipak nekakav glas: ne vjeruj, nećeš umrijeti!

Poslije devet časova Mihailo Averjanič bi otišao. Oblačeći u trijemu bundu, govorio bi uzdišući:

—  Baš nas je sudbina bacila bogu iza leđa! Najžalosnije je to što ćemo ovđe i umrijeti! Eh!..

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV