Neko čeka

„Znam šta sad mislite“, rekao je Delejni. „Mislite da sam previše izbirljiv, zar ne? Ali ja ne mislim da tražim previše. Ona ne mora da bude najljepša na svijetu ili da ima zvanje doktora nauka.“

„Ti samo postavljaš standarde“, predložio sam.

„Tačno. O tome razmišljam kao o paketu. Ako je cio paket u redu, jedan  detalj nije toliko važan.“

Uz pretpostavku da se njoj, ko god da je ona, sviđa tvoj paket“, rekao sam. Delejni je klimnuo glavom. Bio je začuđujuće imun na ironiju, i ja sam znao da nije pošteno da je usmjeravam prema njemu. On je zaista želio da se zaljubi –  to je bio najveći cilj njegovog života – a budući da je Delejni uspio u ostvarivanju svih drugih ciljeva, opterećivalo ga je kako mu je upravo taj nedostupan. U prošlosti smo zajedno stanovali u Bostonu, đe je on odrastao u radničkoj porodici, a kasnije smo se zajedno teturali po istoj provincijskoj hitnoj službi da bismo zaradili za život. Prije petnaest godina pokrenuo je vlastitu praksu kao kardiolog, i tek je sada, u srednjim četrdesetim, Delejni osjetio da bi mogao posvetiti vrijeme pronalaženju supruge. Bilo mu je teško da sakrije zbunjenost oko tog predmeta.

„Hvala bogu što nisam jedan od onih koji napuštaju svoju ženu posle trideset godina braka zbog seksi djevojke od dvadesetak godina“, rekao je. „Za mene je to nov početak. Optimističan sam, strpljiv, ali…“

„Šta?“, pitao sam.

Delejni je pogledao u stranu, a nejasan oblak sumnje prekrio mu je lice: „Ne znam. Možda sam previše star.“

„Ili previše zahtjevan“, rekao sam. „Nije li seksi djevojka od dvadesetak godina dio tog paketa koji ti tražiš? Budi iskren.“

Nasmijao se meketavo: „Pa, momak može da se nada!“

Iznenada sam osjetio nemir u vezi s Delejnijem i njegovim najnovijim projektom, a posle toga je slijedio talas tuge. U lice me udarila činjenica kako nas naša kultura skromno podučava o ljubavi. Više od sat vremena pričali smo o čovjekovoj „životnoj ljubavi“, a ipak nismo ni približno dodirnuli nešto što barem izdaleka liči na ljubav.

„Jesi li se ikad prije zaljubio?“, pitao sam. „Zaista zaljubio?“ Delejni je blijedo gledao očigledno ne očekujući da će naš razgovor da postane toliko ličan. Oklijevao je.

„Pa, nisam nov u tim stvarima“, rekao je. „Bilo je dobrih vremena, a mnogo žena želi da izlazi sa mnom.“

Klimnuo sam glavom. „Slušaj, ne moramo da pričamo o onom o čemu ne želiš da pričaš“, rekao sam tiho. „Međutim, mislim da se osjećaš izgubljeno.“ On se ukrutio, a ja sam mogao da primijetim kako se povlači u sebe. Rekao sam: „To nije bila optužba. Prirodno je osjećati se izgubljenim. Posebno ako ne tražiš na pravim mjestima.“

„Mrzim mjesta na koja odlazim“, rekao je ljutito.

„Kafiće? Svako mrzi ta mjesta“, rekao sam. „Ali nisam na to mislio. Ne tražiš u sebi – to je mjesto đe se ona nalazi, ko god bila.“ Delejni je zurio u mene kao da sam izvalio nešto paradoksalno, ali ja sam nastavio: „Mnogo si postigao u životu i u osnovi si uvijek koristio taj pristup. Nađeš se pred izazovom, pokreneš svoje sposobnosti i uz dovoljno sigurnosti i samopouzdanja dobiješ ono što želiš. Zar nije tako?“ On se složio. „Postići bilo šta važno uključuje rizik“, rekao sam, „i zbog toga i strah. Ali ako pustiš da strah prevlada, nikada se nećeš izložiti riziku, i zbog toga nikada nećeš ništa postići.“

„Hoćeš da kažeš kako se bojim da se zaljubim?“, pitao je. „Zašto bih onda tome težio?“

„Ne, ne želim to da kažem“, odgovorio sam. „Ali ljubav i strah često se dodiruju pa ljudi poput tebe, koji su ostvarili veoma teške zadatke – otišli u medicinsku školu iako za to nisu imali sredstva, otvorili sopstvenu privatnu praksu, zaradili novac za širenje i nove poduhvate – ljudi poput tebe morali su da nauče kako da prevaziđu strah i ne samo strah – sumnju u sebe, zbunjenost, očaj, beznađe – većinu uobičajenih ljudskih slabosti, zapravo. Za tebe je postalo izuzetno važno da potisneš svoje slabosti ako si želio bilo šta da postigneš u ovom svijetu. Međutim, to je suprotno onome što zahtijeva ljubav.“

Delejni je šmrknuo. Bio sam siguran da mu se ne sviđa riječ zahtjeva. „Ja imam slabosti, poput svakog drugog“, rekao je s odbijanjem. „Šta bi ti htio da radim – da hodam unaokolo ističući kako sam slab tako da se neka žena sažali na mene?“

„Prećeruješ zato što ti se sve to ne sviđa“, rekao sam. „Ne, nije potrebno izazivati sažaljenje. Ono šta želim da kažem je da ‘normalan’ život od svakog zahtijeva da izgleda što je moguće snažnije, a ta taktika, iako veoma dobro djeluje na drugim područjima, bijedno propada na području ljubavi.“

Poput većine ljudi, Dilejni nikada nije razmišljao o tome kako je  ustrojen njegov unutrašnji svijet, ali svi stvaraju psihološke podjele kao sredstvo preživljavanja. Zidamo unustrašnje ladice i u njih guramo sve neželjene stvari o sebi – skrivene strahove, slabosti i mane, svoje najdublje sumnje, svoja uvjerenja da smo ružni ili nevoljni. U svakome se nalaze takve tamne komore duše.

„Misliš da si vrijedan ljubavi?“, pitao sam Delejna.

„O, bože, kakvo pitanje!“, provalilo je iz njega. „O tome ne razmišljam. Želim samo da se oženim, znaš, poput svakog drugog.“

„Ovo pitanje iznenadilo bi većinu ljudi“, rekao sam, „ali zašto? Da li je neprijatno da se tako osjećaš? Neprijatnost nastaje jer je ljubav veoma lična, čak i za nas same; ona dopire do onih ladica ličnosti u kojima su pohranjene naše negativne slike o sebi. Na nesreću, zaljubiti se znači otići tamo – to ljubav zahtijva.“

Prava ljubav je opasnija nego što su ljudi spremni da priznaju. Ona može da stvori istu neprijatnost poput sna u kome ste nagi u javnost. Ako zaljubiti se znači otići u sve te tamne komore duše, niko od nas to ne bi želio. S druge stane, voljeti nekoga znači otvoriti cijelo svoje biće. Ono zbog čega je taj rizik moguć jeste duh.

Duh je stvaran i nalazi se iznad svih podjela na dobro i loše, poželjno i neželjeno, voljeno i nevoljeno. Ljubav otkriva tu stvarnost i zbog toga je zaljubljivanje blagoslov. Mnogim ljudima to je jedini blagoslov koji će u životu upoznati. Duhovne primjese romantične ljubavi su nezaobilazne. Prvo, dolazi do ogromnog emocionalnog otvaranja, oslobađanja. Cijelo vaše biće teče prema vašem voljenom kao da dijelite ista osjećanja, iste ukuse, gotovo isti dah. Drugi učinak te struje zadovoljstva jeste uklanjanje briga i napetosti; oblak zaljubljenosti guta sve brige zbog trivijalnosti poput novca, karijere i sudbine čovječanstva. Čak i ako nemate nikakvu duhovnu pozadinu, kada se zaljubite, okusićete slast duše. Kao što kaže veliki persijski pjenik Rumi:

 

Kada je ljubav prvi put dotakla usne

ljudskog bića

počela je da pjeva.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1992

Objavio dana Jan 9 2012. u kategoriji Priča. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV