PAVILJON BR. 6

XV

Andrej Jefimič je stanovao u kući koja je imala tri prozora i koja je pripadala mještanki Bjelovoj. Ova kuća imala je samo tri sobe, ne računajući kuhinju. Dvije od njih, čiji su prozori gledali na ulicu, zauzeo je doktor, a u trećoj i u kuhinji živjele su Darjuška i gazdarica sa troje đece. Ponekad je gazdarici dolazio na spavanje njen ljubavnik, pijani seljak, koji bi noću obično pravio skandale, pa su onda i Darjuška i đeca drhtali od straha. Kad je dodio i, smjestivši se u kuhinju, tražio votke, svima bješe veoma tjeskobno, pa je doktor iz sažaljenja uzimao rasplakanu đecu k sebi i smještao ih da spavaju na podu, što mu je činilo veliko zadovoljstvo.

Kao i prije, ustajao je iz kreveta u osam časova ujutru i, pošto bi popio čaj, śedao je da čita svoje knjige i časopise. Za nove nije imao više novaca. Da li zato što to bjehu stare knjige ili zato što se promijeniše prilike, tek čitanje ga nije više jako zanosilo i zamaralo ga je. Da ne bi provodio vrijeme u besposličenju, pravio je detaljan katalog svojih knjiga i lijepio na njihovim koricama brojke, pa mu je sad taj mehanički, sitan posao bio interesantniji i od čitanja. Taj jednoliki i pipavi rad nekako je uspavljivao njegove misli pa nije razmišljao ni o čemu i vrijeme je brzo prolazilo.

Čak mu se učini interesantno da śedi u kuhinji i sa Darjuškom ljušti krompire ili da prebira heljdu. Svake subote i nedjelje išao je u crkvu. Stojeći kraj zida i zatvorivši oči, slušao je pjevanje i razmišljao o ocu, majci, univerzitetu, religiji; ośećao se umiren i śetan, i odlazeći iz crkve, žalio je što se služba brzo svršila.

Dvaput je išao u bolnicu kod Ivana Dmitriča, da se s njim porazgovara. Oba puta Ivan Dmitrič bješe jako uzbuđen i jedak; molio je da ga ostave na miru, jer su mu već odavno uskanuli šuplji razgovori, i govorio je da od prokletih i gadnih ljudi traži za sve svoje muke samo jednu jedinu naknadu: da ga zatvore u samicu. Nije moguće da mu i to neće dozvoliti? Kad se Andrej Jefimič opraštao s njim, za vrijeme prve i druge pośete, i poželio mu laku noć, on se brecnuo i rekao:

— Neka ide sve do đavola!

I sad Andrej Jefimič nije znao da li da mu ode i treći put ili da ne ode. A želio je da ga još jednom obiđe.

Ranije, poslije ručka, Andrej Jefimič je hodao po sobama i razmišljao, a sad je od ručka do večere ležao na divanu okrenut naslonu i sav se predavao raznim sitnim mislima, sa kojima se već nije mogao boriti. Bješe mu krivo što mu nijesu dali penziju ni jednokratnu pomoć za njegovu više nego dvadesetogodišnju službu. Istina, on nije služio pošteno, ali penziju dobijaju svi službenici, bez obzira na to da li su pošteni ili nijesu. Sadašnja pravičnost baš se u tome i sastoji što se činovi, ordeni i penzije ne daju za moralne zasluge i sposobnosti, već za službu, bez obzira na to kakva je bila. Po čemu to da samo on bude izuzetak? Para uopšte više nije imao. Sramota ga je bilo da prolazi pored bakalnice i da gleda gazdaricu u oči. Za pivo je dužan već trideset dvije rublje. Meštanki Bjelovoj je takođe dužan. Darjuška polako prodaje stara odijela i knjige i laže gazdaricu da će uskoro doktor dobiti grdne pare.

Opet se ljutio što je na putovanje potrošio hiljadu rubalja, koliko je u svoje vrijeme zaštedio.

Baš bi mu sad bila potrabna ta hiljadarka! Jedilo ga je i to što ljudi neće da ga ostave na miru. Hobotov je smatrao za svoju dužnost da s vremena na vrijeme obilazi bolesnog kolegu. Sve na njemu bješe odvratno Andreju Jefimiču: i zadriglo lice, i ružan, pokroviteljsni ton, i riječ „kolega”, i visoke čizme; najodvratnije, pak, bješe to što je on smatrao za svoju dužnost da liječi Andreja Jefimiča, i mislio da ga zbilja liječi. Svaki put je donosio flašu broma i po nekoliko ravenovih pilula.

I Mihail Averjanič je smatrao za dužnost da obilazi prijatelja i da ga razgali. Uvijek je ulazio kod Andreja Jefimiča s izvještačenim držanjem, smijao se usiljeno i počinjao ga uvieravati da danas odlično izgleda i da poslovi, hvala bogu, kreću nabolje, a iz toga se moglo zaključiti da on smatra da je njegov prijatelj u očajnom stanju. On još nije isplatio svoj varšavski dug i bješe utučen zbog te teške sramote, bješe sav napregnut, zato se i trudio da se smije što glasnije i da priča što zanimljivije. Njegove anegdote i priče izgledale su sad beskrajne i bjehu napast za Andreja Jefimiča, pa i za njega samog.

U njegovom prisustvu Andrej Jefimič bi legao na divan i, okrenut zidu, slušao ga stisnutih zuba, u duši su se slijegali čitavi slojevi taloga i poslije svake pośete prijatelja ośećao je da taj talog raste i kao da se već približava grlu.

Da bi savladao ta sitničarska ośećanja, on se žurio da misli da će i on, i Hobotov, i   Mihail Averjanič prije ili poslije umrijeti, ne ostavivši ni traga na zemlji. Ako zamislimo da će kroz milion godina pored Zemljine kugle proletjeti u bezvazdušnom prostoru nekakav duh, on će ugledati samo ilovaču i gole stijene. Sve — i kultura, i moralni zakon, nestaće bestrva, čak neće ni korov izrasti na tome mjestu. Šta onda znače nekakav stid pred bakalinom i ništavni Hobotov, i nesnosno prijateljstvo sa Mihailom Averjaničem? Sve su to gluposti i sitnice!

Ali ovakva rezonovanja slabo su pomagala. Tek što bješe zamislio Zemljinu kuglu kroz milion godina, a već se iza neke gole stijene pojavljuju Hobotov u visokim čizmama ili Mihail Averjanič, koji se usiljeno smije, pa se začu čak i njegov stidljivi šapat: „A varšavski dug, sokole moj, vratiću ovih dana … Sigurno!”

 

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV