PAVILJON BR. 6

V

Čudnovat glas!

Doktor Andrej Jefimič Ragin vrlo je interesantan čovjek u izvjesnom pogledu. Kažu da je u svojoj ranoj mladosti bio vrlo pobožan i spremao se za sveštenički poziv, i da je htio 1863. godine po svršenoj gimnaziji da ide u Duhovnu akademiju, ali ga je njegov otac, doktor medicine i hirurg, zajedljivo ismijao zbog toga, pa je kategorički izjavio da ga neće više smatrati za sina ako ode u popove. Koliko je sve to tačno — ne znam, ali i sam Andrej Jefimič je više puta priznavao da nije nikad volio medicinu niti uopšte nauke uže specijalnosti.

Bilo kako bilo, tek po svršenom medicinskom fakultetu on nije otišao u popove. Neku naročitu pobožnost nije ispoljavao, a na duhovno lice je na početku svoje ljekarske karijere isto tako malo ličio kao i sad.

Njegova spoljašnjost bješe troma, brutalna, seljačka; svojim licem, bradom, zalizanom kosom, snažnom a glomaznom pojavom, podsjećao je na drumskog krčmara, zadriglog, drskog i okrutnog. Lice mu je bilo surovo, sa bezbroj plavkastih žilica, oči sitne, nos crven, Uz visoki rast i široka ramena tu su i ogromne ruke i noge; izgledalo je ako udari peskicom — i duša će odmah izlećeti. Ali korak mu bješe lak, i kretao se oprezno, prikradajući se; kad se sretne sa nekim u uzanom hodniku, zaustavljao se uvijek prvi da bi ga propustio, i ne iz bijesa, kao što bi čovjek očekivao, već tankim i blagim tenorom govorio je: „Pardon!” Na vratu je imao manju guku koja mu je smetala da nosi krute kragne, i zato je uvijek bio u mekoj platnenoj ili cicanoj košulji. Uopšte, on se nije nosio kao ljekar. Jedan isti par odijela vukao je po desetak godina, a novo odijelo, koje je obično nabavljao po jevrejskim telalnicama, na njemu je izgledalo tako izlizano i izgužvano kao da je staro; u istom kaputu je primao i bolesnike, ručavao, išao u pośete; ali sve je to činio ne iz tvrdičluka, već iz potpune nemarnosti prema svojoj spoljašnosti.

Kad je Andrej Jefimič stigao u varoš da stupi na dužnost, „humana ustanova” se nalazila u groznom stanju. U paviljonima, hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od vonja. Bolničari pravi seljaci, nudilje, pa i njihova đeca, spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. Žalili su se da se ne može živjeti od bubašvaba, stjenica i miševa. U hirurškom paviljonu nikad nije prestajala epidemija crvenog vjetra. Cijela bolnica nije imala više od dva skalpela i nijednog termometra, u kadama je čuvan krompir. Nadzornik, magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bolesnike, a za starog ljekara, prethodnika Andreja Jefimiča, pričalo se da se, tobože, krišom bavio prodajom bolničkog alkohola, a da je od nudilja i bolesnica napravio sebi čitav harem. U gradu su vrlo dobro znali za taj nered, pa su ga čak i preuveličavali, ali su ga mirno tolerisali; jedni su za nj nalazili opravdanje u tome što su u bolnici ležali samo malograđani i seljaci koji ne mogu da se bune, jer su kod kuće živjeli još gore nego u bolnici; neće ih, valjda, ovđe hraniti jarebicama! Drugi su, pak, nalazili opravdanje u tome što sam grad, bez pomoći mjesne samouprave, ne može izdržavati bolje uređenu bolnicu; hvala bogu što i ovakva postoji. A skoro uvedena mjesna samouprava nije htjela da otvori drugu bolnicu ni u varoši ni u okolini, pod izgovorom da grad već ima svoju.

Kad je pregledao bolnicu, Andrej Jefimič dođe do zaključka da je to nemoralna ustanova i veoma štetna po zdravlje stanovnika. Po njegovom mišljenju, najpametnije što bi se moglo uraditi, to je — otpustiti sve bolesnike a bolnicu zatvoriti. Ali on je shvatio da za to nisu dovoljne samo njegove želje i da bi to bilo i nekorisno; ako se fizička i moralna prljavština odstrane sa jednor mjesta, one će preći na drugo; mora se čekati da one same po sebi iščeznu. Osim toga, kad su već ljudi otvorili bolnicu i mire se s njom, znači da im je ona potrebna; predrasude i sve ove pakosti i gnusobe života potrebne su, jer se s vremenom pretvaraju u nešto razumno, kao što od đubreta postaje plodna zemlja. Na tom mjestu nema ničeg tako čistog što ne bi u svome začetku imalo nečeg prljavog u sebi.

Po stupanju na dužnost Andrej Jefimič se ponio prema neredu u bolnici, izgleda, dosta ravnodušno. Zamolio je samo bolničare i nudilje da ne spavaju po bolesničkim sobama i nabavio je dva ormana za hiruške instrumente; što se tiče nadzornika, magacionerke, ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra poslije operacije, sve je ostalo po starom.

Andrej Jefimič je visoko cijenio pamet i poštenje, ali za uređenje svega unaokolo, da bi se pametno i pristojno živjelo, nedostajala mu je čvrsta volja i uvjerenost da je u pravu. Naređivati, zabranjivati i ćerati do kraja apsolutno nije umio. Sve je to ličilo kao da se zavjetovao da nikad ne povisi glas i da u svom rječniku ne upotrebi zapovjedni način. Veoma mu bješe teško da reče ,,daj” ili „donesi”; kad je gladan, nekako je neodlučno kašljucao i govorio kuvarici: „Kako bi bilo da popijem čašu čaja…” ili: „Da li bih mogao da dobijem nešto za ručak?” A da reče nadzorniku da više ne krade ili da ga najuri, ili, najzad, da ukine ovu sasvim izmišljenu parazitsku dužnost — to je bilo iznad njegove moći. Kad varaju Andreja Jefimiča ili mu laskaju, ili daju da potpiše račun za koji se unaprijed zna da je lažan, on pocrveni kao rak i ośeća se kao krivac, ali ipak potpisuje; kad se bolesnici žale da su gladni ili da nudilje grubo postupaju s njima, on se zbuni i mrmlja kao da se izvinjava:

— Dobro, dobro, ja ću to poslije izviđeti… Ovđe je, po svoj prilici, neki nesporazum …

S početka je Andrej Jefimič radio vrlo savjesno. Primao je bolesnike od jutra do podne, vršio operacije i praktikovao kao akušer. Dame su govorile da je pažljiv i da odlično otkriva bolesti, naročito dječje i ženske. Ali s vremenom posao mu je, čini se, postao jako dosadan zbog jednolikosti i očevidne nekorisnosti. Danas primi trideset bolesnika, śutra će ih biti, vjerovatno, više od trideset i pet, prekośutra četrdeset, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu, a smrtnost se u gradu nikako nije smanjivala, i bolesnici nisu prestajali da dolaze. Nije postojala nikakva fizička mogućnost pružiti ozbiljnu pomoć četrdesetorici ambulantnih bolesnika od jutra do ručka; znači, i nehotice je ispadala samo prevara. Prema prošlogodišnjem izveštaju bilo je dvanaest hiljada bolesnika, a to, na kraju krajeva, znači da je bilo dvanaest hiljada ljudi. Smještati, pak, u bolnicu teške bolesnike i liječiti ih po pravilima nauke takođe je nemogućno, jer pravila postoje, a same nauke nema; ako ostavimo na stranu filozofiju i pedantno se budemo držali pravila, kao što rade ostali ljekari, i za to je, prije svega, potrebna čistoća i ventilacija, a ne prljavština, zdrava hrana, a ne čorba od smrdljivog kiśelog kupusa, pa i dobri pomoćnici, a ne lopuže.

Onda zašto smetati ljudima da umru, kad je već za svakoga smrt normalan i prirodan kraj? Kakva korist od toga da nekakav trgovac ili činovnik poživi još pet ili deset godina? Ako se smatra da je cilj medicine da se pomoću ljekova ublaže bolovi, onda se k nehotice postavlja pitanje: a zašto ih ublažavati? Prije svega, kaže se da čovjek kroz patnje ide ka savršenstvu, a zatim, ako čovječanstvu zaista pođe za rukom da pomoću pilula olakša svoje patnje, ono će onda potpuno zaboraviti na religiju i filozofiju, u kojima je dosad nalazilo ne samo zaštitu od svih nesreća nego čak i sreću. Puškin je pred smrt ośećao strašne muke, siromah Hajne je nekoliko godina ležao oduzet; zašto, onda, da ne boluje nekakav Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna, čiji je život beznačajan, i bio bi potpuno prazan i ličio na život amfibije, da ne postoji patnja?

Pod uticajem takvih rezonovanja Andrej Jefimič je klonuo duhom i prestao da dolazi svakog dana u bolnicu.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV