Bogdanovo jato

U podgoričkoj Galeriji Centar otvorena je 05. maja 2011. godine, u 19h, samostalna izložba Bogdana V. Musovića. Izložbu je otvorila Aleksandra Vuković, profesor književnosti.
Priroda je uvijek lijepa. Oblutak, izvađen iz rijeke, asocira na savršenstvo oblika i budi razmišljanja o elementarnim vrijednostima estetike. Traženje savršenog oblika je težnja svakog vajara, a tu savršenost nalazimo u svakom kamenu u rijeci. Granicu razdvajanja između prirodnog i umjetnički lijepog, čini se,  jedan obični oblutak iz rijeke može da sruši. Ovi elementarni objekti  bude u psihi arhetipsku asocijativnost vrijednosti kada je ispred čovjeka postojala samo priroda. Ta duhovna memorija, suprotna  infantilnosti, vraća nas impresijama prirodnih tokova stvarnosti i sebi. Ipak, jednostavnost oblika je samo dio sadržaja umjetničkog djela, jednog vajara. Za to su najbolji primjer skulpture Arpa, koje  daju kompletan estetski sadržaj  krajnjoj jednostavnosti oblika.
Svaki fizički oblik je asocijativan ključ jedne od mnogih kapija duhovnosti. Time, nijednan od tih svjetova ne gubi važnost, jer su u potpunoj harmoniji i prožimanju.  Nasuprot tome, svaka banalnost je rezultat lutanja običnog zanosa koji se najčešće krije u infatilnim slojevima psihe.
Bogdanov istraživački zanos zasniva se na poštovanju prirodnih pojava i formi. Otud i težnja da ih ilustruje. Lirski suptilan, lako ulazi u iluzornu naturalnost i poetičnost formi. Pa se o ovim izloženim instalacijama može govoriti i u kontekstu naturalističkih formi, kao premisi stvaranja umjetničkog djela. Nukleus čini kameni polu-oblutak izvađen iz potoka ili mora, na kome ne postoji  inetrvencija umjetnika. Tom asimetričnom polu-oblutku određuje simboliku načinom montaže na postament, koji čini sastavni dio instalacije. Tako, polu-oblutak; crno bajcovana drvena oblica, kao postament i metalna igla, kao veza koja spaja te različite elemente u sublimisan natura vista oblik, koji pruža asocijacijativnu vizuru ambijentalnosti: vrapca na plotu. Ta vizualna slika ima i simboliku. Težina je prekomponovana u lakoću na jednostavan način. Spekulativno-simbolički je dosegnut pātos, koji u vizualnosti nema tu potvrdu.
Ali, Bogdan se tu ne zaustavlja. Podstaknut naturalnom idilom ulazi u pastoralne aranžmane  i prekomjerne improvizacije, čime, izlazi iz vajarskog opusa u banalnost. Tako se  instalirani polu-oblutak i njegova potraga za dokazivanjem u simbolizmu i asocijativnosti  prepustila prozaičnostima i balastu aranžmana. Ishodište je priča da aranžmani kvare priču. Kvalitativno jezgro eksponenta se pretočilo u kvantitet u svakoj novoj priči.
Ove Bogdanove improvizacije,  instalacije, aranžmani, su sinteza kamena, metala i drveta. Sva ta tri elementa čine jedinstvo koje se i simbolički u uzajamnom odnosu mogu sagledavati. Ali, taj uzajamni simbolički odnos, kod ovog autora je bez jasne vizije i ima  samo naturalistički smisao i aranžersku svrhu, čime postaje suvišan u cjelokupnoj analizi djela.
Ipak, centralni predmet pažnje su ptice od kamena, odnosno sinhronicitet jata, čiju vizualnost dosledno oponaša. Sam po sebi, kolektivitet jata ima istančano jasnu vezu sa kolektivitetom ljudskog postajanja. S obzirom na veličinu oblutaka –  te ptice su vrapci. A, male ptice lete u jatima, kako ih Bogdan i predstavlja.
Koliko god, ponaosob, izgledale lirski nadahnute, ove polu-oble i asimetrične forme, indirektno, predstavljaju epopeju ljudskog bivstvovanja u fizičkom i duhovnom značenju. Ptice se i rađaju iz kamenih oblutaka, kao što iza njih ostaje kamena koštana struktura. Prije i poslije – kamen, baš kao što je talogom vremena od živih organizama i nastao.
Bogdanovo jato su naturalije aranžmana i instalacija sa kojima se jasno svrstava u anti-umjetnost. Ti aranžmani idu dotle da i bukvalno liče na dekorativnost ikebana.
Anti-umjetnost se svrstava u savremenu umjetnost i ako je njeno porijeklo staro a korijeni različiti. Njene izvore i porijeklo najbolje ilustruju pisani izvori grčkih istoričara u vrijeme visoko izgrađenih  estetskih kodeksa u umjetnosti, kada su, na suprot tome, postojali  i raznorodni populistički aranžmani, instalacije… Dakle, ništa novo, niti savremeno, kako to neki predstavljaju. Mnogima je i svrha ista. Ali, kako god ih nazivali imaju svoje infatilno porijeklo. U nima je više eklektičkog oponašanja dizajna nego li suštinskog poimanja likovnog izraza. Neke sličnosti počivaju na razlikama.

Bratislav Bato Medojević

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1516

Objavio dana May 10 2011. u kategoriji Likovna kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV