PAVILJON BR. 6

II

Prije jedno dvanaest do petnaest godina živio je u svojoj kući u gradu, u glavnoj ulici, činovnik Gromov, čovjek solidan i imućan. Imao je dva sina: Sergeja i Ivana, Kao student četvrte godine Sergej se razboli od galopirajuće tuberkuloze i umrije; njegova smrt kao da bješe početak niza nesreća koje najednom snađoše porodicu Gromovih. Na nedjelju dana poslije Sergejeve sahrane otac-starac bi izveden pred sud pod optužbom da je izvršio falsifikate i pronevjere, pa uskoro umrije u tamničkoj bolnici od tifusa. Kuću i cjelokupnu pokretnu imovinu prodadoše na licitaciji, i Ivan Dmitrič sa svojom majkom ostade bez ikakvih sredstava za život.

Ranije, dok je otac bio živ, Ivan Dmitrič je, živeći u Petrogradu, đe je studirao na univerzitetu, primao po šezdeset-sedamdeset rubalja mjesečno, pa nije ni pojma imao o bijedi, sada, pak, morao je iz osnova promijeniti svoj život. Od jutra do mraka morao je davati časove po bagatelnoj cijeni, baviti se prepisivanjem, pa ipak gladovati, jer je cijelu svoju zaradu slao majci za izdržavanje. Ivan Dmitrič nije mogao dugo podnijeti takav život; klonuo je duhom, oslabio, pa je, napustivši univerzitet, otputovao kući. Ovđe, u varošici, bio je, po protekciji, postavljen za učitelja sreske škole, ali se nije slagao sa kolegama i nije se dopao učenicima, te je uskoro napustio službu. Mati je umrla. On je jedno šest mjeseci bio bez mjesta, na hljebu i vodi, pa ga najzad postaviše za sudskog pristava. U toj službi je ostao sve dok ga ne otpustiše zbog bolesti.

Nikad, čak ni kad je bio mlad student, on nije izgledao dobro sa zdravljem. Uvijek je bio blijed, mršav, sklon nazebu, loše se hranio, patio od nesanice. Od jedne jedine čašice rakije hvatala ga je nesvjestica i dobijao je histerične napade. Ljudi su ga uvijek privlačili, ali pošto bješe razdražljiv i boleć, nije mogao ni s kim da se sprijatelji, pa nije ni imao prijatelja. O varošanima je uvijek govorio s omalovažavanjem, tvrdeći da se gnuša i da mu je uskanula njihova totalna neprosvećenost i život koji provode u spavanju kao životinje. Govorio je iz tenora, gromko, temperamentno, uvijek negodujući i uzrujavajući se, ili s ushićenjem i divljenjem, i to uvijek iskreno. Ma o čemu s njim govorili, on je sve svodio na jedno isto: u varoši je teško i dosadno živjeti, društvo nema ideala, ono vodi bezbojan, besmislen život, unoseći u njega ponekad razonodu u obliku nasilja, grubog razvrata i ulagivanja; nitkovi su siti i odjeveni, a poštenom svijetu ostaju mrve; potrebne su škole, lokalne poštene novine, pozorište, javna predavanja, združivanje inteligencije; potrebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. Govoreći o ljudima, on ih je slikao oštrim potezima, samo bijelim ili crnim, ne priznajući nikakvo nijansiranje; čovječanstvo je dijelio na pošten svet i nitkove; sredine kod njega nije bilo. O ženama i ljubavi govorio je uvijek strasno, s ushićenjem, ali nikad nije bio zaljubljen.

U varoši su ga, bez obzira na to što je bio nervozan i oštar u ocjenama, voljeli i zvali od milja Vanja. Njegova urođena delikatnost, uslužnost, čestitost, moralna čistota i njegov izlizani kaput, nezdrav izgled i porodične nesreće izazivali su dobra, topla i tužna ośećanja; uz to je bio temeljno obrazovan i načitan čovjek, znao je, po mišljenju varošana, sve i bio je u gradu neka vrsta priručnog enciklopedijskog rječnika.

Čitao je on mnogo. Śedio je često u klubu, pa, čupkajući nervozno bradicu, prelistavao časopise i knjige; i po njegovom licu se viđelo da on ne čita toliko koliko guta, jedva stižući da sažvaće. Čitanje je bilo, valjda, jedna od njegovih nezdravih navika, jer se podjednako žudno bacao na sve što mu je dolazilo do ruku, čak i na lanjske novine i kalendare. Kod kuće je uvijek čitao ležeći.

III

Jednog jesenjeg jutra, podigavši jaku na svom kaputu i šljapkajući po blatu, probijao se Ivan Dmitrič do nekakvog mještanina da nešto naplati od njega prema izvršenoj presudi. Bješe turobno raspoložen, kao i uvijek ujutru. U jednom sokaku srete dvojicu zatvorenika s okovima na nogama u pratnji četiri stražara s puškama. I prije toga je Ivan Dmitrič sretao više puta hapšenike i svaki put bi to izazivalo u njemu ośećanje sažaljenja i neke nelagodnosti, međutim, sad je ovaj susret napravio na njega neki naročit, čudnovat utisak, Njemu se najednom učini da i njega mogu okovati i isto ovako voditi po blatu u tamnicu. Kad završi posao kod mještanina, on na putu za kuću srete kod pošte poznatog policijskog pisara, koji ga je pozdravio i išao s njim ulicom nekoliko koračaji, i njemu se to odnekud učini sumnjivo. Kod kuće cio dan mu ne izbijahu iz glave hapšenici i stražari sa puškama, pa mu je neka nepojmljiva duševna uznemirenost smetala i da čita i da se pribere. Uveče nije upalio svjetlost, noću, pak, nije spavao i stalno je mislio na to da ga mogu uhapsiti, okovati i strpati u zatvor. Nije ośećao nikakvu krivicu i bješe siguran da i ubuduće nikad neće biti ubica, palikuća i kradljivac; ali, zar je teško učiniti neki zločin nehotice, slučajno, i zar nije mogućna kleveta, pa najzad i sudska greška. Zaista, ne uči uzalud narodno iskustvo da se niko nije osigurao od prośačkog štapa i tamnice. A sudska greška u sadašnjem sudskom postupku sasvim je mogućna, i tome čovjek ne treba da se čudi. Ljudi koji po zvaničnoj dužnosti imaju posla sa ljudskim patnjama, a to su, recimo, sudije, policajci, ljekari, s vremenom, usljed navike, otupe toliko da se, kad bi i htjeli, ne mogu ponašati prema svojim klijentima drugačije nako zvanično; u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od seljaka koji neđe u dvorištu kolje ovna i telad, pa i ne primjećuje krv. Kod zvaničnog, bezdušnog odnosa prema čovjekovoj ličnosti, da bi inače nevin čojek bio lišen svih prava i osuđen na robiju, sudiji treba samo jedno: vremena. I to toliko vremena da se ispune neke formalnosti, zbog kojih sudije i primaju platu, pa onda je — sve svršeno. Poslije zalud traži pravdu i zaštitu u ovoj maloj, prljavoj varošici, koja je udaljena dvjesta vrsta od najbliže željezničke stanice! Pa i nije li smiješno, zaista, misliti na pravdu, kad u svakom nasilju društvo vidi pametnu i potrebnu mjeru, dok svaki gest humanosti, recimo, oslobađanje od optužbe, izaziva čitavu eksploziju nezadovoljnog, osvetljubivog ośećanja?

Ujutru Ivan Dmitrič ustade iz kreveta sav prestravljen, sa hladnim znojem na čelu, potpuno ubijeđen da ga svaki čas mogu zatvoriti. Kad već jučeranje crne misli nijesu mogle tako dugo da ga napuste — mislio je on — onda mora da u njima ima nešto istine. Zaista, zar bi mogle one, inače, da mu uđu u glavu bez ikakvog povoda?

Pozornik, ne žureći se, prođe pored njegovih prozora: ni to nije bez razloga. Evo i dva čovjeka se zaustaviše pored njegove kuće i ćute. Zašto li oni ćute?

Za Ivana Dmitriča sad nastaše mučni dani i noći. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili su ulazili u dvorište, izgledali su mu kao žbiri i agenti. U podne se obično šef policije vozio u kočijama ulicom; to je on iz okoline grada sa svoga imanja išao u upravu policije. Ali se sad Ivanu Dmitriču pričini da se on vozi suviše brzo i sa nekim naročitim izrazom na licu, po svoj prilici hita da objavi da se u gradu nalazi neki veliki zločinac. Ivan Dmitrič se trzao na ovako zvonce ili lupanje u vrata, mučno se ośećao kad kod svoje gazdarice sretne nekog nepoznatog čovjeka; a pri susretu sa policajcima ili žandarima smješkao se i zviždukao da pokaže kako se to njega ništa ne tiče. Nije spavao čitave noći, očekujući da ga uhapse, ali je jako hrkao i uzdisao, kao da je sanjiv, samo da se gazdarici učini kako zbilja spava; ako ne spava, onda znači da ga grize savjest — pa to je pravi dokaz! Činjenice i zdrava logika ubjeđivale su ga da su sva njegova strahovanja — gluposti i psihička poremećenost, da i u hapšenju i u tamnici, ako se stvar posmatra sa šireg gledišta, nema stvarno ničega strašnog — samo kad je savjest mirna; ali ukoliko je pametnije rezonovao i logičnije razmišljao, utoliko je rastao i postajao nepodnošljivili njegov duševni nemir. Sve je to ličilo na slučaj sa pustinjakom koji je u neprohodnoj šumi htio da sebi raskrči mjesto; ukoliko je marljivije radio śekirom, utoliko je šuma više i gušće rasla. Na kraju krajeva, Ivan Dmitrič, videći da je sve zalud, napusti svako rezonovanje, pa se sav predade očajanju i strahu.

Počeo je da se usamljuje i krije od ljudi. Kancelarija mu već i ranije bješe smorna, ali sad mu je postala nepodnošljiva. Plašio se da mu nekako ne podvale, da mu ne ubace krišom mito u džep, pa poslije da ga uhvate na djelu, ili da ne naprave nehotice zvaničnim aktima neku grešku, koja bi se pretvorila u falsifikat, ili, najzad, da ne izgubi tuđ novac. Čudno je to da nikad prije ovoga njegove misli ne bjehu tako elastične i pronicljive kao što su sad, kad on svaki dan izmišlja hiljade raznih razloga da ne bi samo ozbiljno strahovao za svoju slobodu i čast. Ali zato je umnogome izgubio interesovanje za spoljni svijet, naročito za čitanje, pa i pamćenje mu je jako popustilo.

U proljeće, kad se okopni sneg, u jaruzi kraj groblja pronađoše dva leša uveliko raspadnuta i sa znacima nasilne smrti — neke starice i mališana. U gradu se pričalo samo o tim leševima i o nepoznatim ubicama. Ivan Dmitrič, da svijet ne bi mislio da je on ubica, šetao je ulicama i smješkao se, a pri susretu sa poznanicima blijedio bi, crvenio i govorio da nema odvratnijeg zločina od ubistva nejakih i nezaštićenih. Ali ta laž mu ubrzo dosadi i on, poslije nekog razmišljanja, odluči da će za njega najbolje biti da se sakrije u gazdaričin podrum. I tu ostade cio dan, zatim noć i još jedan dan, pa je jako nazebao i u suton krišom, kao lopov, uvukao se u svoju sobu. Do svanuća stajao je nasred sobe, ne mičući se i osluškujući. Ujutru rano, još pre zore, dođoše u kuću zidari. Ivan Dmntrič je odlično znao da su oni došli da poprave u kuhinji zidanu peć, ali od straha mu se učini da su to policajci preobučeni u zidare. On polako izađe iz stana i obuzet strahom, bez šešira i kaputa, potrča ulicom. Za njim su lajali psi i jurili ga, neki seljak je vikao nešto iza njegovih leđa, zujalo mu je u ušima, i činilo mu se da su se iza njega skupili tirjani cijelog svijeta i da ga gone.

Zaustavili su ga, odveli kući i poslali gazdaricu po ljekara. Doktor Andrej Jefimič, o kojem će biti još govora, prepisa mu hladne obloge za glavu i valerijanske kapljice, sažaljivo klimnu glavom i ode, rekavši gazdarici da više neće doći jer ne treba ljudima smetati da lude. Pošto Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i lečenje kod kuće, ubrzo ga uputiše u bolnicu, đe je smješten u odjeljenje za venerične bolesti. Čitave noći nije spavao, prčio se i uznemiravao bolesnike, i uskoro je, po naređenju Andreje Jefimiča, premješten u paviljon br. 6.

Poslije godinu dana svi su u varoši zaboravili Ivana Dmitriča, a njegove knjige, koje je gazdarica smjestila u saonice pod nastrešnicom, razvukoše đeca.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV