Brojer i Niče (odlomak)

BROJER: Obojica smo se sa smrću susreli vrlo rano. I obojica smo vrlo rano pretrpjeli strahoviti gubitak. Mislim, bar što se mene tiče, da se nikada nijesam oporavio. A Vi? Šta je sa Vašim gubitkom? Kako je to kad nemate oca da Vas štiti?

NIČE: Da me štiti? Ili ugnjetava? Da li je to bio gubitak? Nisam tako siguran. Ili je možda to bio gubitak za dijete, ali ne za ?ovjeka.
BROJER: Što znači?
NIČE: Znači da nikad nisam bio pritisnut noseći oca na plećima, nikad me nije gušio teret njegovih sudova, nikad učen da je cilj života ispunjenje njegovih neostvarenih ambicija. Njegova smrt bi lako mogla biti blagoslov, oslobođenje. Njegovi hirovi nikad nisu postali moj zakon. Bio sam ostavljen da otkrivam sopstveni put, onaj kojim se prije nije gazilo. Razmislite o tome! Da li bih ja, antihrist, bio u stanju da izgovorim lažna vjerovanja i tražim nove istine imajući oca – sveštenika, oca koji se bolno trza na svako moje dostignuće, oca koji bi moju borbu protiv iluzija smtrao ličnim napadom na sebe?
BROJER: Ali, da ste imali njegovu zaštitu onda kad Vam je bila potrebna, da li biste morali biti antihrist? Moguće da ste iskreniji od mene. Možda su me stavovi moga oca pritiskali više nego što sam toga bio svjestan ali uglavnom, on mi mnogo nedostaje.
NIČE: Šta Vam nedostaje?
BROJER: Najviše od svega mislim da mi nedostaje njegova pažnja. Uvijek mi je bio glavna publika, pa i na samom kraju života kad je postao prilično konfuzan i gubio pamćenje. Vodio sam računa da mu govorim o svojim uspjesima, dijagnostičkim trijumfima, istraživačkim otkrićima, čak i o dobrotvornim prilozima. Šta više, bio je moja publika i poslije smrti. Godinama sam imao utisak kako viri preko mog ramena, prati i odobrava moje uspjehe. Što njegov lik više blijedi, to se ja više borim sa osjećanjem da su moje aktivnosti prolaznog karaktera, da nemaju stvarnog značaja.
NIČE: Hoćete da kažete, da bi Vaši uspjesi, ukoliko bi se mogli zabilježiti u efemernom duhu Vašeg oca, tada bili od značaja.
BROJER: Znam da je to iracionalno. Veoma liči na pitanje o tome da li neko drvo koje pada u praznoj šumi proizvodi zvuk. Da li neposmatrana aktivnost ima značenje.
NIČE: Razlika je, naravno, u tome što drvo nema uši dok ste Vi, Vi sami, onaj koji daje značenje.
BROJER: Fridrih, Vi ste više samodovoljni nego što sam ja – nego iko koga poznajem! Sjećam se kako sam se još pri našem prvom susretu divio Vašoj sposobnosti da napredujete bez ikakvog priznanja Vaših kolega.
NIČE: Odavno sam, Jozefe, naučio da je lakše nositi se sa lošom reputacijom nego sa lošom savješću. Uz to, nijesam preambiciozan; ja ne pišem za gomilu i umijem da budem strpljiv. Možda moji učenici još nijesu došli na svijet. Ja sam čovjek prekśutrašnjice. Neki filozofi se rađaju posthumno!
BROJER: Ali Fridrih, zar je vjera da ćete se roditi posthumno toliko različita od moje žudnje za očevom pažnjom? U stanju ste da čekate, ako treba i do prekośutra, ali Vi isto tako vapite za publikom.
(Nastupila je duga pauza…)
NIČE (konačno je klimnuo i tiko rekao): Hm, možda, možda u meni ima pohranjene sujete koju tek treba očistiti. (Trenutak kasnije je dodao): Ipak ima razlike između žudnje za roditeljskim odobravanjem i težnje da se uzdignu oni koji će tek doći u budućnosti.

 

Irvin Jalom

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=108

Objavio dana Oct 30 2010. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV