PAVILJON BR. 6

IV

Lijevo od Ivana Dmitriča je, kao što sam već kazao, Jevrejin Mojsejka, a desno, sav u loju, sasvim bucmast seljak tupog i potpuno bezizraznog lica. To je — nepokretna, proždrljiva i prljava životinja, koja je davno izgubila sposobnost da misli i ośeća. Od njega se uvijek širi oštar i zagušljiv zadah.

Nikita, koji ga je služio, tuče ga nemilosrdno, iz sve snage, ne štedeći svoje pesnice; i nije strašno to što su ga tukli — čovjek se može i navići na to — već što ta tupoglava životinja nikako ne reaguje na batine ni zvukom, ni pokretom, ni izrazom očiju, već se samo malko klati kao teško bure.

Peti i posljednji stanovnik paviljona br. 6 bio je građanin koji je nekada kartirao poštu, mali, mršav čovkek plave kose, sa dobrodušnim, ali i nešto podmuklim izgledom. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima, koje gledaju vedro i veselo, on je čovkek koji zna sebi cokenu i koji čuva nekakvu vrlo važnu i prijatnu tajnu. Pod jastukom i pod dušekom on krije nešto što nikom ne pokazuje, ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu, već iz skromnosti. Ponekad prilazi prozoru i, okrenuvši leđa drugovima, stavlja sebi nešto na grudi i gleda oborivši glavu; ako mu tada čovkek priđe, on će se zbuniti i skinuti nešto sa grudi. Ali prozreti njegovu tajnu ne bkeše teško.

—  Čestitajte mi — kaže on često Ivanu Dmitriču — predložen sam za odlikovanje   ordenom Stanislava drugog reda sa zvijezdom. Drugi red sa zvijezdom obično se daje samo strancima,   ali ja ne znam zašto hoće da učine izuzetak za mene — smiješi se on dvoumeći se i sliježući ramenima. — Pravo da vam kažem, tako nešto nijesam očekivao!

—  Ja se u tome ništa ne razumijem — kaže tužno Ivan Dmitrič.

—  Ali da li možete pogoditi šta ću sad ili docnije dobiti? — nastavlja nekdanji poštar žmireći lukavo očima. — Ma šta bilo, ali ja ću sigurno dobiti švedsku „Polarnu zvezdu”. Orden je takav da se vrijedi potruditi. Bijel krst i crna lenta. To je vrlo lijepo.

Po svoj prilici, niđe na svijetu život nije toliko jednolik kao u ovoj kućici. Ujutru se bolesnici, osim paralitičara i debelog seljaka, umivaju u tremu iz velikog čabra i brišu peševima mantila; zatim iz olovnih šolja piju čaj, koji Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. Na svakog dolazi po jedna šolja. U podne jedu kiselu čorbu od kupusa i kašu, i večeraju kašu koja je pretekla od ručka. U međuvremenu leže, spavaju, gledaju kroz prozor i hodaju po sobi tamo-vamo. I tako svaki dan. Čak i bivši poštar govori neprestano samo o tim ordenima.

Novi ljudi rijetko se viđaju u paviljonu br 6. Doktor odavno već ne prima nove ludake, a onih koji vole da pośećuju ludnice ima vrlo malo na ovom svijetu. Svaka dva mjeseca dolazi u odjeljenje berberin Semjon Lazarič. Nećemo govoriti o tome kako on šiša ludake, kako mu Nikita pomaže u tom poslu i kako se bolesnici uznemire svaki put kad vide pijanog i veselog berberina.

Osim berberina, niko ni da zaviri u paviljon. Bolesnici su osuđeni da gledaju iz dana u dan samo Nikitu.

Uostalom, tu skoro je neko u bolnici pronio dosta čudnovatu vijest.

Pričalo se da je u pavšvon br. 6 počeo da dolazi doktor.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV