PAVILJON BR. 6

XIII

Nedjelju dana poslije toga Andreju Jefimiču predložiše da se odmori, drugim riječima, da podnese ostavku na službu, što je primio hladnokrvno, a još nedjelju dana kasnije on i Mihail Averjanič već su śeđeli u poštanskim kolima i putovali u pravcu najbliže željezničke stanice. Dani bjehu hladni, vedri, nebo plavo a vazduh proziran. Tih dvjesta vrsta pređoše za dva dana, i na putu su dvaput noćili. Kad su im na poštanskim stanicama služili u rđavo opranim čašama čaj ili kad su dugo uprezali konje u kola, Mihail Averjanič bi sav pomodrio u licu od ljutine, drhtao cijelim tijelom i vikao: „Umukni! Bez razšišljanja!” A u kočijama je sve vrijeme, ne prestajući ni trenutka, pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskom Carstvu. Koliko je samo bilo raznih avantura, i kakvih sve susreta! On je govorio glasno i pri tom su mu oči izgledale tako čudne da se moglo pomisliti kako sve to laže. Uz to, pričajući, duvao je Andreju Jefimiču u lice, i smijao mu se na uvo. Sve je to smetalo doktoru, i nije mu dalo da razmišlja i da se pribere.

Željeznicom su putovali, štednje radi, u trećoj klasi, u vagonu za nepušače. Od putnika, gotovo polovina bjehu bolji ljudi. Mihail Averjanič se ubrzo upoznao sa svima i, idući od klupe do klupe, govorio je glasno kako ne treba putovati ovom odvratnom željeznicom. Svud je lopovluk! Sasvim je druga stvar kad si na konju: prevališ za dan sto vrsta i poslije se ośećaš zdrav i bodar. A nerodne godine kod nas bivaju zbog toga što su isušili Pinske močvare. Uopšte, svuda je strahovit nered. On se uzrujavao, govorio glasno i nije davao nikome da otvori usta. To beskrajno laprdanje, uz glasko smijanje i oštre gestove smori Andreja Jefimiča.

„Ko li je od nas dvojice lud?” pomisli on pun jeda. „Da li ja, koji se trudim da ničim ne uznemirujem putnike, ili ovaj sebičnjak, koji misli da je ovđe najpametniji i najinteresantniji od svih, pa zato nikom ne daje mira?”

U Moskvi Mihail Averjanič obuče vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Na ulici je nosio oficirski kačket i šinjel, pa su mu vojnici salutirali. Andreju Jefimiču se sad učini da je on čovjek koji je od cjelokupnog gospodstva što ga je nekad imao u sebi proćerdao sve što je bilo dobro i zadržao samo rđavo. Volio je da bude uslužen čak i onda kad mu to nikako i ne bješe potrebno. Šibice su stajale na stolu pred njim, i on je to znao, ali je naređivao kelneru da mu ih donese; u prisustvu sobarice nije se ženirao da bude samo u donjem rublju; posluzi bez razlike, čak i starijim ljudima, govorio je „ti”, a kad se naljuti, nazivao ih kretenima i budalama. To je, kako se činilo Andreju Jefimiču, bilo gospodski, ali ružno.

Prije svega, Mihail Averjanič odvede svog prijatelja u Iversku kapelu. Molio se tamo svesrdno, klanjajući se do zemlje i suznih očiju, a kad završi s tim, duboko uzdahnu i reče:

— Iako ne vjerujem u boga, ipak je nekako mirnije na duši kad se čovjek pomoli. Poljubite ikonu, sokole.

Andrej Jefimič se zbuni i poljubi ikonu, dok je Mihail Averjanič, napućivši usne i klimajući glavom, očitao molitvu šapatom, pa mu opet navriješe suze. Zatim odoše u Kremlj da vide tamo car-top i car-zvono, pa ih čak i prstima dotakoše, uživali su i u ljepoti Zamoskvorječja; obiđoše hram Spasitelja i Rumjancevski muzej.

Ručali su u kafani Tjestova. Mihail Averjanič dugo je razgledao jelovnik, gladeći svoje zaliske, pa reče tonom gurmana koji se u restoranu ośeća kao kod svoje kuće:

— Da vidimo čime ćete nas  danas  počastiti anđele moj!

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2001

Objavio dana Jan 29 2015. u kategoriji Arhiva, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “PAVILJON BR. 6”

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV